O tome kako političke i ideološke snage koriste umjetnost i kulturu, ali i koje je stvarno mjesto umjetnika u samoodabranom egzilu, razgovarali smo s jednom od prominentnijih glasova suvremene umjetnosti u regiji.
Jasmina Cibic je londonska umjetnica rođena u Ljubljani. Bavi se filmom, skulpturom, performansom, instalacijom i fotografijom, s posebnim interesom za to kako političke i ideološke snage koriste umjetnost i kulturu. Razotkrivajući ‘čvorove‘ umjetnosti, roda i državne moći, potiče gledatelje da razmotre strategije korištene u izgradnji nacionalne kulture. Jasmina je predstavljala Sloveniju na 55. Venecijanskom bijenalu. Samostalno je izlagala u mnogim relevantnim institucijama kao što su macLyon, Museum Sztuki Lodz, Museum of Contemporary Art Ljubljana, CCA Glasgow, Phi Foundation Montreal, BALTIC Centre for Contemporary Art, Kunstmuseen Krefeld, Aarhus 2017, Esker Foundation Calgary. Sreli smo je u Rovinju gdje je svoj rad predstavila s bosanskohercegovačkom umjetnicom Šejlom Kamerić, u organizaciji umjetničke platforme Nomad.
Gdje je vaša trenutna umjetnička praksa situirana, i tematski i lokacijski?
- Rekla bih da se u svom radu uvijek interesiram za iste teme, koje se mogu sažeti u pitanje kako su umjetnost i kultura instrumentalizirani raznim (ne)prepoznatim ideologijama i konkretnim politikama. Uvijek reagiram na ono što me okružuje. U ovomu trenutku na svijet u kojem živimo, svijet koji nas okružuje pred našim se očima raspada. Kultura i umjetnost uvijek su prve žrtve radikalnih promjena, stoga su trenutno gotovo svugdje u svijetu doživjele velika smanjenja budžeta, posebno državnog financiranja bez kojeg mnogih umjetnosti i znanja ne bi bilo. Zainteresirana sam za djelovanje u prostorima i teritorijima koji su, nažalost, bili ostavljeni na margini, svakako po pitanju razvoja umjetničkih sustava. Trenutno pregovaram s prostorima moći ne bih li ušla u njih s novim interaktivnim kazalištem ili novonapisanim teatralnim strukturama koje su u potpunosti fikcionalne, ali utemeljene na povijesnim činjenicama i materijalima.
Spoznaja koja žulja jest da je najjača kulturna politika postojala u bivšoj državi, a da su sve ostale naknadne u tendenciji smanjivanja budžeta, a samim tim i sadržaja - kako se osjećate s tim?
- Taj je period bio vezan i za nepotpisani društveni ugovor između građana, države i umjetnika. Imali smo strukturu - koja i danas postoji - statusa slobodnoga umjetnika, gdje umjetnici dobivaju određene beneficije, koje nisu velike, ali jamče barem minimalnu potporu države za njihovo područje. U Velikoj Britaniji nema ništa slično i jednostavno postoji tržište - bez ikakvih korektiva. Ono na što se moramo usredotočiti unutar naših teritorija jest evolucija javno-privatnih partnerstva jer jasno vidim da gubimo svoj kulturni kapital i umjetnike zato što vlade smanjuju ili čak ukidaju potpore za cijeli sektor. Unatoč tome što već 20 godina živim i radim u Londonu, nastojim biti prisutna sa svojim djelima kod kuće - nastaviti ulagati u vlastiti kulturni kapital i našu publiku. Sve je veći broj umjetnica i kulturnih producenata koji dijele taj osjećaj, a ja sam izvan sebe od zahvalnosti Nomadu, organizaciji pet nevjerojatnih žena koja konsolidira ovaj osjećaj kroz niz izložbi i događaja vraćajući nas i naš rad kući.
I sami ste kroz život bili na razmeđi identiteta, zemalja i profesionalnih praksi. Što ste o sebi naučili na tim životnim "klizištima"? Kako je biti "nigdje"? Je li se tu skrila sloboda?
- Moj životni i radni put vodio me preko Fine Art Academy u Veneciji gdje sam završila BA do Londona gdje sam magistrirala na Goldsmiths Collegeu. Tijekom studija uporno promatram želju za geopolitičkom egzotikom unutar kulturnog polja, odnosno kako smo mi, kulturni djelatnici i producenti iz "drugih" zemalja, još uvijek mnogo puta zanimljivi sustavu umjetnosti samo zato što ilustriramo specifičnu društvenu i političku "drugost". To je bilo - i još uvijek jest - u izravnoj suprotnosti s migracijskom situacijom i nacionalnom pripadnošću: moja je obitelj sada u četvrtoj generaciji "švercera" - švercajući od umjetničkih djela do domaćih džemova. Jedina stvar koja se s vremenom promijenila jest to iz koje zemlje plovimo do koje zemlje. Za moju kćer ovo je Brexit Britanija, za mene je prije dvadesetak godina ovo bio prijelaz Fernetići gdje su carinici sve nas, studente likovne akademije u Veneciji, tjerali da vadimo iz ambalaže sve naše radove koje smo nosili na ispitnu ploču na Accademia di Belle Arti di Venezia i potpišemo ih odmah, na licu mjesta: na asfaltu ‘slobodne Europe‘. Ovo je možda vrlo dobra metafora za paradoks našeg trenutnog suvremenog uvjetovanja i njegove paradokse djelovanja - gdje meritokracija nestaje pred našim očima, a ideje poput besplatnih škola i zdravstvene skrbi počinju zvučati kao manifest za utopiju. Ujedinjeno Kraljevstvo nedavno je uvelo sveučilišne školarine - za koje se može dobiti zajam - ali ovaj zajam ima visoke kamate tako da do trenutka kada student završi BA, ima dug od oko 40.000 GBP. Sada zamislite kako će to oblikovati buduće generacije profesionalaca u umjetnosti i kulturi - i tko će biti budući pjesnici. Ali sjajno je vidjeti povećanu svijest o potencijalu kreativnog sektora da donese nove vizije i prijedloge za ozdravljenje društva: očajnički nam je potreban osjećaj pripadnosti, zajednice i solidarnosti. Zato kažem: samo mobilizirajte današnje pjesnike.
Povijest se ponavlja - moć se zlorabi, marksistička perspektiva djeluje kao najtočnija. Klasa je glavni marker za uspjeh - ima li umjetnost danas i dalje kapaciteta svijet objasniti svijetu, uza sve nove tehnologije koje su preuzele dominaciju nad našom percepcijom i recepcijom?
- Umjetnost i kultura jedan su od najboljih kritičkih korektiva našeg društva. One nisu didaktička operativa, kojom ih se ponekad pogrešno smatra, već platforma za raspravu i evoluciju diskursa. One stvaraju nove svjetove i tjeraju nas da postavljamo nova pitanja - i sebi i svijetu. I trebali bismo biti zahvalni i ponosni što uopće imamo mogućnost surađivati s njima - pogotovo jer vidimo toliki dio svijeta u kojem su muze utihnule. Umjetnost i kultura nisu podmazivači za koktele, već naši partneri u razumijevanju i kritiziranju sebe i svijeta koji nas okružuje, nadahnjujući nas sve da to popravimo za svoju budućnost.
Zašto ljudi, prema vašem dojmu, "strahuju" od suvremene umjetnosti?
- Ne bih to nazvala strahom, ali mislim da mnogi ljudi to ne smatraju relevantnim za sebe i svoj život. Što je ogromna šteta koja je isključivo povezana s nedostatkom izloženosti terenu. Definitivno trebamo više javnih programa unutar naših javnih umjetničkih i kulturnih institucija koje rade s djecom i školama, jer ova prva točka kontakta pomaže da se naše buduće generacije osjećaju uključenima u kontekst suvremene misaone produkcije. Nešto što će im sigurno obogatiti život i pružiti šansu da napreduju.
