Damir Markovina, glumac zagrebačkog HNK-a, veliki je zaljubljenik u film, to mu je bio povod i da se počne baviti glumom, no posljednje dvije godine odlučio je stati iz kamere. Upisao je magisterij iz filmske režije, smjer dokumentarni film, i upravo je pred diplomom. Bavi se pričama koje su dio njegovog intimnog svijeta pa se prvi film ‘Šihta‘ iz 2019. bavi jednim radnim danom njegove kolegice Ane Begić Tahiri, a dokumentarac ‘Čekaj me‘, koji je imao premijeru na ovogodišnjem Zagreb Doxu, priča je o njegovoj obitelji, odnosu između njegove majke i bake koje je ratni vihor razdvojio pa ne samo da žive na dvije adrese već i u dvije različite države. A upravo je taj vrlo osobni film dirnuo dva festivalska žirija pa je tako u samo dva dana dobio i dva velika priznanja – Main Award ,odnosno glavnu nagradu na AJB Doc Film Festivalu 14. rujna u Sarajevu te nagradu za najbolju režiju na 30. Danima hrvatskog filma 16. rujna u Zagrebu.
Što vam znače prve filmske nagrade koje ste dobili kao autor i redatelj?
-Divno je biti prepoznat kao redatelj od kolega pogotovo kada sudjelujete u natjecateljskom programu gdje su uistinu prikazani fantastični filmovi na oba festivala. Ali nagrade koliko su lijepe toliko su i obaveza jer treba još više vjerovati u sebe i hrabro otići dalje u neke dublje intimne sfere.
Je li vam bio teško snimiti tako intiman film koji otkriva tajne vaše obitelji?
- Moja obitelj mi je velika podrška u svemu što radim pa ih nisam trebao dugo nagovarati. Najteža odluka je bila da se sam primim kamere i snimanja kako bi cijeli proces ostao intiman. Nisam želio nepoznate ljude pred kojima bi se moji zatvorili već sam odlučio snimati sam i to neprestano, učeći putem na svojim snimateljskim greškama, sve dok moje prisustvo s kamerom nije postalo obiteljska rutina.
A koliko je vašoj baki i roditeljima bilo teško ispred kamere?
- Mislim da im je upravo kamera donijela neku novu dimenziju u kojoj su se otvorili i sagledali neke svoje probleme. Meni su neke situacije bile posebno emotivno teške, pogotovo kada je moja mama ispred kamere direktno i bez uvijanja iznijela sve svoje emocije i strahove. Ali mislim da nas je ovaj film na neki način zbližio, pružio nam priliku da se puno, puno bolje upoznamo i naši su odnosi danas bolji nego prije.
Film je ustvari metafora raspada bivše države kroz vašu obitelj?
- Istina. Želio sam sam sebi objasniti što je moja obiteljska stvarnost koju živim od 1992. do danas. Moja šira obitelj razasuta je diljem bivše zemlje, ratna zbivanja su nas bolno razdvojila, dugo se nismo vidjeli i to vrijeme je naše odnose stavilo na veliku kušnju. Mislim da je rat bio poguban za generaciju mojih roditelja, a tek danas mogu shvatiti, kada sam i sam jednako star kao i oni tada, koliko ih je deformirao, na neki način osakatio i zaustavio njihov osobni razvoj.
Spremate li nešto novo u vašoj filmskoj radionici?
- Upravo sam u montaži gdje završavam svoj diplomski dokumentarac koji se bavi Mostarom, gradom moje mladosti. Ja bih ga nazvao filmskim esejom.
Kako to da ste se odlučili na masters iz režije?
- Kada su prije pet, šest godina profesori Goran Dević i Tonći Gaćina, inače moji mentori, pokrenuli studij dokumentarnog filma, vidio sam da iz njihove akademske radionice izlaze neki jako zanimljivi filmovi i da ga pohađaju zanimljivi ljudi. To mi je bio dovoljan dokaz da se radi o kvalitetnom studiju koji mi je razbistrio neke moje maglovite filmske ideje i dao mi šansu da ih konkretiziram. Odličan studij za mlade redatelje, ali i radoznale entuzijaste u nešto zrelijim godinama poput mene.
Koliko su vam vaši kolege glumci podrška u novom zanimanju?
- Oni bliski dobro znaju moje interese i to što radim. No ja već godinu dana u HNK snimam skoro sve trailere za Dramu tako da sam i u matičnom kazalištu prisutan ne samo kao glumac već i kao redatelj- dokumentarist.