Uz izniman filmski program, razgovore “Šta DA?” vode urednice i novinarke Ivana Antunović Jović i Vlatka Kolarović, dok će priznata fotografkinja Mare Milin ekskluzivno izložiti triptih fotografija.
Producentica koja niz godina radi sa Sarajevo film festivalom, programska je direktorica prestižnog programa European shooting stars (Berlinale) te treću godinu za redom vodi fantastičan program za glumce, kasting direktore i agente u Sloveniji "ReActing as a star"- upravo u Zagrebu otvara peto izdanje DA2 - Zagreb Design, Art & Architecture Film Festival - jedna i jedina Tina Hajon!
Dopustila je da tek mali dio njezina odista grandioznog CV-a istaknem, ne voli intervjue, osim kada "mora" - a u ovom nam je razgovoru razotkrila ponešto od tajni i sastojaka vodećih festivala, profesionalaca, poslovnim kulturama u regiji te mogućem razvoju filmske publike. A i što nas očekuje na DA2 koji će se održati od 25. – 28. listopada u Institutu Liszt - Mađarskom kulturnom centru u Zagrebu, i online za publiku diljem Hrvatske, a predstavit će nam premijerno selekciju dugometražnih dokumentarnih filmova iz recentne svjetske produkcije koji nam približavaju profesionalno djelovanje, ali i privatne živote najznačajnijih stvaratelja iz područja dizajna, arhitekture i umjetnosti.
Što nas očekuje na DA2?
- Očekuje nas peto izdanje DA2 – Zagreb Design, Art & Architecture Film Festivala, ove godine na novoj lokaciji! Festival prati kreativnost u raznim sferama života i približava profesionalno djelovanje, ali i privatne živote najznačajnijih stvaratelja iz područja dizajna, arhitekture i umjetnosti. Uspjeli smo kreirati događanje na kojem imamo divnu publiku kojoj se veselimo. Od 25.10 do 28.10 ćemo u Institutu Liszt na Europskom trgu, predstaviti selekciju od sedam dugometražnih dokumentarnih filmova iz recentne svjetske produkcije. Program se održava i online za gledatelje diljem Hrvatske. Gledat ćemo filmove: "Gian Paolo Barbieri: čovjek i ljepota"o jednom od najboljih modnih fotografa svih vremena, hibridni dokumentarac “Arhitekt brutalne poezije“ koji će nas uroniti u životnu priču slovačkog arhitekta Hansa Broosa, “Zidovi govore” koji prikazujemo In memoriam hvaljenom španjolskom redatelju Carlosu Sauri, “Leteći pred jatom - Karl Schwanzer“ portret slavnog austrijskog arhitekta koji je sagradio sjedište BMW-a u Münchenu, “Najbolji na svijetu ”, provokativni film koji nam otkriva što se skriva iza slike Kopenhagena koji u očima svjetske publike predstavlja ideal otvorenog i humanog urbanog života. Zadnji dan festivala će publika moći pogledati film o Györgyju Kepesu, oblikovatelju modernizma, i “Annie Lennox, od Eurythmicsa do aktivizma, putovanje pop ikone“.Nakon projekcija umjetnici i stručnjaci iz Hrvatske i inozemstva se druže s publikom uz „Šta DA2“ razgovore, obrađujući teme vezane uz prikazane filmove. Pozivam vas da dođete, upoznate naše goste i slavite s nama umjetnost i filmove!
Ovo je, na mnoge načine bila vaša poslovna godina – od projekta ReActing As A Star do SFF-a, a sada i festivala DA2. Postoje li suštinske razlike u pripremama spomenutih festivala, odnosno koji je zajednički "sastojak"?
- Godina bez predaha i s puno divnih projekata a još nije ni završila! Na jesen me očekuje i angažman na „European Shooting Stars“ programu, koji se odvija u okviru Berlinskog filmskog festivala. Da2 Film Festival i Sarajevo Film Festival su dva festivala, premda evidentno potpuno drugačijih dimenzija i aspiracija, kao i većina filmskih festivala, primarno su posvećeni široj publici. Festivali su mjesta akumulacije ogromne pozitivne energije, protoka filmova i ljubitelja umjetnosti, mjesto važnih susreta i poslovnih mogućnosti. Dok je "ReActing as a Star" drugačiji utoliko što je to isključivo stručni program usredotočen na edukaciju i networking. U njemu sudjeluju iskusni i priznati kasting direktori, talent agenti i redatelji, a fokus je isključivo na glumcima. U selektiranim grupama oni imaju prezentacije, radionice, savjetovanja i druženja. Bez publike i bez glamura! S obzirom na to da su ipak sva tri eventa vezana za film u širem smislu, produkcijski i organizacijski, u nekim su segmentima vrlo slični. Međutim, iz godine u godine mijenjaju se i okolnosti i moje sagledavanje stvari, pa se tako i moj pristup projektima mijenja. Zajedničko, ali i karakteristično kod upravljanja ovakvim projektima su: kratki rokovi, nepredviđene situacije, donošenje instant rješenja, kontinuirani multitasking i mnoge neprospavane noći, ali i onaj divan osjećaj stvaralaštva, otkrivanje autora, glumaca i filmova, novih mogućnosti, timskog rada, uzbuđenja i iznenađenja.
Koji je vaš glavni profesionalni identitet – kakvom se najradije vidite?
- To je teško i kompleksno pitanje! (smijeh) Prvo što mi pada na pamet je da se vidim veselom, jer imam privilegiju raditi u životu ono što volim. Formalno sam producentica. Studirala sam i magistrirala u Rimu. Veliki dio života provela sam u inozemstvu i radila sam različite stvari jer sam uvijek bila znatiželjna. Moje kolege, u zemljama u kojima sam radila, žive i rade u uvjerenju da se mijenjanjem poslova postiže bolje poznavanje rada i jačaju kompetencije. Tako sam se i ja bavila, od osmišljavanja strategija kulturnih politika do različitih segmenata filmske industrije, produkcije, distribucije, marketinga i promocije europskog filma sve do rada s prikazivačima. Moj se profesionalni identitet formirao kroz niz iskustava i duge radne boravke u Italiji, Njemačkoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i naravno, u Hrvatskoj. Najveći izazov mi predstavlja razvoj i produkcija projekata te promocija umjetnosti i talenata. U suštini to se uvijek sastoji od kreiranja programa, selekcije i produkcije festivala.
Tri zemlje u kojima ponajviše djelujete: Hrvatska, BiH i Slovenija dijele tri različite poslovne kulture. Koje su prednosti i mane, odnosno gdje je Hrvatska, je li kao i geografski – između?
- Naizgled je sve slično, no ipak nakon rada u tim zemljama vidiš da smo bili pod različitim povijesnim utjecajima i da se ipak kulturološki malo razlikujemo. Teško je procijeniti cijelu zemlju kroz glavni grad. U Sarajevu se krećem u jednom mikrokozmosu kojim upravljaju uspješni filmaši i profesionalci s fantastičnim međunarodnim karijerama. U tim krugovima poslovna kultura je ležernija nego kod nas. Osjeća se jako humani moment i bliskost te da društvo teži zajedništvu. Tamo nemoguće lako postaje moguće. Dok se u Sloveniji teži dobroj pripremi i organizaciji, preciznosti i točnosti. Utoliko je tamo lakše raditi jer nema puno improvizacije. Baš kao što ste rekli, u toj konstelaciji čini mi se da je Hrvatska negdje između te preciznosti i spontanosti.
Kakav je naš umjetnički pejzaž? Postajemo li konkurenti na europskom tržištu ili se i dalje radi tek o ekscesima?
- Umjetnički pejzaž je zanimljiv i raznolik. Postoje pojedinci u Hrvatskoj koji sjajno rade, imaju i entuzijazam i znanje, ali ne uspijevaju uvijek pomaknuti granice i promijeniti okorjele šprance. Mladi ljudi i inventivni projekti se teže probijaju, a poneki kulturni „mastodonti“ idu naprijed skoro po inerciji. Za potencijalne talente, put do uspjeha rekla bih da je „trnovit“. U kulturnom kontekstu europskog tržišta mi smo mala zemlja s malom proizvodnjom, stoga bez obzira na kvalitetu proizvoda teško je biti u konkurenciji s velikim i bogatim zemljama. Iako je državni proračun za resurs kulture u posljednjih deset godina kontinuirano rastao, i dalje nije dovoljno poticajan. Potrebna su raznolika ulaganja, edukacije i snažnija umrežavanja da bi Hrvatska i njeni umjetnici bili istinski prepoznati na europskom tržištu. Tu i tamo se pojave ljudi na ključnim pozicijama koji imaju dobre ideje, prepoznaju kvalitetne projekte, puno toga pokrenu i uspješno završe. U segmentu filmske industrije u posljednjem desetljeću ostvarili su se veliki strateški ciljevi i zaista je filmska zajednica puno napravila i u Hrvatskoj da je učini atraktivnom i van Hrvatske, i za Hrvatsku. No, za održivu konkurentnost, treba jačati zajednicu, educirati nove naraštaje profesionalaca, kontinuirano raditi, prilagođavati se, nadograđivati ono što je dobro i mijenjati ono što je loše. Oni najbolji će ipak „iskočiti“ iz mase, pitanje je samo vremena.
Kako vidite kulturnu politiku spram filmske industrije? Radnici iz drugih umjetničkih djelatnosti ne dobivaju ni upola sredstava, ipak – film je i dalje najskuplja "igračka"? Je li tome doista tako?
- Potrebe su u svakoj umjetničkoj praksi drugačije, ali novaca nikada nema dovoljno. Bilo bi sjajno kada bi svi kvalitetni umjetnički projekti imali dostatnu financijsku podršku i mogućnost da se razvijaju. Film je po prirodi najskuplja igračka, oduvijek je i bio. To je tako. Naprosto neophodan broj ljudi, zahtjevne tehnologije i razdoblje nužno za proizvodnju, skupo je. Ako pažljivo pročitate odjavnu špicu jednog filma s prosječnim budžetom sve će vam biti jasno! Koliko ljudi je potrebno da se napravi film od 80 minuta ili 45 minuta jedne epizode serije? Stotina ljudi ili ponekad čak tisuća, sudjeluje u stvaranju jednog audiovizualnog sadržaja. Ovisno o zemlji, produkciji, priči, castu, lokacijama, danima snimanja, scenografiji, kostimografiji naravno da budžet raste. Film nisu samo redatelj i glumci, nego niz drugih neizostavnih profesionalnih figura. Iluzija je misliti da na europskom filmu, filmski djelatnici zarađuju milijune, to u većini slučajeva nije tako, a kamoli u Hrvatskoj. Želite vidjeti neki ludi film? Mogućnosti života u Svemiru? Povijesni spektakl? Dramatičnu priču koja vas je odvela na misteriozni otok? To sve ne postoji! Da biste uživali u toj filmskoj priči, to vam netko treba stvoriti. Zato je proizvodnja filmova i serija jednostavno skupa jer je satkana od niza kreativnih procesa i zapošljava puno ljudi.
Kako vidite razvoj filmske publike, konkretno u Zagrebu, u kojemu je sve manje kina?
- Ovo mi je bliska tema! Kada sam 2015. godine završila strateški projekt "Digitalizacije nezavisnih hrvatskih kina" i stvarala temelje za osnivanje Hrvatske Kino mreže nisam mogla zamisliti ovakav scenariji. Dapače, mislila sam da postoje temelji da se distribucijsko – kino prikazivački sektor dodatno razvije i da će u barem sljedećih pet godina iznjedriti nove strategije prilagodbe tržištu. Od tada do danas na valu projekta "Digitalizacije" još su se brojna kina digitalizirala i filmovi su stigli čak i u otočka kina. Članovi Kino mreže razvijaju zajedničke projekte, rade programe i prikazuju redovno hrvatske filmove. Jako sam sretna zbog toga! Međutim, u svemu tome u Zagrebu se kultura kina nažalost nije održala. Od nezavisnih kina s redovitim kino programom ostalo je: Kino Kinoteka, Dokukino KIC i Kino Tuškanac, koje je sada krenulo u obnovu. Kino Europa je zatvoreno. Za mnoge stanovnike Zagreba to je bilo kino s kojim su odrasli. Trenutno, nemamo baš puno izbora za jednu metropolu, a do publike nije uvijek lako doći. Projekti razvoja filmske publike postoje i provode ih pojedine udruge, ali u Zagrebu im je sada u ovakvoj situaciji teško naći mjesto, kino. Takvi bi se programi, da bi bili uspješni i imali efekta trebali provoditi na nacionalnom nivou i s velikim brojem ljudi. Istovremeno su se platforme poput Netflixa, Amazona i HBO-a munjevito razvile i osvojile neku svoju publiku. Neki od njih nisu ni prije išli u kino, a neki su otkrili komoditet gledanja filmova iz kuće. I to je isto sasvim u redu, međutim ne treba zaboraviti da je gledanje filma na velikom ekranu u dvorani punoj publike nešto posve druge, to je kolektivno iskustvo koje je mnogo značajnije. Pitanje je što želimo ostaviti kao nasljeđe drugim generacijama? Danas kada živimo u digitalnom svijetu, kada pažnja kratko traje a informacija je previše, mislim da je nužno biti filmski i medijski pismen. Treba gajiti ljubav prema filmu! Ne trebamo živjeti u prošlosti, ali možemo uzeti karakteristične događaje, stvari, navike i ljude iz sadašnjeg vremena i pokušati ih "projicirati" ih u budućnost!
