Magdalena Vodopija, šezdesettrogodišnja Puljanka već trideset godina Pulu stavlja na nezaobilazno mjesto za književne zaljubljenike.
"Sa(n)jam knjige" ove će se godine od 24. studenog - 3. prosinca odviti u pulskom Domu hrvatskih branitelja, a središnja mu je tema "Život u oblacima". Glavna programska okosnica je strip, kojeg će u Puli predstavljati eminentni inozemni i domaći autori i autorice. Razotkrili smo Vodopijine omiljene, pročitane i odsanjane knjige...
Kakve knjige ste sanjali u životu?
- One koje su svijet oko mene činile nevidljivim, a lista je poduga. Ipak ću izdvojiti priče Somerseta Maughama, "Čarobni brijeg", Cortasarove "Školice", "Manhattan Transfer", Ecov "Baudolino", Bolañov "2666"…
A odsanjali?
- U pubertetskim godinama najviše knjige "izgubljene generacije". U to vrijeme nisam znala što je san, a što java, gdje je granica između literature i života. Igrala sam, potpuno uvjerena da sam to baš ja, junakinje iz njihovih knjiga. Omiljeni lik bila mi je Daisy, odnosno Fitzgeraldova ljubav i muza Zelda koja ga je inspirirala u oblikovanju Daisy.
Što više ne sanjate?
- Da će se moji omiljeni literarni junaci i junakinje ukazati u mom životu.
Što se treba više čitati?
- Poeziju. Poezija oslobađa, poezija liječi, vraća nas nama samima. Mene poezija budi.
A manje?
- Trivije s Facebooka prije svega, a loše tekstove općenito. Oni su veći zagađivači od GMO-a.
Autori koje ste nadrasli?
- To je kao da me pitate koje sam bivše ljubavi nadrasla. Vjerojatno sve, čim su bivše, ali isto tako niti jednu, jer su sve one u meni zauvijek ostavile neki trag.
Autori kojima imate osjećaj da niste dorasli?
- U tekstu koji me opčini uvijek pronalazim nove i nove slojeve i svakom takvom se povremeno vraćam, a to može značiti ili da im nikada neću dorasti ili da sam blizu idealnoj čitateljici.
Kojoj ste se knjizi najviše puta u životu vratili?
- Ne vraćam se određenoj knjizi, vraćam se piscima koji su me u nekom periodu života dirnuli i obilježili. Recimo, prošle godine bio je to Pier Paolo Pasolini. Čitala sam ga gotovo svakodnevno cijelu godinu. Posebno njegove eseje.
Koji važni klasik nikada niste uspjeli pročitati?
- Jedan moj prijatelj tvrdi da sam ja prva osoba koju poznaje a da je do kraja pročitala "Uliksa" Jamesa Joycea. Ja, istina, znam nekolicinu njih, dovoljno da napunimo kombi. Pa ako sam se s tom knjigom izborila, onda mogu nastaviti vjerovati da sam sve važne klasike dočitala iako, sasvim sigurno, nisam.
Može li književnost bez politike, u širem smislu riječi?
- Znate kako se kaže: sve što je umjetnički relevantno je istovremeno i angažirano, a sve što je angažirano ne mora biti nužno i umjetnički relevantno. Književnost itekako može nastajati bez politike, ali se bez nje ne mogu popraviti status autora i autorica, izgraditi ozbiljna književna scena i, to posebice, imati strateški plan prevođenja i plasmana na veća tržišta od ovog našeg.
Najnovija književna otkrića u vašem životu?
- Sajam knjiga u Istri godišnje ima oko 100 programa, od čega i značajan broj premijernih predstavljanja domaćih autora i autorica, odnosno prijevoda stranih pisaca i spisateljica. Posljedično, iz godine u godinu imam, kako ste rekli, najnovija književna otkrića. Posljednjih godina to su bile Magdalena Blažević i Tanja Stupar Trifunović, ove – Anne Weber koja nam dolazi na Sajam s knjigom "Annette, epska junakinja" u maestralnom prijevodu Nataše Medved.
Što za vas nije – tema?
- Svakodnevne repeticije koje mi proizvode dosadu i sve ono što se ne može tumačiti na više od jednog načina.
Pula je vama...
- Jednu od najljepših rečenica o gradu u kojem sam rođena, u kojem sam odrasla i u kojem sam odabrala živjeti napisao je Andrej Nikolaidis. "Pula je kuća dobrog prijatelja." I ona je taj prijatelj. Ili prijateljica. Ma oboje. Pulu lako mogu zamisliti bez sebe, ali sebe bez Pule nikako.
Knjige u digitalnom obliku – koliko čitate i što ste zadnje pročitali?
- Odrasla sam u kući zatrpanoj knjigama, čitala od najranije dobi, studirala književnost, otvorila knjižaru Castropola, bila među pokretačima Sajma knjige u Istri kojeg vodim gotovo 30 godina, opet je tu knjižara, Klub-knjižara Giardini 2… Preko ruku mi je prešlo nekoliko tona knjiga, pa stvarno ne znam kako i kada da stignem do digitalnih.
Smije li književno polje ignorirati digitalno doba?
- Niti trena. Dobra književnost je dobra književnost bez obzira čita li se s ekrana ili papira. Ipak, televizori su sve širi i tanji, radio se može slušati i na mobitelu, platforme nude više filmova i serija nego ikada u povijesti, a knjiga se, hvala na pitanju, drži. Ima nešto magično u tom predmetu.
Kako se mlade približava književnosti?
- Recimo tako da im Shakespearea objasnite preko video igrica i serije "Game of Thrones", a za Marquesa dovedete lovkinju Moranu Zibar koja ga, inače, obožava.
Može li se zapravo odgojiti publika?
- Naravno. I nema ništa ljepše od toga kada mi netko na Sajmu kaže da je dolazio s vrtićem kod Bake Librić ili da je prije 10 godina dolazio sa školom na naše programe Pop lektiru, Hop lektiru i PuliKularnu reformu.
Omiljena misao kojoj se rado vraćate?
- Nije misao već stih Livija Morosina iz sajamske himne: "Dajte mi libar da ujdem od svita".
S kim najrađe razgovarate o pročitanim knjigama?
- S onima koji su te knjige pročitali i jednako reagirali kao ja. Polemizirati s neistomišljenicima je uzaludno, a dijeliti oduševljenje s istomišljenicima u književnosti - prekrasno.
Najdosadnija knjiga koju ste pročitali?
- Oh, pa davno sam ja prestala s mazohističkim čitanjem. Ukoliko me knjiga ne zaintrigira, ja je vratim na policu.
Najuzbudljivija?
- Svaka zbog koje sam spremna otkazati sve što nije posao, a ima ih…
Književni citati i društvene mreže imaju poseban odnos, kako ih komentirati – ispada da su najčitaniji Andrić i Selimović?
- S Mešom su još i obzirni, a Andriću su pripisali i rečenicu: "Željo šampion". To mi je, moram priznati, duhovito, za razliku od manipuliranja imenima velikih autora i autorica. Kamo sreće da su Andrić i Selimović, uz Krležu i Kiša, najčitaniji, ali se bojim da nisu.
Self help – da ili ne?
- U životu da, među koricama knjige baš i ne. Neke rane čovjek mora lizati sam, a onaj tko to dobro opiše ne piše self help već književnost.
Najvažnija životna lekcija kojoj vas je podučila literatura?
- Da nikada, ali nikada, nitko ne može pročitati dovoljno.
Književnost imitira život ili život… književnost?
- Filip David je za jedan roman rekao da nije roman već život sam. Istina, neki pisci tvrde da je nemoguće biti pisac i spisateljica pored stvarnosti, dakle života, kao nelojalne konkurencije.