Getty Images, iStock
REKAPITULACIJA GODINE

Po čemu ćemo pamtiti glazbenu 2016.?

Pri kraju kalendarske godine obično radimo rekapitulaciju, pitamo se po čemu ćemo je pamtiti u budućnosti. Neke stvari koje nam se danas doimaju važnima već sutra mogu postati posve zaboravljive, ali uspijemo li pogledati malo dalje u budućnost i pokušati procijeniti što ćemo zaista upamtiti za 5 ili 10 godina, tada je nekako lakše ustanoviti ono što sam se samo čini značajnim od onoga što doista i jest.

Svake godine premine određeni broj glazbenika, to je statistička neminovnost, ali rijetko će koja godina poput 2016. ostati upamćena po odlasku onih čija je glazba bila ne samo omiljena kod brojne publike već je i mijenjala stvari, pokretala trendove, bila izvan struje, ponekad revolucionarna ili, ako ništa drugo, toliko autentična i osobna da ju je već to činilo izuzetnom.

Već je sam početak godine u ovom smislu bio šokantan. Veliki David Bowie je izgubio bitku s karcinomom i napustio nas samo dva dana nakon što je proslavio 69. rođendan. Oprostio se odličnim albumom, glazbeno intrigantnim i konceptualno zaokruženim "Blackstar" koji će i u godinama koje slijede sasvim sigurno dobivati brojne različite interpretacije budući da su po njemu rasuti brojni ključevi koji se mogu shvatiti na više načina, a čak i omot ploče krije (barem) jednu tajnu. Naime, kada ga usmjerite prema suncu inače crna naslovnica pretvara se u galaksiju punu zvijezda.

A friend discovered that if you expose the Blackstar gatefold to sunlight a starfield appears. What a beautiful secret.

Bowie će u kolektivnoj svijesti ostati upamćen kao jedan od najvećih glazbenika svih vremena, fantastični umjetnik koji je glazbu promišljao drukčije i potpunije nego većina drugih. Iza sebe je ostavio 28 studijskih albuma, a čak i oni koje bi bilo teško uvrstiti u remek-djela glazbene umjetnosti kriju barem po neki blistavi dragulj.

Nakon Bowieja je otišao i Prince. Svijet je u travnju šokirala vijest da je ovaj 57-godišnji glazbeni genijalac i inovator koji je još mnogo toga trebao dati iznenada preminuo od, kako se kasnije ispostavilo, slučajno uzete prevelike doze tableta. Uz to što je pisao sjajne pjesme (za sebe i za druge, sjetimo se samo "Nothing Compares 2 U"), Prince je bio i odličan pjevač koji je mogao izvući nekoliko različiti glasova i sa svakim postići sve što zaželi. Također, bio je majstorski gitarist, a svijet je nakon njegove smrti "poludio" za snimkom na kojoj 2004. godine na svečanosti u "Rock and roll kući slavnih" svira "While My Guitar Gently Weeps" zajedno s Tomom Pettyjem, Steveom Winwoodom i drugima. Potkraj snimke je Princeova solo-dionica i tu se zaista može lijepo vidjeti i osjetiti ljubav i predanost prema glazbi, ali i naslutiti ono nešto magično što još nema ime, ali dijeli čarobnjake od onih koji su tek virtuozi. Prince je, jasno, bio čarobnjak.

Od trija glazbenih legendi posljednji nas je napustio 82-godišnji bard Leonard Cohen koji je svega mjesec dana prije smrti dao dirljivi intervju časopisu New Yorker u kojem je izjavio kako je spreman umrijeti i kako osjeća da je njegovo vrijeme došlo. Cohen se također oprostio albumom, izvrsnim "You Want it Darker", a osim kao glazbenika povijest će ga pamtiti i kao izvanserijski dobrog pjesnika, romanopisca i džentlmena kojega su žene voljele i koji ništa manje nije volio njih. Odlazak Leonarda Cohena nije tek odlazak velikog glazbenika i značajnog umjetnika, on je i simbolični kraj jedne ere koja je ionako bila na izmaku, kraj romantičarskog i emotivnog pristupa glazbi bez obaziranja na brojke, na prodaju i broj emitiranja. Takav pristup više nikada nema šansi postati globalnim trendom, ali srećom postoji plemenita zavjetrina undergrounda u kojoj gomila izvođača i bendova najrazličitijih žanrovskih opredjeljenja manje ili više veselo gradi svoje glazbene karijere bez ikakvih komercijalnih težnji.

Još je jedna glazbena legenda obilježila 2016. godinu, a to je, naravno, Bob Dylan. U središte pozornosti došao je kada je proglašeno da je upravo on ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost s obrazloženjem da je "uveo novi pjesnički izraz u američku književnost". Oko nagrade se podignulo mnogo prašine, svi su o tome imali mišljenje pa čak i oni koji ne znaju niti jednog dobitnika književnog Nobela osim Dylana, a ni njegove pjesme baš nisu slušali. Rock legenda je na nagradi zahvalila, ali se na dodjeli nije pojavio jer je "bio spriječen ranije dogovorenim obvezama". Pravo je pitanje je li priznanje institucija usluga rock glazbi ili samo dokaz njezine posve otupjele oštrice koju još samo najveći idealisti mogu smatrati pokretačem bilo kakvih, pa i najsitnijih, društvenih promjena.

Ove se godine pojavio i trend vizualnih albuma. Riječ je o albumu koji za svaku skladbu ima i pripadajući spot koji je, ustvari, dio veće cjeline koja može funkcionirati i kao film. Koliko god u teoriji zvučalo zanimljivo, dosad objavljeni vizualni albumi više se čine kao praćenje trenda pod svaku cijenu nego kao autentična umjetnička izjava. Ovakva izdanja su u 2016. objavili Beyoncé, Frank Ocean, Tove Lo i Florence + the Machine, a čak i kada je glazba bila dobra, vizuali nisu bili ništa posebno ili barem ništa toliko posebno da bi opravdavalo izradu vizualnog albuma. Čak ni Beyoncé nije prevelika iznimka iako je objavila sjajan album, istovremeno vrlo osoban, ali i univerzalno razumljiv.

"Lemonade" je uistinu sjajna ploča, jedna od onih koje će sigurno preživjeti test vremena i slušati se i u godinama koje slijede. Jay Z je supruzi bio nevjeran i to je glavna tema albuma, ali ovo nije samo album o nevjeri, važne su teme i oprost, slava i nošenje sa celebrity statusom. Glazbeno je riječ o raznolikom albumu, vrlo uspjelom, na kojemu gostuju brojna poznata imena iz glazbenog svijeta i na kojemu su korišteni brojni sampleovi poznatih i manje poznatih pjesama, od Led Zepelinna, preko Outkasta do Yeah Yeah Yeahs.

Odličan album je objavila i Beyoncéina mlađa sestra Solange, a njezin "A Seat At the Table" je, baš kao i nešto ranije "Lemonade“ neko vrijeme proveo na prvom mjestu liste najprodavanijih albuma što sestre Knowles čini prvim sestrama u povijesti koje su obje imale albume na broju jedan.

Zapažene su albume imale i Lady Gaga, koja je s "Joanne" doživjela i komercijalni uspjeh, ali i pohvale kritike; Gwen Stefani koja unatoč tome što je 46-godišnja gospođa s troje djece i propalim brakom iza sebe na nekim pjesmama uspijeva zvučati kao prpošna post-adolescentica na čelu zabave, Rihanna koja se ove godine osim glazbi posvetila i modnom dizajnu te Kanye West koji je više pozornosti privlačio konstantnim ponašanjem na rubu incidenta nego svojim albumom "The Life of Pablo". Odlična su nova izdanja imali i The Weeknnd, Nick Cave, Radiohead, Drake i Sia, a vječni Rolling Stones su svojim novim izdanjem također pokazali da se na njih još itekako treba računati.

U hrvatskoj se glazbi ove godine nije događalo ništa posebno revolucionarno, ali dobili smo nekoliko albuma zbog kojih je se može upamtiti po dobrome. Sara Renar, Valentino Bošković, debitanti NLV, Klinika Denisa Kataneca, M.O.R.T. i Elemental objavili su izdanja kojima svakako vrijedi posvetiti vrijeme i pozornost.

Kada se podvuče crta, 2016. će se u glazbi sigurno više pamtiti po iznenadnim odlascima velikih glazbenika nego po glazbenim izdanjima, ali blizu smo kraju godine pa treba zaboraviti loše, koncentrirati se na dobro i nadati se da u 2017. neće biti neugodnih iznenađenja već samo mnogo nove i uzbudljive glazbe.

Linker
11. kolovoz 2022 18:38