Novinar i književnik Vid Barić uz reporterski posao u Jutarnjem listu objavio je dva naslova i ubrzo se prometnuo u jednog od najzanimljivijih imena na književnoj sceni nove generacije. Barić je nakon zbirke satiričnih priča "Fiumanski, opet lažeš", objavio i zbirku "Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče", u kojoj je riječ o njegovim reportažama koje su nastale od 2017. do danas. Nekadašnji je profesionalni snowboarder, hrvatski reprezentativac i autor više snowboarderskih filmova, stoga je jasno da Barić ima širok spektar interesa.
Književno stvaranje i scena u fokusu su njegovih interesa pa nismo mogli propustiti priliku i ne pitati Vida da za Gloria.hr izdvoji pet domaćih naslova u kojima ćete moći uživati ovog ljeta. Barić vam preporučuje:
Pristanište, Darko Šeparović (Fraktura, 2020.)
Roman koji ispada iz svih tokova domaće proze, opterećene stvarnošću. Proza kakvu piše pjesnik i arhitekt Darko Šeparović odvlači u neke druge svjetove, daleko od (prikaza) Mediterana na kakvog smo navikli, gdje more i alepski borovi nisu tek puka scenografija dobrog provoda, već jedne manične priče koja zaključava do posljednjih stranica romana. “Pristanište” nam donosi neprilagođenog protagonista, jednu čudnu opsesiju, mnoštvo pjesničkih rečenica i finih literarnih slika, ali i priču o ljubavi, tj. o raspadu jednog odnosa. Tu je i melankolični mediteranski pseudo-noir kakav niste vidjeli na razglednicama, kao i tekst koji hini da će svakoga časa prijeći u žanr, a raspliće se na krajnje iznenađujuć i lucidan način. Čitajte "Pristanište", nećete požaliti...i zauvijek ćete drugačije gledati na drvene podove.
Adrianske Kartoline, Milan Rakovac i Jovan Nikolaidis (Shura publikacije, 2021.)
E-mail dopisivanje trajalo je punih deset godina (2010.-2020.), od početka su pisci znali da će svoje megapiskelne retke na koncu ukoričiti, a kroz korespondenciju Rakovac i Nikolaidis bilježe kroniku svega onog što ih se dotiče, što ih tišti i veseli, čega se prisjećaju sa spokojem i pomirenošću, ili, pak, što zamišljaju s dječačkim zanosom i razigranošću. Jedna od velikih tema ove knjige korespodencije je i ideja paneuropeizma, odnosno rastakanja države-nacije, pa i nadnacionalni balkanski identitet koji će, uvjereni su pisci, pomoći izmučenim, siromašnih i u globaliziranim okolnostima relativno nebitnim državicama s periferije Europske unije da se brže i bolje integriraju u tu, kako je priziva Rakovac, regionalistički orijentiranu Novu Europu. Pišu i o Montenegru i Hrvatskoj, o Istri i Ulcinju, o antifašističkom i multikulturalnom naslijeđu tih, po mnogočemu identičnih, a opet krajnje udaljenih jadranskih prostora. Čitavo vrijeme, pisci se dotiču i globalizacije, odnosa periferije i centra, pa i svetinje: neoliberalnog kapitalističkog uređenja, koji je uveo novi poredak u vrijednosti koje živimo i kojemu se njih dvojica čude, kojega izruguju. Intelektualistički i eruditski, pa i s dozom trača i osobne povijesti, trančiraju prošlost (i sadašnjost) ova dva velika pisca, ne, međutim, s nostalgijom, od koje se i otvoreno distanciraju, navodeći i sve ono loše iz socijalizma kojega su živjeli no kojega, međutim, iznova imaginiraju kao najbolje rješenje.
Smrt Jamesa Joycea i druge priče xx. Stoljeća, Marijan Grakalić (Shura publikacije, 2021.)
U paralelnoj, mitopoetičnoj historiji Marijana Grakalića, koju nam daje na čitanje u svojoj novoj zbirci priča “Smrt Jamesa Joycea i druge priče XX. stoljeća” (Shura publikacije 2021., ur. Šura Dumanić), pravila nema. Osim onih literarnih, razumije se, koji pridonose razumijevanju njegovih magijsko-realističnih priča. One, pak, izvrću poznate obrasce i povijesne priče, koje Grakalić uzima kao temelj, pružajući čitatelju novu perspektivu na prijelomne događaje XX. stoljeća, unutar kojih miješa dokumentarističke metode, slično kako je radio Danilo Kiš, i magične, radikalno snovite epizode u duhu prvaka magijskog realizma. Njegova proza stoga “baca” na Borgesovu. Srećom ju je mali izdavač Shura publikacije iz Opatije priredio i objavio, jer priče Marijana Grakalića u koje, poput nekakvog vještog alkemičara, upisuje mitološko, povijesno i svakodnevno, stvarno i imaginarno, literarni su dragulj u suvremenoj hrvatskoj književnosti, opterećenoj stvarnošću i nasadama tzv. stvarnosne proze.
Tatin sin, Dino Pešut (Fraktura, 2021.)
Pešutov je junak izgubljen upravo kao i budućnost koja mu je bila obećavana. Nakon neuspješnog pokušaja da se ostvari na Zapadu, iz vrtloga berlinske svakodnevice koja ga, treba li reći, i nije baš pomazila po glavi (“Nakon šest mjeseci shvatio sam da mi je tako svejedno gdje ću biti siromašan i nesretan”), Luka se vraća u Zagreb otkuda su, međutim, prateći iste snove kao i on, nestali mnogi od njegovih prijatelja. Živi u garsonijeri u centru grada (kada je više ne može plaćati, seli kod bivšeg bogatog ljubavnika ili na pod prijateljičinog stana), u jednim od rijetkih zagrebačkih stanova koji su još uvijek ispod cijene, a u bolnici mu leži otac kojega je napao karcinom. Luka s njim nikada nije uspio ostvariti konkretan odnos, i to konačno, ali isforsirano približavanje sina bolesnom ocu koje će trajati do posljednjih stranica romana, žal za propuštenim prilikama, kao i teret koji takva situacija može (opravdano) predstavljati mladom čovjeku, prva je od velikih tema novog Pešutovog romana. Kao druga, nameće se pitanje klasnih odnosa i “klasnog srama” (od poznatih njegovih suvremenika, sa sličnom hrabrošću i osjećajem o klasi progorava Sally Rooney), a tek kao treću veliku temu svog romana autor postavlja istospolnu ljubav, kojom se na ovaj ili onaj način bavi u većini svojih dramskih i proznih tekstova.
Mliječni zubi, Lana Bastašić (Fraktura, 2021.)
Dječak kojeg bole očevi zagrljaji, djevojčica koja muči akvarijske ribice, štreberica kojoj ne ide tjelesni, dječaci koji čekaju da im umre bogata baba-tetka i tinejdžerica kojoj otac ne dozvoljava da odraste samo su neki iz plejade likova koje spisateljica Lana Bastašić donosi u svojoj novoj zbirci priča “Mliječni zubi”. Lanu odavno nazivaju moćnim glasom nove generacije, a u zbirci ona izvrće sve klišejizirane i stereotipizirane prikaze “bezbrižnog” djetinjstva. Ništa nije tu nevino, razigrano i dječje. Prije strašno, tamno i jezovito, a opet – tako istinito. Priče su to o mališanima koji su jači od svojih roditelja, i o djetinjstvima koja nisu šareni Disneyland. Uplovite u njih: više nećete misliti isto o djeci, pa čak i vlastitoj. Ali, bez brige, svejedno ćete ih voljeti.
