Nostalgija, tuga, veselje i ljubav spram života - sve ćete dobiti u ovom filmu, kao i čarobnu Dedićevu glazbu....
Nevio Marasović redatelj je elegantnog filmskog rukopisa. Njegovi su filmovi čvrste strukture, i redovito ih krasi hvalevrijedno glumačko istraživanje, ali i redateljsko i scenarističko. Prije par dana je na Pulskom filmskom festivalu predstavio svoj novi uradak "Pamtim samo sretne dane" u kojemu glavnu ulogu brani nedavno preminuli slovenski glumac Radko Polič, velika zvijezda bivše države.
Tena Nemet Brankov, Lana Meniga, Leona Paraminski, Tonka Kovačić, Zlatko Burić-Kićo, Stjepan Perić, Dado Ćosić, Vinko Kraljević, Janko Popović Volarić, Goran Grgić, Franjo Kuhar, Nina Violić, Tara Thaller, Alma Prica, Jelena Miholjević, Tihana Lazović Trifunović, Doris Šarić Kukuljica, Ivana Starčević, Leon Lučev, Živko Anočić, Zdenko Jelčić i Goran Bogdan napravili su male glumačke čarolije, manje ili više efektne, ali – usklađene.
Film otvara temu reminiscencije, kajanja, spoznaje, prihvaćanja u tom izmišljenom konačnom pogledu na život koji smo živjeli. Učeni smo da vjerujemo kako nas taj trenutak sve čeka, a čeka li nas, to ne znamo. A tu je i vječna tema ljubavi, u različitim interakcijskim modelima, također manje ili više izvodive.
Marasović je do sada snimio kritički i od struke primijećene i nagrađene filmove: "The show must go on", "Vis-à-vis","Comic sans", "Goran", i dalje puno snima te nove uratke možemo uskoro očekivati. Do tada, pogledajte što nam je otkrio o ovom, slobodno ću reći, nezaobilaznom filmu suvremene hrvatske kinematografije.
Film je nastajao dugo, sporo i romantično. Volio bih da nam ispričate kako su ti vikendi, dani snimanja izgledali?
- Kao što je sam film neobičan i nesvakidašnji, takvo je bilo i snimanje. Naime restoran "Pri Zvoncu" u kojemu je cijeli film sniman, zatvoren je samo nedjeljom, tako da je film sniman isključivo nedjeljama i tako nekih šest mjeseci. Prvo sam mislio da će to biti najlakše snimanje ikad koje neću ni osjetiti, ali ubrzo sam shvatio da sam se tu gadno prevario. Naime svaki tjedan je trebalo pripremiti snimanje za sljedeću nedjelju, proći kadrove i tehniku, a pošto je svaki novi dan snimanja nastupao drugi set glumaca, morao sam se sa svakim od njih osobno vidjeti, pričati o scenariju i likovima, a potom raditi i glumačke probe. Tako da se moje "lagodno snimanje koje neću ni osjetiti" pretvorilo u svakodnevnu šljaku u trajanju od pola godine. Bio sam doslovno zarobljenik Zagreba jer nije postojao nijedan dan kada sam mogao negdje otići na izlet i malo se maknuti. Ali ne žalim ništa jer mislim da se isplatilo!
Radko Polič, njegov lik i sama priča isprepleli su one tanke niti fikcije i fakcije, na osobito dirljiv, tužan način. Kako sada gledate na tu nevjerojatnu situaciju?
- Pokojni Rac, kako su ga svi zvali, bio je moj prvi i jedini izbor za glavnog junaka. Pošto nismo imali preraskošan budžet, snimanje filma je najvećim djelom financirala producentica Nina Petrović, a Rac se na ponuđenu cifru nasmijao casting menadžerici i rekao da redatelj dođe do njega u Ljubljanu i pokuša ga impresionirati. Ako uspije, pristat će na sve. Rac je jako volio raditi takve dramatične spačke. Otišao sam drugi dan u Ljubljanu, podružili smo se i ostavio sam mu scenarij. Sutradan je zvao da je oduševljen tekstom i da to on jednostavno mora snimiti. Mislim da je bio svjestan da mu je ovo zadnji film i dao je svaki atom snage da to odradi najbolje moguće, iako je već tada bio bolestan i jedva je hodao. A kako smo završili snimanje, tako je Rac nekih tjedan dana kasnije završio u bolnici i od tada više nije mogao ni hodati. Bio je stvarno nevjerojatno zanimljiva i unikatna ličnost i uvijek će mi nedostajati.
Plakao sam na mnogim dijelovima koji su evocirali i/ili anticipirali naše strahove od tog zadnjeg pogleda u životu... Tog zadnjeg sjećanja. Što ipak jest glavna tema ovog filma?
- Kažu da u trenutku smrti čovjeku pred očima preleti cijeli život. Ovaj film se bavi upravo tim trenutkom razloženim na sedamdeset dvije minute filmskog trajanja. To je film koji tematizira najgeneralnije život, kroz vizuru smrti koja ga rekapitulira.
Učinilo mi se i da je film hommage nužno grešnom čovjeku…
- Naravno, jer da sam napravio glavni lik koji je vodio lagodan život, ne bi bilo dramskog mesa za filmsku radnju. A uostalom, da li itko od nas vodi savršen život u kojemu ne radi greške? Kako kaže lik Stjepana Perića u filmu, “Svi mi žalimo za nečim…”
Svim tim trenucima koji kao da na kraju jesu uvijek beznačajni….
- U svom zadnjem trenutku čovjek se sjeća svega dobrog, "pamti sretne dane", ali i lošeg, svih onih stavova, djelovanja i emocija na koje nije baš najponosniji. Kako god bilo, kaže film, vremena više nema i treba pamtiti sretne dane.
Osim te ljubavi, romantične, prijateljske, očinske...
- Naravno da na kraju života ostaje ono bitno, a sve drugo postaje nebitno. Ljudima koji se razbole i saznaju da imaju još par tjedana života svi trenutni problemi postaju nebitni i ostaje samo ljubav prema bližnjim. Tako i lik Radka Poliča prolazi kroz razne periode svoga života da bi završio na onome istinski bitnom - odnosu s ocem, suprugom i djecom. Dakle, obitelji.
Kao da nas film savjetuje, da budemo iskreni i dobronamjerni, ili sam tu komunikacijsku razinu preinterpretirao?
- Naravno, koliko god je film tužan, poruka filma je optimistična. Oprosti sebi i drugima i budi što bolji čovjek. Film zapravo ima jako puno kršćanske filozofije u sebi. Od motiva križnoga puta, pokore i čistilišta do samog pogleda na život i smrt.
Pogled Radka Poliča je cijela jedna, bit ću slobodan i reći - narativna linija, odgovor. Ne znam niti postaviti pitanje – osim, kako ste uspijevali aktivirati njegova stanja? On je stalno u afektu....
- Nikad ne govorim glumcima kako da glume već im samo pokušavam što bolje približiti njihov lik i samu priču kako bi dali svoj osobni glumački obol. Rac i ja smo prošli cijeli film uzduž i poprijeko i onda sam ga samo pustio da radi po osjećaju. A on je u svakom trenutku vrlo dobro znao što radi i zašto te niti u jednom trenutku nije bio "bez razloga". Ipak je on jedna od najvećih legendi jugoslavenskog filma i kazališta.
"Pamtim samo sretne dane" utoliko je kao naziv manje precizan od engleskog prijevoda. Čini li vam se?
- Engleski naslov je ˝Good times, bad times˝. Naslovi nisu slični ali ne moraju ni biti, osjećaj koji daju je isti. Hrvatski naslov je po pjesmi Arsena Dedića, a engleski po pjesmi Led Zeppelina. Meni pjesma ˝Good times, bad times˝ osobno jako puno znači jer kada sam bio mali, tata i ja smo je uvijek slušali u autu kada bi išli na kupanje na Visu. A i iz nekog razloga mi se sviđa da ovako ozbiljan film ima naslov po classic rock pjesmi.
Arsen je lik kojeg nema, ali je omniprezentan, i upravo njegova pjesma (koja je jednako od Kemala Montena i Gabi Novak) daje filmu potrebnu ciničnu notu... tu hiperpatetičnu, radikaliziranu verziju svijeta....Slažete li se?
- Slažem se potpuno. U priču je ugrađeno puno simboličkih sugestija; od lajtmotiva glazbe i života Arsena Dedića, već spomenutih kršćanskih motiva križnoga puta, pokore i čistilišta, pa čak i simbolike raspada Jugoslavije napravljenog kroz likove. Arsen mi je od početka jako bitan jer njegova glazba vrvi sjetom, nostalgijom i žaljenjem. Tako da je film i svojevrsna posveta pokojnom Arsenu.
Cijeli glumački garnizon prisutan je u filmu – kao i mnoga lica iz javnog života. Što su bili produkcijski izazovi? Film i kada je produkcijski skroman i dalje je skupa "igračka", ili?
- Svaki film je skupa igračka i filmove s manjim budžetom radim samo kada to radnja filma dopušta. Ili mora biti mali broj glumaca ili mali broj lokacija. Moj film ˝Vis-A-Vis˝ je recimo imao samo dva glumca i dva epizodna lika. Ovaj film je pak cijeli sniman u restoranu ˝Pri Zvoncu˝, pa je računica funkcionirala.
Kakvi su daljnji putovi ovog filma?
- Pripremamo domaću kino distribuciju i krećemo na festivale. Kada i gdje - to u ovom trenutku još ne znamo, ali potrudit ćemo se da javnost to sazna na vrijeme.
Što je novo na čemu radite?
- Prošle godine sam na Bledu snimio film "Šlager" s Lanom Barić i Jankom Popovićem Volarićem u glavnim ulogama. Taj film je mala misao o ljubavi i zapravo je svojevrsni stilski nastavak mog filma "Vis-A-Vis". "Šlager" izlazi nekad sljedeće godine jer još nije dovršen.
Kakvo je ljeto ispred vas?
- Jako naporno. Naime s producenticom filma “Pamtim Samo sretne dane” i Igorom Mirkovićem organiziram festival “Cinehill”, do sada znan kao Motovun Film Festival. Selimo ga u Gorski Kotar, na 1035 metara visoko izletište Petehovac i dok razgovaramo stižu nam ogromne kupole, platna i sva ostala tehnika. Nakon toga idem na Vis, gdje se početkom osmog mjeseca održava komemoracija za mog strica, čuvenog orguljaša Željka Marasovića koji nas je napustio prije dvije godine. Pošto je on živio u Los Angelesu, na Vis dolazi cijela rodbina iz Amerike pa ćemo mu odati počast kroz niz događaja na njegovom ljubljenom Visu. Razmišljam kako se tajming i tema filma “Pamtim samo sretne dane” na neki čudan kozmički način potrefila s ovim događajem i nekako vjerujem da to nije slučajno.