Epsku šestipolsatnu predstavu pod redateljskom palicom Nine Rajić Kranjac, djelo slavnog američkog dramatičara Tonyja Kushnera, premijerno smo gledali u Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani.
U susjednoj nam Sloveniji trenutno u dva važna (ako ne i najvažnija) kazališta – Mini Teateru i Slovenskom mladinskom gledališču igraju dvije predstave istog dramskog predloška – "Anđeli u Americi". Prve je režirao suvlasnik kazališta, hrvatski redatelj Ivica Buljan, a druge, u Mladinskom, mlada slovenska redateljica Nina Raić Kranjac. Koincidencija? Možda. Konkretan razlog i motivacija radi recentne društvene situacije u toj zemlji? Ne bih rekao. Umjetnička relevantnost? O,da. Ovaj tekst posvećen je režiji Nine Raić Kranjac i dramaturgiji hrvatskog pisca Dine Pešuta. Buljanove "Anđele", nažalost, još nisam stigao pogledati. Pa, krenimo od "početka".
"Anđeli u Americi", slavni je dramski komad jednog od najvažnijih suvremenih američkih autora Tonyja Kushnera koji je početkom 90-ih oduševio Broadway, a deset godina nakon snimljena je i mini-serija koju je režirao Mike Nichols s vodećom holivudskom ligom: Meryl Streep, Al Pacinom i Emmom Thompson koja je osvojila niz Grammyja i Emmyja.
Radnja je smještena u 1985. godinu, a priča prati dva para čije se veze prekidaju. Kulisa je jedna od najtoksičnijih političkih era: Reaganova. Epidemija AIDS-a je, a prate je brze društvene promjene i globalne, političke klime.
Na Manhattanu živi Prior Walter koji priznaje Louu, svom ljubavniku s kojim se nalazi u vezi već četiri godine, da boluje od AIDS-a. Lou ga ubrzo ostavlja, jer se ne može nositi s bolešću. Bolest i usamljenost razdiru Priora, a krivnja izjeda Loua. Paralelna priča predstavlja Mormona i republikanskog odvjetnika Joea Pitta i desničarskog odvjetnika Roya Cohna koji Pitta nagovara da prihvati posao u Ministarstvu pravosuđa u Washingtonu. Obojica se još uvijek nalaze u "ormaru": Pittov razlog je sramota i nelagoda koja dolazi iz njegovih religijskih sklonosti, a Cohn neizlaskom čuva svoju moć i imidž. Harper, Pittova supruga ovisnica je o Valiumu zbog kojeg konstantno halucinira, a tablete ponekad dijeli s Priorom tijekom njegovih snova uvjetovanih groznicom, dok ona žudi za bijegom iz braka koji pati od izostanka seksa. Anđeo skrivenih motiva pojavljuje se Prioru i naređuje mu da postane prorok. Pittova majka i prijatelj, transvestit Belize pomažu Prioru u njegovom izboru. Joe napušta svoju suprugu i odlazi živjeti s Louom, ali veza ne potraje zbog ideoloških različitosti. Roy boluje od AIDS-a i kako mu se život počinje približavati kraju, započne ga proganjati duh Ethel Rosenberg protiv koje je onomad vodio spor koji je doveo do pogubljenja nje i njezinog supruga. U šest dijelova ova drama kreira likove, kontekste i motive koji se međusobno isprepliću kako bi stvorili veze koje stvaraju/razaraju ljubav, proizvode gubitke, usamljenosti i prinuđene oproste.
Glavne uloge u ovoj predstavi igraju dva vodeća hrvatska glumca: Adrian Pezdirc koji igra Priora i Jerko Marčić koji igra Roya Cohna na perfektnom slovenskom, s malim hrvatskim intervencijama koje stvaraju humorni efekt. Adrianov Prior je uspješno izveden kao krhak, uplašen, ali hrabar čovjek koji se mora nositi s bolešću o kojoj se malo zna i svim njezinim društvenim, nužno političkim efektima – gubitkom ljubavne veze, narušenim međuljudskim odnosima, izostankom adekvatne medicinske skrbi zbog izostanka političke volje Reaganove administracije koja je bila krajnje ignorantna i arogantna. Marčićeva uloga nije nimalo laka – izvesti notornog autohomofobnog odvjetnika koji i kada oboli od AIDS-a, bolest ne priznaje te i dalje koruptivnim metodama prisvaja tada prvi eksperimentalni lijek protiv te pošasti zahtijeva iznimnu glumačku empatiju i spremnost.
Dramaturgija Dine Pešuta oslonila se (i) na improvizacijske elemente nastale u ovom procesu – uvedeni elementi socijalističkog "bauka" kao vječnog straha američkih svekolikih politika, Černobil, sirotinjska hrana (pečeni krumpir), bombe koje eksplodiraju upravo na izvanredan način sugovore s današnjom globalnom političkom anti-situacijom. Sve pošasti svijeta, bile one medicinske, ratne, ekonomske imaju isti model hijerarhije – radikalno potlačene i radikalno privilegirane. Razlika je uvijek i samo klasna. Ameriku treba u kontekstu ideje globaliziranog svijeta shvatiti kao današnji hiperpolarizirani svijet, a Anđele kao sve nevine žrtve suludih ideja, grandioznih političkih ignorancija i spremnosti na užase. Zamjerka mi je pomalo dekontekstualizirani kostim i neprimjetna scenografija, a ona je u izvornom tekstu važan marker „stanja stvari”. Ipak, svaka pohvala inventivnoj režiji koja se usudila zatražiti vrijeme, koncentraciju te minimalnu interakciju, kretanje od svoje publike. Lijepo je vidjeti kada redatelj/ica ne podcjenjuje svoju publiku, nego je ohrabruje. Zadnja zamjerka je izostanak engleskih titlova – ipak živimo u Europskoj, kakvoj takvoj, uniji i trebamo znati da nikada ne znamo – tko nas/vas gleda.