Povodom stogodišnjice rođenja slikara Ede Murtića, velikana hrvatske moderne umjetnosti, u Zagrebu se 25. svibnja u Domu hrvatskih likovnih umjetnika otvara multimedijalna izložba “Murtić100”. Veliki jubilej obilježit će se i nizom popratnih aktivnosti kao što su međunarodni simpozij “Gesta i sloboda” u Rovinju, izložba “Nova apstrakcija” u Laubi, reinterpretacije Murtićevih djela kroz uličnu umjetnost na nekoliko zagrebačkih lokacija… U ostvarivanju tako velikog događaja, osobito za ova pandemijska, kulturi nesklona vremena, važnu ulogu ima obitelj Ede Murtića - sinovi Ranko i Marko, a ponajviše njegova energična supruga Goranka Vrus Murtić, akademska slikarica koja je s Murtićem provela 49 godina u braku.
Kako ste pridonijeli realizaciji cijelog projekta?
- Prije tri godine nazvala me ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki kako bismo razgovarale o izložbi kojom bi se obilježila stogodišnjica Edina rođenja. Poslije se toj ideji priključio i HDLU, a osmislili smo postav u oba prostora. No našim je planovima presudio zagrebački potres u ožujku 2020., u kojem je Umjetnički paviljon prilično oštećen i zatvoren je do daljnjega. Moj najveći doprinos je što sam sačuvala, skupila i otkupila njegove radove te njih više od 1500 darovala 2010. gradu Zagrebu. Djela iz te donacije ujedno su osnova izložbe “Murtić100”. Tu su i moji kontakti s domaćim i inozemnim stručnjacima s kojima smo surađivali za Edina života i koji će sudjelovati na simpoziju.
Koja je uloga vaših sinova Ranka i Marka?
- Nositelj projekta, uz HDLU, naša je novoosnovna Fondacija Murtić, koju vodi naš sin Ranko. Na njemu je veliki teret produkcije i organizacije izložbe, koju je koncepcijski osmislio ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branko Franceschi. A sin Marko, inače arhitekt, osmišljava postav izložbe “Nova apstrakcija” u Laubi. Ondje će se održati i koncerti pod vodstvom mog unuka Maka, Markova najstarijeg sina i vrsnog glazbenika, koji je baš za Edu ovim povodom skladao muziku. Uz njegov bend Živa voda nastupit će i Damir Urban te Darko Rundek. Želja nam je da se na taj način privuče mlađa publika, kojoj likovna umjetnost nije nužno centar interesa.
Hoće li nakon izložbe Donacija Ede Murtića biti dio stalnog postava nekog muzeja ili galerije?
- To se i ja pitam. Nakon svih obećanja 2010., kada smo dali prijedlog o darovanju slika gradu Zagrebu i Republici Hrvatskoj na izložbi u MSU, Donacija Ede Murtića - sve je stalo. Voljela bih da se nešto što prije riješi jer teško ćemo unedogled čuvati cijeli fundus Donacije. Nadam se da će nakon lokalnih izbora nova gradska uprava pokazati veće razumijevanje za ono što bi takva institucija značila Zagrebu. Nažalost, našim političarima umjetnost nije nikada ni u programima, a bez umjetnosti i obrazovanja nema društvenog napretka.
Koji vam je period suprugova stvaralaštva najdraži?
- Kod Ede je svaka stilska faza trajala desetak godina i svaka od njih je imala vrhunskih djela. Većina bi kao vrhunac odredila radove nastale 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća i s tim se slažem. Ali mene danas potpuno opčinjavaju slike iz 50-ih, a fantastičan mi je i njegov posljednji ciklus “Nove apstrakcije”, prema kojem je i izložba u Laubi dobila naziv. A moja istinska ljubav su njegovi gvaševi iz svih perioda koji zaslužuju zasebnu izložbu, a samo nekolicinu njih iz posljednje faze izložit ćemo na ovoj izložbi.
Kako je bilo živjeti uz umjetnika koji je obilježio ne samo hrvatsku nego i svjetsku likovnu umjetnost?
- Danas mi najviše nedostaje dinamika naše svakodnevice, koja je uz neprekidan dijalog o slikarstvu i umjetnosti uključivala kontakte sa zanimljivim ljudima iz cijelog svijeta. Bila sam aktivna sudionica razvoja njegovih ideja, najbliža i najprisutnija od svih njegovih sugovornika u stvaralačkom procesu.
Jeste li ikada, bar na tren, požalili što ste kao akademska slikarica zapostavili svoje stvaralaštvo i ostali u njegovoj sjeni?
- Nikad se nisam osjećala kao da sam u Edinoj sjeni. Radila sam i slikala što i kada sam htjela. Svoj život smatram dijelom vlastitog stvaralačkog procesa i ne svodim ga samo na slikanje. Sami smo odgovorni za vlastitu sudbinu.
Slikate li još uvijek?
- Poslije Edina odlaska slikala sam velike slike. Pretpostavljam da je to bio bijeg od neprihvatljive stvarnosti. Takvo intenzivno razdoblje zamijenio bi osjećaj velike praznine i neaktivnosti. Tek se sad osjećam spremnom za nove slikarske zadaće. Radit ću u Vrsaru, u atelijeru koji mi je najugodniji i za koji me vežu najljepše zajedničke uspomene.
Koliko ste se jedno drugome miješali u posao?
- Nema miješanja. Postojalo je obostrano zanimanje za ono što onaj drugi radi. Osobno nisam voljela sugestije sa strane i dolaske u atelijer dok ne bih završila ciklus. Tada bi za mene nastupio trenutak da se o ciklusu intenzivno razgovara.
Kako ste najradije provodili zajedničke trenutke?
- Puno smo putovali, a naša putovanja po cijelom svijetu bila su uvijek vezana uz dogovore za izložbe. Kroz to smo i upoznavali nove, zanimljive ljude. Kraća, privatna putovanja bila su pak vezana s uživanjem u prirodnim ljepotama - koje su onda često postajale motivima Edinih slika.
O čemu ste najčešće razgovarali?
- O umjetnosti, recentnim društvenim zbivanjima, neizostavnoj politici koja nam je neminovno obilježila život. Često smo naizmjence čitali istu knjigu pa bismo i o tome razgovarali.
Kako ste se voljeli opuštati?
- Edo je bio gurman, kao i mnogi naši prijatelji, pa smo se voljeli opuštati uz dobru hranu u nekom restoranu. Često su se ti zajednički susreti odvijali nakon kazališnih predstava i koncerata. Taj sam običaj i danas zadržala.
A što je vaš suprug najbolje kuhao?
- Edo je najviše volio kuhati za svoje muške prijatelje, i to ona “snažna” jela koja obično povezujemo s muškarcima. Volio je jednostavnu hranu koju svi negdje povezujemo s vlastitim djetinjstvom.
Koliko vam danas nedostaje?
- Više nego ikada. U ovom životnom razdoblju, da ne govorim o ovoj situaciji prisilne izolacije, imam potrebu za konstantnom prisutnosti partnera, tu pored mene, u kući. Ništa to ne može zamijeniti, ni djeca, ni unuci, ni obitelj. Pogotovo poslije odnosa obilježenog duhovnom i intelektualnom bliskosti kakav smo mi imali. Sreću da sam doživjela takav odnos danas smatram najvećim životnim bogatstvom.
Kako vam je pandemija poremetila dnevne aktivnosti?
- Mislim da smo sada svi svjesni koliku važnost u našim životima predstavljaju kulturni događaji, koliko nam nedostaju druženja koja su s njima povezana, razmjene misli, komentari, kritike i pohvale. Nestrpljivo čekam povratak života kakav smo imali prije pandemije. Ali čak ni sada ne propuštam one rijetke, ali zato mi još draže premijere i izložbe.