Jedna od najpoznatijih turskih književnica, Elif Shafak (49), koja zbog neslaganja s represivnom vladom predsjednika Erdogana posljednjih deset godina s obitelji živi u Londonu, nedavno je objavila novi roman "Otok nestalih stabala" u izdanju Hena.coma. Roman se bavi nasiljem i gubitkom, ali istovremeno i strastvenom ljubavnom pričom grčkog Cipranina i turske Cipranke u kojoj je jedan od glavnih likova drvo smokve. Cijeli intervju s književnom zvijezdom možete pročitati u novom broju Glorije Glam koja je od 24. rujna u prodaji.
Vaš roman je puno više od zabranjene ljubavne priče. On se dotiče identiteta, prirode, nasilja, suočavanja s nasilnom prošlosti.
- Oduvijek me privlačilo pisati o granicama i podjelama, a Cipar je uvijek bio u mome srcu. Jako dugo sam željela napisati ovu priču, ali nisam znala kako joj pristupiti. Prošlost se još isprepleće sa sadašnjosti pa sam se pitala kako ispričati priču dok je još prisutno toliko boli i nepovjerenja s obje strane. Roman govori o odvojenosti, melankoliji egzila, no istodobno predstavlja fizičku vezu između prošlosti i sadašnjosti.
Zašto ste odabrali Cipar za mjesto radnje?
- Dugo sam željela pisati o Cipru i nevoljama te zemlje. U Europi i dandanas imamo podijeljeni glavni grad Nikoziju. Pitanje je bilo kako pristupiti tom spornom teritoriju. Nisam se usudila. Ta rana je još otvorena, sve dok nisam pronašla jedno drvo. Nakon toga sam se osjetila spremnom da napišem priču. To drvo smokve dalo mi je priliku da razmislim o korijenima - u metaforičkom i doslovnom smislu.
Zanimljivo je da ste za naratoricu u romanu odabrali upravo drvo smokve koje spominjete.
- Mislim da je ta smokva puno življa i čulnija nego što mislimo. Drveće je mudro, dulje žive od nas ljudi, više toga je vidjelo. Svaki dan prolazimo pored njih, ali zapravo ih ne primjećujemo. Kao ljudska bića možemo puno toga naučiti od njega. Drveće je veoma inteligentna vrsta. A mi smo uvjereni da smo centar svijeta, da smo superiorniji svim bićima, mislimo da smo vlasnici našeg planeta, a ustvari nismo. Zbog naše pohlepe i načina na koji uništavamo klimu, neravnopravnosti u našem društvu, jednoga ćemo dana samo nestati, ali drveće će i dalje postojati. Nadživjet će nas. Trebamo biti skromniji kad govorimo o drveću, trebamo učiti od njega i slušati ga, jer priroda neprestano govori.