Nedavno najavljeno rušenje zgrade robne kuće Marks & Spencer u londonskom Oxford Streetu pokrenulo je raspravu o jednoj od trenutačno aktualnih tema u suvremenoj arhitekturi - kako smanjiti negativan utjecaj na okoliš? Pitanje je od ekstremne važnosti jer zbog građevinske industrije svake godine u atmosferi završi oko 40 posto sveukupne svjetske emisije ugljičnog dioksida. Primjerice, samo rušenjem londonske robne kuće nastale bi tisuće tona ugljičnih spojeva. I nisu to jedine "loše" brojke u građevinskom sektoru. Primjerice, od svog građevinskog materijala koji se doprema na gradilišta, čak 30 posto završi kao otpad. A kako diljem svijeta sve više raste potreba za novim građevinama, pitanje smanjenja otpada i štetnog utjecaja na okoliš, osobito u svjetlu borbe protiv klimatskih promjena, postaje sve važnije.
U arhitekturi se zato sve više govori o potrebi spašavanja starih zgrada kojima bi se udahnuo novi život, umjesto da ih se sruši i na njihovom mjestu izgrade nove. Naravno da se u tom obnavljanju ne baca ništa što se ne može popraviti, preurediti i nanovo upotrijebiti, tako da se okoliš dodatno ne zagađuje u procesu proizvodnje novih okvira za prozore i vrata...
Jedan od primjera je stari vodeni toranj u mjestašcu Castle Acre u Norfolku u Engleskoj, koji je odavno izgubio svoju namjenu i onda desetljećima stajao napušten i zapušten, sve dok ga na dražbi nije otkupio jedan engleski fotograf, koji je za njega dao veću ponudu od skupljača starog metala. Umjesto da ga sruši, on ga je dao obnoviti i preurediti u dom za sebe i svoju obitelj. Posao je preuzeo arhitektonski studio Anne Liu i Mikea Tonkina, dvojca koji je osmislio stambeni prostor na četiri razine, od kojih je jedna cijela pretvorena u veliku terasu. Njihov projekt lani je bio nominiran za nagradu magazina Architecture Review u kategoriji New into Old (Novo u starom).
Takvo razmišljanje nije ograničeno samo na Veliku Britaniju. U Francuskoj, primjerice, arhitektonski studio Anne Lacaton i Jean-Philippea Vassala, lanjskih dobitnika prestižne Pritzkerove nagrade, već godinama udahnjuju novi život starim građevinama. Poznati po stavu da je rušenje čin nasilja, obnovili su suhi dok u Dunkirku, koji je sada kulturni centar, a u Bordeauxu su spasili zgradu iz 1960., s 530 općinskih stanova, koji su u njihovom projektu postali moderni, energetski štedljivi, s mnogo svjetla i s velikim balkonima. Za taj su projekt pak 2019. dobili nagradu koja nosi ime poznatog arhitekta Miesa van der Rohea.
U Španjolskoj su perjanice sličnih stremljenja u arhitekturi već dugo Ricardo Flores i Eva Prats, koji su 2011. pobijedili na natječaju za preuređenje Sale Beckett u Barceloni, zgrade koja ima dugu i bogatu povijest. Sagrađena kao sjedište radničke udruge Pau i Justicia, s dućanom, barom i dvoranama za sastanke i druženja u Poblenouu, industrijskoj četvrti katalonske prijestolnice, tri je desetljeća zjapila prazna i zapuštena - sve dok katalonski glumac Luis Miguel Climent i dramski pisac Jose Sanchis Sinisterra nisu pitali irskog nobelovca Samuela Becketta mogu li u njoj pokrenuti kazalište koje će nazvati po njemu. Beckett je pristao, svidjela mu se ideja da dobije kazališnu kuću pod svojim imenom u nekadašnjem radničkom okupljalištu, a ne u nekom otmjenom mjestu s baršunom i pozlatom na londonskom West Endu.
No, ideja o Sali Beckett počela se ostvarivati tek dvije godine nakon njegove smrti 1989., kada je pokrenut natječaj na kojem je pobijedio studio Flores & Prats. Oni su bili jedni od rijetkih koji nisu htjeli srušiti staru zgradu i na toj lokaciji sagraditi novu. Strpljivo su popisivali i katalogizirali sve elemente stare zgrade koji se mogu spasiti i ponovno upotrijebiti - primjerice 35 prozorskih okvira i 44 drvena vrata, koja su restaurirali, obojali i rearanžirali na drugim pozicijama u zgradi, kako se ne bi morala izrađivati nova i kako bi u obnovi nastalo što manje otpada. Dio njihova projekta, tek nedavno završenog, bio je predstavljen i na izložbi na Bijenalu arhitekture u Veneciji 2018., pod nazivom "What Where", prema posljednjem Beckettovom dramskom djelu.
Možda je najbolji primjer održive arhitekture, koja ne ruši, ne zahtijeva novu proizvodnju i ne stvara otpad, onaj s drugog kraja svijeta - u Kamikatsuu, selu s oko dvije tisuće stanovnika na japanskom otoku Shikokuu. Selo se nalazi u šumovitom području, kilometrima udaljenom od najbližeg grada, a kada je potkraj prošlog tisućljeća donesen zakon kojim se u Japanu zabranjuju otvorene spalionice, seljani su odlučili da im je jeftinije osmisliti novi način zbrinjavanja otpada, kao i uređenja života i rada u svom mjestu, umjesto da plaćaju skup odvoz do najbliže moderne, ekološki prihvatljive spalionice. Za početak, počeli su odvajati otpad - i to ne u četiri ili pet kategorija, nego u njih oko 40, što je mnogim seljanima isprva bilo teško razumljivo. U projekt su se odmah uključili i arhitekti. Prema njihovom projektu napravljena je sortirnica od drveta, koja iz zraka ima oblik upitnika, a u izgradnji su korištene daske, prozorski okviri, vrata i sve ostalo što se moglo spasiti iz starih drvenih kuća u kojima više nitko nije živio. Po istom principu sagrađen je i mali hotel, koji sada ugošćuje arhitekte i ekologe privučene projektom u Kamikatsuu kao primjerom koji vrijedi slijediti. Uslijedio je komunalni centar u kojem svatko može ostaviti džemper koji više ne kani nositi, toster, školske udžbenike i slično te uzeti ono što mu treba, pa zapravo više nitko gotovo ništa ne baca u smeće ako je iole iskoristivo. Od biljnog otpada i stakla od pregorjelih žarulja se, primjerice, proizvodi kompost, valjda se jedino iskorišteni štapići za jelo i stare baterije šalju izvan grada - štapići do tvornice u kojoj se od njih proizvodi papir, a baterije u reciklažni centar u blizini Tokija.
Naravno, ne mogu svi u punoj mjeri slijediti primjer ovog malog japanskog čuda u kojem se reciklira više od 80 posto otpada, no lekcije koje su ovdje naučene itekako se mogu primijeniti drugdje u svijetu, u čemu i arhitektura daje svoj obol. Uostalom, kao što je u knjizi "Building for Change" o kreativnim modelima u arhitekturi i gradnji napisala autorica Ruth Lang:
"Prema procjenama UN-a, čak 80 posto svih potrebnih građevina do 2050. već postoji, samo neke treba obnoviti i prenamijeniti, kako bi se postigao željeni cilj potpunog prestanka emitiranja ugljičnih spojeva u svijetu. Rješenje postoji i arhitekti moraju toga biti svjesni."
