Njegovi koncerti uvijek su posebni i emotivni jer Rade između hitova, kao što su "Barbara", "Panonske trešnje", "Ne daj se lnes", baš poput svojih pokojnih prijatelja Arsena Dedića i Đorđa Balaševića - razgovara s publikom.
Koncert Rade Šerbedžije i Zapadnog kolodvora u punoj dvorani Vatroslava Lisinskog oduševio je i digao na noge publiku koja je pozorno i na tren – ushićeno pratila predanu glumačku i pjevačku i pjesničku izvedbu ovog umjetničkog genijalca.
Kada kažem izvođački genijalac, zaista to i mislim, u punini zamisli te ideje o genijalcu. Šerbedžija je kao pisac, pjesnik, pjevač i glumac trajno zadužio našu (malo)građansku kulturu. Njegove opservacije i inscenacije, opjevavanja i ispjevavanja uvijek su bili na strani humanih principa, na strani nježnosti, melankolije, osviještene nostalgije, protiv ratova, za jednakost. Knjige "Prije kiše" i "Poslije kiše" važan su doprinos kulturi sjećanja koja se u našoj javnoj/medijskoj recepciji, stvarnosti podosta (namjerno) ignorira. Njegova prijateljstva i suradnje s Miroslavom Krležom i Arsenom Dedićem obilježila su zasigurno najljepši period jugoslavenske kulture.
U goste je na sinoćnji koncert doveo izvanrednog kantautora i umjetnika Damira Urbana koji je s njim otpjevao slavni duet koji je Šerbedžija izvorno pjevao s pokojnim Kemalom Montenom – "Ni u tvome srcu", a zatim je Urban samostalno otpjevao svoje hitove "Budi moja voda" i "Iskra". U goste je došao i slovenski kantautor Vlado Kreslin koji je otpjevao svoju slavnu baladu o crnoj gitari, dok je kći, glumica Lucija Šerbedžija otpjevala hit "Pitaš gdje je moja ljubav" iz filma Dejana Aćimovića "Moram Spavat‘ Anđele".
Repertoar je "prikazao" umjetnički i intimni put ovog subjekta/izvođača: od Vinkovaca do Zagreba, od Zagreba do Ljubljane, Londona, Los Angelesa i nazad u Istru, a zatim u Zagreb. Minucioznost i afektivnost, dječačka zaigranost i pronicljiva zanesenost u svojoj su dualnosti i paralelnosti karakterizirali koncert.
A možda ponajviše otpor – kroz pjesme "Povratnik ratnika", "Do posljednjeg daha" i Dedićevu "Ne daj se Ines". Taj otpor je, kao što znamo uvijek intiman, emotivan, dakle nužno – politički.
Otpor je nužnost (stvarnog) umjetničkog djelovanja, umjetnost je tu za anamnezu društvenih i privatnih ruptura. Šerbedžijeva poetika i izvođačka praksa to zna, i predano na tome ustraje. Bravo, maestro!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....