Fotografije: Marko Miščević/CROPIX
 

 MARKO MIŠČEVIĆ/ CROPIX
Muzički biennale

Nina Čalopek o glazbenom programu za djecu na najutjecajnijem festivalu suvremene glazbe

Naša se sugovornica kontinuirano i sa živim interesom bavi izvedbenom praksom, kako teoretski, tako i konkretno, produkcijski i kustoski. Intenzivno se bavi producentskim i organizatorskim poslom s naglaskom na suvremenu glazbu.

Naša se sugovornica kontinuirano i sa živim interesom bavi izvedbenom praksom, kako teoretski, tako i konkretno, produkcijski i kustoski. Intenzivno se bavi producentskim i organizatorskim poslom s naglaskom na suvremenu glazbu.

Ususret Muzičkom biennalu koji se održava od 13. - 22.travnja u glavnom gradu razgovarali smo s programskom voditeljicom MBZ programa za djecu i mlade koja je ujedno članica programskog tima, Ninom Čalopek. Pokrenula je festival MBZ za VELIKE malene koji je u 2019. godini došao do čak 4.000 djece Grada Zagreba i zagrebačkog prstena (u suradnji s Hrvatskom glazbenom mladeži), a 2021. godine ga nadograđuje portalom kidz.mbz.hr koji polje suvremene glazbe svih žanrova rastvara u online formatu, producirajući i, u koautorstvu s violinisticom i glazbenom edukatoricom Lucijom Stanojević, stvarajući video-serijal, ali i raznovrsne materijale za slušanje, igranje i gledanje. Što nas sve očekuje te koja je dugoročna misija ovoga najutjecajnijeg festivala suvremene glazbe, zašto je glazba važna za odgoj i koji se njezini terapijski učinci, saznajte u razgovoru pred vama.

Otkad je glazba u vašem životu? Što kažu nužno nepouzdana sjećanja?

- Kad malo bolje razmislim, zapravo oduvijek! Iako dolazim iz "neglazbeničke" zagrebačke familije, moj deda Toni bio je trnjanski "gospon Fulir", izrazito zvonkoga glasa i uglađenih manira, uvijek s gitarom u ruci te pjesmom i dobrim vicem za društvo. Taj nerv prema dobroj zezanciji naslijedio je i moj tata koji je ipak – u skladu sa svojom generacijom – bio, a i ostao, više mangup nego gospon, i to dosta bez sluha, ali s povećom eklektičnom kolekcijom vinila. Bio je pasionirani, znatiželjni slušatelj, a slušao je sve od Gerschwina pa sve do neizostavnih Beatlesa. U njegovoj kolekciji sam prvi put naišla na Griegov Klavirski koncert, ali i pronašla neke za mene još uvijek jako važne pjesme poput Killing me Softly Roberte Flack. Mama se pak uvijek ponosila svojim dječjim stažem u Zboru Radio - televizije Zagreb, s njom se uvijek pjevalo. U autu, za stolom, kroz igru, u šetnji, na moru, na putu – Arsen, Gabi, Josipa, Ksenija, Đurđica, Oliver, ali i domaći mjuzikl i opereta – sve što se moglo i trebalo pjevati, pjevale smo zdušno. Naravno mama je i kao svaka prava fina gospođa pohodila sva Labuđa jezera, Turandote, božićne i ine koncerte te vrlo rano sa sobom vodila i svoju kćerkicu – mene. Bila sam fascinirana zvukom ugodbe orkestra. Sav taj žamor, šušur, škripanja i pištanja, usklađena kakofonija orkestralne rupe iz koje vibrira živahno nestrpljenje ili pak mirna staloženost orkestralnog tijela. Sve to je za mene predstavljalo inicijaciju u čarobni svijet beskrajnih zvučnih mogućnosti, eksperimentiranja s glazbom, s plesom i pokretom također, ali i uživanja u perceptivnom doživljaju, u slušanju. Osjećala sam glazbu izrazito tjelesno i vrlo jasno se sjećam kako sam u tom osjećaju duboko uživala još kao dijete. Tako je došlo vrijeme da i sama počnem nešto svirati, a od muzičke do Akademije – nije bilo lako, ali je bilo divno.

Od 2006. godine, djelujete kao producentica Cantus Ansambla, a od 2009. izvršna ste producentica Muzičkog biennala Zagreb, a 2019. izabrana ste u programski odbor festivala. Tada ste inicirala i kurirala popratni program MBZ festivala za djecu i mlade. Kako se gradila motivacija za pokretanje programa za djecu i mlade?

- Iako sam uz Muzički biennale profesionalno od 2006. godine, zapravo su moje zrele godine došle upravo kroz pripremno razdoblje za 30. festivalsko izdanje 2019. godine, nakon što sam se vratila s duljeg, odnosno duplo odrađenog roditeljskog dopusta. Spletom okolnosti dogodilo se i da je festival ostao bez umjetničkog ravnatelja te se umjetničko vodstvo prelilo na cijeli tim ljudi, među kojima sam se pronašla i ja. Ne mogu poreći da moje intimno osjećanje majčinstva nije utjecalo ili me motiviralo da pokrenem festivalski program za djecu i mlade, ali to zaista nije bio jedini razlog. Možda i više od intime na mene je utjecao javni prostor i pozicija Muzičkog biennala unutar njega. Počela sam intenzivno razmišljati što to uopće je festival poput Muzičkog biennala ili što uopće može ili treba biti, odnosno što treba ponuditi svojoj publici. Biennale je zapravo jedan jako stari festival. Osnovan je davne 1961. godine te je kroz sve svoje dekade mijenjao brojna lica i naličja, već po potrebi i namjeni, nekad uspješnije, nekad manje uspješno. Ali ono što je uvijek dobro radio, čuvanje je baštine i antologijskih vrijednosti te produkcija često sofisticiranih ili kompliciranih programa. Biennale svake druge godine u maloj količini vremena, u svega sedam do deset dana koliko festival traje, producira, postavi od 50 do 70 programa. To su enormne brojke! A ono što je unutar svih tih programa nedostajalo, bio je kvalitetan program za djecu i mlade – i tako je nastao MBZ festival za VELIKE malene.

Koja je dugoročna misija te inicijative na razini društva i implementacije glazbenog obrazovanja u školske sustave?

- Školski sustav u Hrvatskoj jedva da prepoznaje što je to glazbena kultura što se jasno ocrtava u skromnoj satnici koja joj pripada, ali i u nonšalantnom stavu i učenika i nastavnika, pa i roditelja, prema "glazbenom" kao školskom predmetu. Ili se smatra isključivo zabavnim sadržajem – što glazba sigurno može i treba biti, ili u već preopterećenim učeničkim rasporedima predstavlja smetnju onim tzv. ozbiljnijim predmetima iz STEM područja. No, MBZ festival za VELIKE malene i sadržaji koje razvijamo, a koji su većinom fokusirani na suvremene glazbene izričaje, nisu niti mogu biti zamjena za kvalitetno glazbeno obrazovanje unutar standardnog školskog sustava. Ipak, ako neki od naših sadržaja posluže nekom od danas zaista preopterećenih nastavnika, nitko sretniji od mene. A takvih je sadržaja u sklopu našeg festivala pregršt jer smo u pandemijskoj godini program za djecu i mlade premjestili iz koncertnih dvorana, škola i vrtića na posebno osmišljenu web platformu kidz.mbz.hr koja nudi brojne različite materijale za gledanje, slušanje, učenje djeci različitog uzrasta, ali i njihovim roditeljima i učiteljima. Stvorili smo hrpu radnih listića, slušaonicu obogaćenu brojnim dodatnim materijalima, veliki pojmovnik, ali i igrano-animirani serijal od šest epizoda sa širokim spektrom tema i veselim zaigranim te interaktivnim pristupom. Pokušali smo razviti novi pristup učenju, objašnjavanju i govorenju o suvremenoj glazbi najšireg spektra, s ciljem što neposrednije upotrebe kad i gdje god, a na veselje svih. Moja je želja da ova platforma dugoročno oživi te da se stalno nadograđuje novim materijalima. Kroz kidz.mbz.hr platformu suvremeno-glazbeni sadržaji postali su dostupni djeci i njihovim odraslima van grada Zagreba, ali i van uskog vremenskog okvira odvijanja festivala, a to je 10 dana u travnju svake neparne godine. S druge pak strane naš festivalski program uopće nije okrenut školama ili vrtićima, već obiteljima. Umjetnost mora postati dio dječje svakodnevice, gušta, druženja i potrebe, a ne biti nametnuta kao dio sistema i kurikuluma kroz kojeg se ući i objašnjava, ali se nužno ne treba konzumirati. Iskreno želim da dječji programi koje zamišljam i promišljam s umjetnicima, djeci donesu onu začudnu radost i novu perspektivu prema svijetu u kojem žive. Umjetnost pa tako i glazba ima što reći o svijetu u kojem živimo, ali i taj svijet, bez da išta kaže, može učiniti boljim. To želim da postane moto i motor dječjih dolazaka na naše programe. Eto, totalni sam idealist!

image
MARKO MIŠČEVIĆ/ CROPIX

Koliko je glazba važna za dječji razvoj? Terapijski učinci glazbe su inherentni – ali kada i kako? Kako ju i kada konzultirati?

- Kognitivna znanost mnogo se bavi istraživanjem percepcije i utjecajima glazbe na ponašanje i doživljaje ljudi. U tim istraživanjima posebno su napredni istraživački programi koje provode američka sveučilišta. Stoga, brojna su istraživanja iz raznih smjerova dokazala utjecaj glazbe na regulaciju hormona i neurotransmitera, a time i na regulaciju raspoloženja. Odlaskom na tulum, stadion, disko ili u spa te prigodnim odabirom glazbe, mislim da smo svi svjesni te super - moći glazbe i bez pomoći te posebnih objašnjenja specijalističkih istraživanja. U praksi sva ta znanja, ali i ona koja proizlaze iz direktnog iskustva primjenjuje glazbena terapija. Mozartova glazba tako pogodna je za kardiološke bolesnike pa i za malu djecu, prvenstveno zbog usklađivanjem s otkucajima srca. Ipak istraživanja su pokazala da kad smo tužni ili bolesni, ne trebamo slušati samo Mozarta ili "veselu" glazbu, već da za neke i "tužna" glazba može biti terapeutska te potaknuti veću proizvodnju hormona dopamina ili imunoglobuline. Zapravo pokazalo se da je izrazito važno, a u tom kompleksnu ulogu imaju tzv. zrcalni neuroni – da se glazba izvodi uživo, stoga su zbog toga važni odlasci na koncerte, ali i da se sluša glazba na koju slušatelj – bio on dijete ili odrastao pristaje, da mu se sviđa, da se s njom može poistovjetiti i povezati. Bavljenje glazbom odnosno sviranje instrumenata direktno je povezano s razvojem fine motorike, a koja je usko povezana s verbalnim razvojem kod djece. Prakticirajući glazbu djeca uče surađivati, komunicirati, poštivati se i međusobno slušati, što su iznimne socijalne vještine – možda najsličnije upravo sportskoj disciplini. Bavljenje glazbom, svakodnevno vježbanje, postiže se jedino disciplinom i stalnom praksom, strpljenjem i voljom. Nekad koliko god vježbali, neće ići dok se ne "slegne", dok ne prođe dovoljno vremena i mislim da je danas upravo to najpotrebnije našoj djeci – da nauče biti strpljiva. To će naučiti i kao koncertna publika koja tek iskustvom uči koncertni bon-ton, ali razvija i imaginaciju, čime uči misliti, odnosno doživjeti van standardnih najčešće vizualnih ili verbalnih okvira.

Bavite se glazbenom kritikom – koji su izazovi iste? Kako glazbena kritika zapravo rezonira na našoj maloj, da ne kažem incestuoznoj sceni?

- Smatram se jednom od sretnica jer imam priliku pisati glazbenu kritiku na danas dosta zapostavljenom kulturno - medijskom krajobrazu i to o zaista širokom spektru glazbenih žanrova – od klasične pa sve do dosta specijalističke kritike fokusirane na alternativno - eksperimentalnu glazbu. Jako volim i pisati, volim se izražavati kroz tekst i mislim da sam u tome dobra, tako da sam kroz glazbenu kritiku zadovoljila i tu svoju potrebu. Ali za mene je kritika odnosno kritičar obvezni dio cijelog mehanizma scene koliko god ona mala pa time čak i "incestuozna" bila. Dobra kritika je argumentirana kritika, ali i ona koja sudjeluje u razgovoru ne samo s publikom, nego i s umjetnikom, ona koja mu objašnjava njegovu poziciju unutar šireg konteksta te mu sugerira da u toj refleksiji promisli koji su bili neki drugi izlazi ili načini izraza, može li se bolje ili ne. Kritika mora imati svoju motivaciju i mora znati zašto nešto govori i kome se obraća. Pišući glazbenu kritiku imam osjećaj kao da sam u stalnom neprestanom vrlo slojevitom razgovoru.

Što Muzički biennale Zagreb predstavlja našem društvu i kamo stremi? Kako vam se danas čini?

- Po mojem insajderskom mišljenju, ali i po reakcijama koje dobivamo od publike i kolega, Muzički biennale Zagreb u posljednjih nekoliko izdanja doživio je dosta radikalnu, ali ujedno i pozitivnu transformaciju. Kvaliteta uvijek kreće od kvalitetnog programa, ali to je tek prvi korak razvijanja festivala i njegove uloge u našem društvu, ali i u regiji pa i međunarodno. Festival više nije prozor u svijet, on nije samo pozornica ili koncertna dvorana, već mjesto doživljaja i sjecišta, zabave, smijeha, edukacije, razgovora, sretnih lica, nekih novih poznanstava. To je Muzički biennale! On mora biti dodatna kvaliteta našega grada Zagreba, svojevrsni identitetski kod – da Zagrepčani i svi zagrebački gosti budu ponosni na ono što se u njihovom gradu događa, a što je jako važno na međunarodnoj sceni. Zato moramo sa svojim programima izaći na ulice, povezati se sa zajednicom, ostvariti suradnje s brojnim kulturnim centrima, pa i otvoriti vrata vrtića i škola, odnosno pokazati da se Muzički biennale Zagreb može i treba ticati svih. Već na festivalu 2019. koji je u jednom svojem dijelu programa bio i posveta izdanju MBZ festivala naziva Urbofest iz 1979. godine, stavili smo odnos glazbe i zvuka prema gradu i prostoru u prvi plan. Tada smo prvi put koristili neke nove, za koncertne do tada nekonvencionalne prostore – i to je bilo sjajno! Bilo je te 2019. još sjajnih projekata – kao što je biciklistička opera britanske novomedijske umjetnice i skladateljice Kaffe Matthews. Bicikli su na sebi imali ugrađene zvučnike, a glazbe se mijenjala ovisno o lokaciji na određenoj ruti – ludo iskustvo, sinestetičko iskustvo, projekt zbog kojeg u potpunosti promijeniš percepcije neke svoje bliske okoline – kao što je grad u kojem živiš. Voljela bih ponovno dovesti te bicikle i ovaj projekt u Zagreb.

image
MARKO MIŠČEVIĆ/ CROPIX

Predstavite nam MBZ Kids program ovogodišnjeg festivala – što nas očekuje?

- Ove godine nismo mogli ne odgovoriti na situaciju u Ukrajini, odnosno ne obratiti se i izbjeglima koji su postali naši sugrađani. U divnoj suradnji s mnogo različitih partnera koji su svi u projekt ušli volonterski, a prije svega uz pomoć kolega prevoditelja Ane Dugandžić, Dariye Pavlešen, Domagoja Kličeka realizirali smo projekt Raspjevane priče koji donosi glazbene adaptacije tri teksta ukrajinske dječje književnosti, a koje će svoje koncertno predstavljanje doživjeti 16. travnja u Laubi. Zaista bi to bilo šteta propustiti jer će ti divni tekstovi doživjeti svoju glazbenu, koncertnu preobrazbu. Moći će se čuti ukrajinska narodna bajka Ivasik Telesik u interpretaciji sjajne jazz vokalistice Maje Rivić, ludi glazbeni tobogan Ivanke Mazurkijević i Mrleta, te izrazito sofisticirani i nježno veseli zvuk skladateljice Ivane Kiš, čiju će preslatku glazbenu verziju Priče o bubama izvesti vokalistica Melita Lovričević, violinistica Eva Mach i udaraljkaš Nicolas Sinković. U Laubi će nam se pridružiti i žene izbjegle iz Ukrajine, kolegice iz udruge Svoja, Iryna Pronenko, Mila Mudryk i Valeriia Movenko. Cijeli projekt ima i svoje izdanje i kao audio-knjiga, koja će biti dostupna na platformi book&zvook, a tamo će biti proširena i hrvatskim prijevodima tekstova u sjajnim izvedbama Amande Prenkaj, Dunje Fajdić i Maje Katić koje su prepoznate kao jedne od vodećih glumica domaćeg dječjeg kazališta. Prihodi od prodaje audio - knjige posredstvom Zaklade Solidarna bit će predani djeci iz Ukrajine koja se trenutno nalaze u Hrvatskoj, a čiji je najveći problem upravo nepoznavanje jezika, odnosno potreba da isti čim prije i čim bolje svladaju. U koprodukciji s HNK-om u Zagrebu donosimo i praizvedbu prve domaće opere za bebe opera rosa. To je tek prvi projekt u ciklusu kojeg planiram, još uvijek radnog imena Glazbena paleta, kojeg se nadam u narednim festivalima razviti u suradnji s vodećim institucijama grada Zagreba, a koji bi kroz raznovrsne glazbene žanrove ili formate bio usmjeren upravo prema bebama, todlerima i njihovim roditeljima. Jer prve tri su – kažu – najbitnije! Kakav bi to bio dječji program bez neke radionice, stoga nam je genijalna, vesela i zaigrana glazbena edukatorica i violinistica Lucija Stanojević pripremila Svirkaonicu – radionicu o suvremenoj glazbi za djecu od 5 do 10 godina, na koju se od njezinog prvog izdanja kada je prvi put pokrenuta na festivalu 2019. godine, vračaju i neki već stariji. Također, ne mogu ne spomenuti učenike, srednjoškolce Glazbenog učilišta Elly Bašić koji će na Biennalu ove godine nastupiti ne samo kao izvođači, već i kao skladatelji! Jako se veselim tom koncertu i tim mladim talentima koje vode iznimni profesori.

Tko čini vašu publiku? I kako vam se čini da ju (pre)odgajate?

- Voljela bih da je više glazbenih programa za djecu tijekom cijele godine i koncertne sezone, te da mogu reći kako našu publiku čini ta tipična standardna publika koja i inače sa svojom djecom dolazi na slične tipove koncerata. Ali nažalost, glazbenih programa za djecu je jako malo. Pa i djeca – zbog vrlo zadanih okvira koncerata, pogotovo koncerata klasične glazbe, nisu baš često viđena publika. Koncerti su prekasno, predugo traju i na njima se gotovo nikad nitko nikome ni ne obrati. Od djece se očekuje tišina i mir, ne smiju se pomaknuti, ne smiju komentirati, pokazati prstom, uskliknuti. A to je sve što ponekad i ja želim raditi na koncertima! Stoga da zaključim čini mi se da najprije trebamo preodgojiti sebe, promijeniti svoja očekivanja, koncepte, formate i principe kako stvarano glazbene sadržaje, zašto i za koga, kako bi tek potom eventualno mogli doprijeti do neke nove publike za neke buduće generacije.

Linker
08. studeni 2024 11:16