MARKO TODOROV/CROPIX
Marko Pogačar

Nagrađivani hrvatski autor: "Pjesme ne promatram kao dijagnoze, više kao upute za upotrebu"

Povodom nedavno objavljene pjesničke zbirke "Ponoćni glagoli", s autorom smo razgovarali o motivu graška, ljubavi, barbarstvu, slobodi u životu, i umjetnosti....

Povodom nedavno objavljene pjesničke zbirke "Ponoćni glagoli", s autorom smo razgovarali o motivu graška, ljubavi, barbarstvu, slobodi u životu, i umjetnosti....

Marko Pogačar piše poeziju, eseje, prozu i književnu kritiku. Bio je urednik u Zarezu i Quorumu, a sada suuređuje portal Kritika - HDP. Nagrađivan je hrvatskim i međunarodnim nagradama za poeziju, prozu i esejistiku. Bio je gost dvadesetak europskih rezidencijalnih programa, uključujući DAAD-ov Berliner Künstlerprogramm. Knjige su mu prevedene na desetak, a tekstovi na više od trideset jezika. Do sada je objavio 16 knjiga i priredio dvije antologije. "Ponoćni glagoli" pisani su u Švicarskoj i Njemačkoj kroz dvije godine. Razgovarali smo o temama, motivima i elementima ove zbirke kojoj ćete se, vjerujte mi, rado vraćati, jer ćete htjeti još asocijacija, slika, i refleksija koje nas spašavaju (bar na tren) od vulgarne zbilje oko nas....

"Ponoćni glagoli" vaša je nova zbirka koja na neki način govori, a sugerira mi to i stih iz istoimene pjesme pa mi se rasvijetlilo – o teroru prisilne stvarnosti. Koliko sam daleko odnosno blizu točnoj interpretaciji?

- Pjesme, a posebno čitave knjige pjesama, uvijek govore o mnogočemu. Interpretacija je čitateljeva, čitateljičina. Također i mogućnost da, u procesu čitanja i poslije njega, možda i u priželjkivanim ponovljenim čitanjima, sami stavljaju naglaske, biraju ono što im je važno, na čemu zastaju, o što se spotiču. Pjesme su biljke mesožderke. Čudnovati čvorovi. A muha čitatelja nekad im ide ususret svjesno, ponekad biva uhvaćena na prevaru, a često klopku prozre i odleti svojim putem. Pjesma, ako je pročitana – a samo kroz proces čitanja ona postaje pjesmom – ne može biti neraspetljana, ali to se uže uvijek drukčije slaže. I odmah iznova ponovno veže u čvor, čvorić, kao u pismu Inka. Tako da ste, naravno, posve u pravu. Što se stvarnosti tiče, ona je uvijek prisilna, ako želimo živjeti. Ali to ne znači da, s posve različitim polazištima i u različitoj mjeri, ne možemo utjecati na njezin sadržaj. Aktivni smo sudionici svog svijeta, iz dana u dan ga mijenjamo, i bivamo promijenjeni. Sklon sam taj proces, koji je uvijek borba, uzeti istovremeno apsolutno ozbiljno, i prepušteno njegovoj nepodnošljivoj lakoći. Pjesme su, ne treba smetnuti, također stvarnost.

Motiv graška koji se tu i tamo pojavi mi je dosta zanimljiv...

- Ta "stvarnost", naravno, ulazi u pjesme, postajući dijelom njihove stvarnosti. Stvarnost pjesme je stvarnost njezina jezika. A grašak, u tekstu i u životu, nije ništa manje stvaran od straha, od smrti. Možda pjesma, kao svaka princeza, leži na zrnu graška, no to zrno ne žulja nju, nego čitatelja. Pjesma jeste to zrno: ona čitatelju ne smije dati da spava. Tako znamo da je pjesma prava, i da je čitatelj može oženiti; odnosno zasnovati s njom izvanbračnu zajednicu, u kojoj god zamislivoj kombinaciji spolova, rodova i uloga.

Što je to što vi zapravo pjesnički istražujete?

- Jezik, jedinu stvarnost pjesme. Književnost je davno netko brzopotezno definirao kao umjetnost riječi, i koliko god to zvučalo banalno, teško može biti preciznije. Rimbaud, vizionar, čudesni šaman, govorio je o alkemiji riječi. "Pjesnička starudija" koju spominje, baš kao i čitav tekstualni svemir oko nas, njegovi dijamanti i krama, materijal su, a katalizator – magična kabalistička formula – je sam proces pisanja; rad s jezikom, u jeziku. To je istraživanje neiscrpnog prostranstva, jednako mnogo već puta ucrtanog, kao i nikad viđenog. Proces je neiscrpan. Radost je golema, strašna.

Ljubav podrazumijeva vrlo različite stvari, čini mi se da na to često zaboravljamo. Od nečega što mahom bira nas pretvara se u nešto što sami biramo

U pjesmi "Leibniz" spominjete ljude sa "šinom u srcu", ljude koji su na sebe sami nespremni – je li to vaša poetska anamneza našeg trenutnog ljudskog "stanja"?

- Ne znam, uglavnom pjesme ne promatram kao dijagnoze. Možda više kao samoopisne upute za upotrebu, priručnike za korištenje njih samih. Nedavno sam se, usred neke knjige, sasvim nevoljko zatekao kako razmišljam o onom općepoznatom delfskom imperativu koji kaže, otprilike, "spoznaj samoga sebe". Da, po običaju, banaliziram vrlo složenu stvar – nisam siguran da bih, pod uvjetom da je do nje uopće moguće doći, znao što bih sa sličnom spoznajom. Imamo tek ovaj jedan, prilično kratki život. I u tom procesu gubljenja sebe, predavanja pred vremenom, želim prije svega biti iznenađen, ostati nespreman, sam sebi moguće stran. Ali s tim strancem u prešutnom paktu, jer samo tako možemo. Tko zna, možda nas priznavanje našeg unutarnjeg stranca na neki način opremi za ophođenje s onim izvanjskim, sa svijetom.

U pjesmi "Barbarstvo" prikazan je, ako se ne varam, još jedan ne-pristanak na "ljubav", odnosno pristanak na "barbarstvo". Zanima me kako vidite naše svakodnevno barbarstvo, našu (auto)destrukciju?

- Ljubav podrazumijeva vrlo različite stvari, čini mi se da na to često zaboravljamo. Od nečega što mahom bira nas pretvara se u nešto što sami biramo. I ta je metamorfoza teška, podrazumijeva ozbiljan rad, na koji prečesto nismo spremni. A barbarstvo, u tom pogledu i sasvim općenito, je možda najuniverzalnija i najsvakodnevnija pojava, nakon straha. Barbarstvo sasvim moguće i jest oblik naše nemoći pred strahom, bilo trenutačne i sitne, ili konačne. Svaka, i najmanja, najprivremenija pobjeda protiv straha me raduje.

image
MARKO TODOROV/CROPIX

Do sada ste bili gost dvadesetak europskih rezidencijalnih programa uključujući prestižni DAAD-ov, pa nije stoga neočekivano konstatirati da ste profesionalni pjesnik. Pitanje je: kakvi su uvjeti proizvodnje za to biti? Lakoća, težina?

- Književne rezidencije su samo jedna komponenta koja omogućuje piscima, pogotovo onima niskotiražnih formi, da žive od svog rada. Honorari za knjige kod nas su sramotno niski, također u slučaju najbolje plaćenih autorica i autora. Ja sam se uspio izboriti za privilegiju da od svog rada mogu živjeti. Na ništa drugo ni ne pretendiram. Znam, međutim, da mnogi nisu bili te sreće, što im enormno otežava bavljenje vlastitim poslom. Te je stvari nužno rješavati sistemski, i to što dalje od opasne iluzije "slobodnog tržišta".

Kakva je "sloboda" u statusu slobodnog umjetnika? Tom nezgrapnom i poluistinitom statusu?

- Taj je status sam po sebi, čini mi se, dosta solidno zamišljen i, uz iznimku besprizorno niskog mirovinskog koeficijenta, relativno je funkcionalan okvir za ovaj tip posla. Druga je stvar što, zbog preniske cijene rada, on sam po sebi ne omogućuje pristojnu egzistenciju. Treba svakako pozdraviti povećanje iznosa i broja godišnje dodijeljenih potpora za književno stvaralaštvo, popularnih „stipendija za pisce“, kao i fond koji, post factum, financijski vrednuje najuspješnija ostvarenja. Kada bi se ti iznosi još približili onima, na primjer, slovenskim, mnogim bi piscima i spisateljicama bio omogućen mirniji rad, iako i dalje ekstremno prekaran. Modele treba nadograđivati, razvijati nove. Sloboda je, uostalom, uvijek poluistina. Ta polovina je ipak sve.

Autor ste i slikovnice, slobodno možemo reći – za sve uzraste - o jednoj naočitoj maci, koja se ne uklapa u svoje okruženje te otvara detektivsku agenciju za praćenje, ni više ni manje nego, ptica. A maca u međuvremenu pronalazi rješenje i za svoju usamljenost. Usamljenost je velika tema i "dijagnoza" naše suvremenosti – umjetnost je izlaz iz iste? Odnosno, ima li izlaza, uopće?

- Izlaza nema, toliko je barem jasno. No to je u domeni one druge polovice slobode, njezine tamne strane. Ostaje onaj dio za koji se potrebno boriti, svugdje, svim sredstvima. Jedna od metoda te borbe, kojom se, možda, na neki način i potvrđuje ljudskost, jest spremnost na vožnju ne prema, nego usprkos cilju. Udaranje izlazima s autoputa, moguće katkad mahnito, upravljanje u nepoznato, iako se sve te stranputice na kraju slijevaju u istu trasu, za koju znamo kamo vodi. Samo voziti, sa svojim strancem kao suvozačem i onim drugima na stražnjem sjedalu, eto.

Što je to što karakterizira "suvremeno pjesništvo" regije? Što vam se sviđa i što ohrabrujete, a što vam se gadi?

- Sviđa mi se, naravno, beskompromisno, predano, divlje pismo, ono koje proizlazi iz nepregledne, raznorodne tradicije, koju je namjerilo progutati. Kao i uvijek i svugdje, takovog je pisma malo. Ohrabrujem hrabrost, na svim frontama. Nisam siguran da mi se nešto gadi, ali neke stvari, ipak, duboko prezirem.

Kao dugogodišnji urednik kulturnih časopisa – ima li opravdanja teza da je kritika nestala iz javnog polja, ili je „izmaglila” tek iz mainstream medija?

-I kad je nisu izopćili, ti su joj mediji uglavnom oduzeli smisao, onemogućivši da se bavi svojim poslom. Analiza, kontekst, interpretacija, vrijednosni sud, sve je to postalo "pretenciozno", "preopširno", "komplicirano"; čitatelju-potrošaču kojeg se nastojalo i uspjelo stvoriti svakako nepotrebno. Ostao je PR, tapšanje, sitnim slovima pisani „sponzorirani sadržaj“. Kritike ipak ima, mnogo, solidne, dobre i odlične, i među najmlađima. Ne treba pristati na nametnuti okvir, nego potražiti, raditi protiv. Internet je ozbiljno oruđe i oružje, u svakom smislu. S redakcijom portala Kritika-HDP nastojimo graditi infrastrukturu za kritiku kakvu sami želimo čitati.

Izmještenost, privilegirani egzil daje drugačiju perspektivu nad ovom našom zbiljom u Hrvatskoj. Kako je vi vidite? Kod nas je zasigurno značajan manjak intelektualnog otpora u javnoj sferi....Što još primjećujete u odnosu na sva druga boravišta iz vaše biografije?

- I naše je društvo duboko podijeljeno na više osnova, samo što kod nas, iz poznatih povijesnih razloga, podjele u većoj mjeri zauzimaju čvrsto ukopane, otvoreno ideologizirane i antagonizirane pozicije. I između tih strana mogućnost dijaloga jedva da postoji, osim u formi opasnih „nadideoloških“ himera, poput tuđmanističkog „miješanja kostiju“. No slične polarizacije, čini mi se, jačaju širom zapadnog svijeta, od SAD-a, do EU. U posljednje vrijeme, na primjer u Njemačkoj, teme poput Rusko-Ukrajinskog, ili još više Izraelsko-Palestinskog rata postaju pitanja oko kojih ne da nema konsenzusa, nego prestaje i sama mogućnost iole suvislog razgovora. Slušamo niz, najčešće unisonih, monologa.

Postoji li trenutak kada pjesnik "ovlada" pjesničkim zanatom? Jeste li imali svoj?

- Postoji taj trenutak, u svakom pisanju, kada se osjetite snažnim, kada tekstu lomite kosti i tjerate ih da srastaju po vašoj zamisli. To je opasan osjećaj, jer je najčešće pogrešan, obično vrijedi, ako uopće, samo u tom određenom tekstu, trenutku. Ne možemo vladati tekstom, on nas uvijek nadilazi. Ali možemo ga, i moramo, disciplinirano tesati dok nas vlastita ograničenja i naša sujeta barem načas ne uvjere da je to ono što smo od njega htjeli, najviše što može pružiti.

image
MARKO TODOROV/ CROPIX

Osjećate li tremu od svojih umjetničkih iskaza? Kakav odnos imate sa svojim radom koji je uvijek i iznova teško do kraja profesionalizirati u ovako trošnom kapitalizmu....

- Nemam treme, ne više. Ali svaki put postoji strah da si se precijenio, podcijenio čitatelja, promašio. I to pomaže, tjera te da u svakom trenutku budeš svjestan teksta; taj tekstualni super-ego je nužan. I onda pišeš, proturječiš.

Gdje ste sada? U kojemu procesu? Očekujemo li nešto novo?

- Kući sam, koristim praznike da završim neke tekstove, za par dana spremam se na pjesnički festival u Indiju. Trudim se da ne očekujem ništa, ali nadam se mnogočemu novom, i radim u tom smjeru. Pa ćemo vidjeti.

Linker
16. studeni 2024 09:27