Britanska autorica i dobitnica nagrade Booker, koja je gostovala u Zagrebu, otkriva kakav je osjećaj doživjeti uspjeh u šezdesetoj, zašto je društvo toliko opsjednuto mladošću te zbog čega nikada nije željela postati majka.
Britanka Bernardine Evaristo prošlog tjedna bila je gošća Festivala svjetske književnosti gdje je, među ostalim, predstavila i svoju novu knjigu memoara "Manifest", objavljenu u nakladi Profila. Odrasla je u obitelji osmero djece: majka joj je irskog porijekla, a otac Nigerijac, u sredini prepunoj predrasuda 60-ih i 70-ih godina.
"Moji roditelji vjenčali su se unatoč protivljenju. Dugujem im odlučnost, snagu i moralni kompas. Moja je majka bila prava dobra kršćanka, bez trunke licemjerja, a otac aktivist i borac za ljude na margini", kaže Bernardine Evaristo.
Nakon što je otkrila strast prema kazalištu, suočila se s brojnim odbijenicama dramskih škola, sve dok nije dobila svoje mjesto u jednoj gdje je bila poželjna. Nakon diplome, sa svoje dvije kolegice, također crnkinje, pokrenula je kazalište crnih žena koje je vodila šest godina, nakon čega se prebacila na književnost. I to je bio dosta spor i izazovan proces - trebale su joj godine da nešto napiše, jedan roman je uništila i napisala ga ispočetka, a prije nego što je dobila Booker za roman "Djevojka, žena, drugo", prodaja njezinih knjiga bila je tako mala da nije ni provjeravala izvještaje. Snaga njezine zadnje knjige "Manifest" je u tome što nije željela ništa uljepšavati ili previše dramatizirati: od autoritarnog oca do nomadskog načina života koji je godinama vodila, svako se malo seleći. Na jednak način piše i o svojim vezama, uključujući onu s nasilnim dečkom i toksičnog odnosa koji je imala s mnogo starijom ženom. Kako napominje u knjizi, bila je posljednja od svojih kolega koja je akumulirala tradicionalne vrijednosti života srednje klase: diplome, stabilne veze, doma, djece, pozitivnog stanja na računu. Odluka da ne postane majkom dala joj je više vremena za pisanje, doktorirala je prije gotovo 20 godina i živi sa suprugom, glumcem Davidom Shannonom, kojeg je 2006. upoznala online.
"Stvari se dese kad sazre vrijeme za njih. Probila sam se tek sa šezdeset godina, što znači da sam imala dobre temelje za uspjeh. Mislim da je slično i s mojim brakom, jer sam supruga upoznala u zreloj dobi", kaže. Na pitanje što bi bilo da ju je upoznao kad je bila lezbijka, odgovorila je da vjerojatno ne bi bili skupa.
"Mislim da queer zajednica voli što otvoreno govorim o svojoj eri lezbijstva, iako je bilo ljudi koji su mislili da sam izdajica jer sam prešla na drugu stranu", objašnjava Evaristo.
Danas živi u uspavanom predgrađu punom zelenila i tišine, bez ikakvih distrakcija.
"Moram dosta putovati kako bih pronašla pristojan kafić, bar ili restoran, ali je kvart odličan za moju kreativnost. Vozim bicikl, David i ja šećemo, gledamo "Euforiju", "Ozark", "Nasljeđe"... ", govori Bernardine.
I dalje redovito odlazi u kazalište, ali kaže kako je nedavno zaspala u kinu gledajući film "Smrt na Nilu" pa ne zna kako je završio. I, naravno, obožava knjige.
"Čitam zbog posla, ali iz zadovoljstva", kaže te dodaje da je to najbolji način da se postane piscem.
Vaša zadnja knjiga "Manifest" odličan je podsjetnik da se dobre stvari događaju onima koji naporno rade te da uspjeh nije povezan s godinama. Vi ste najbolji primjer.
Ako se ljudi osjećaju tako nakon što pročitaju moju knjigu, ja sam sretna žena. Postala sam uspješna sa 60 godina, a mnogo ljudi misli da ako se ne ostvare do određene dobi, da je njihovo vrijeme prošlo. I cijela ta ideja proizlazi iz negativnog mindseta, jer vrijeme je prošlo jedino kad umrete. U međuvremenu ste uvijek u igri da postignete uspjeh. Ja sam jako dugo bila u toj igri i uvijek kažem da je moj uspjeh došao u pravo vrijeme za mene. Unatoč tome što sam željela da se stvari dogode ranije, mislim da se u ovim godinama veoma dobro nosim sa svojim uspjehom. Živimo u društvu koje diskriminira starije ljude i gdje je fokus samo na mladima. Oni možda imaju formalno obrazovanje, ali nemaju iskustvo. Starenjem stvaramo više iskustava, imamo više toga za reći, zanimljiviji smo, ali unatoč tome fokus je na mladosti. To je jedna od stvari protiv kojih se nastojim boriti.
Zašto ste odlučili napisati memoare?
Željela sam da me ljudi bolje upoznaju, kao i moj rad. Nakon Bookerove nagrade ljudima sam postala zanimljiva i željeli su doznati sve o meni pa mi se učinilo da je došao dobar trenutak da sve to pretočim u knjigu. I prije sam pisala o svome životu, primjerice u nekim esejima, ali sam osjećala da trebam napisati svoje memoare. Kad sam prije tri godine dobila Booker, postala sam mnogo otvorenija. I onda sam odjednom shvatila da me nije briga što će ljudi doznati o meni. Pogotovo jer je uvriježeno mišljenje da je ljudima koji su postali uspješni bilo lako, što je suprotno od istine. Nikome nije lako na početku njihove karijere, tek kasnije postane malo lakše. Mislila sam da će upravo stvari koje sam prolazila u životu, uključujući i moj uspjeh, biti inspirativne za druge ljude.
U svojoj knjizi pišete o važnosti prenošenja znanja mlađim generacijama. Postoje ljudi koji to izbjegavaju.
To je istina, ali ja mislim da je naša dužnost, kako sazrijevamo, prenositi na mlađe ono što smo naučili. Živimo u kulturi, posebno u Britaniji, gdje su određeni ljudi rođeni s povlasticama. Uglavnom su to bijeli muškarci, kao i pola naše vlade, i to je mreža ljudi koji se oduvijek podupiru. Naš bivši premijer Boris Johnson imao je privilegiran život od samog rođenja: išao je u skupe privatne škole, završio jedan od najelitnijih fakulteta i na kraju su ga njegove veze dovele do mjesta premijera. Vidjeli smo kako je to završilo. Pitanje je kako priliku za uspjeh omogućiti ljudima koji nisu dio tog sustava, tog establišmenta. Mene zanima kako pomoći ljudima druge boje kože i nezastupljenim članovima društva. I upravo je mentorstvo način kako to promijeniti.
Danas je autofikcija vrlo popularna u književnosti. Dio zajednice smatra da je ovakva vrsta žanra u potpunosti nepotrebna, dok je drugi smatraju fascinantnom. Što vi mislite o autofikciji?
Mislim da ne bismo trebali postavljati granice kako pišemo svoje knjige. Ja sam eksperimentalna spisateljica, kombiniram prozu i poeziju, prošlost i sadašnjost. Napisala sam poluautobiografsku knjigu o svojoj obitelji. I zato ne znam zašto bi netko htio ograničiti kakva bi književnost trebala biti. Memoari i proza su često povezani. Neki ljudi su skloni strogom etiketiranju pa ih to možda smeta. Za vizualnu umjetnost sve se može svrstati u umjetnost - zvuk, nepospremljen krevet, razbacane cigle, ali kad je riječ o književnosti, teško nam ju je definirati.
Kao feministica, što mislite o ženama koje ne vole druge žene te su uvjerene da su muškarci superiornija bića. Jesu li one žrtve duboko ukorijenjenog patrijarhata koje još vlada u društvu?
Mislim da su lude i da ne vole sebe.
Jeste li se ikada susreli s njima?
Naravno. Mislim da takve žene i ne primjećuju svoje ponašanje. Mnogo je onih koje su postale uspješne, ali ne žele drugim ženama pomoći. I aktivno provode kampanju protiv njih kako ne bi postigle isti uspjeh.
Mnogo je onih koji se javno zalažu za čvršće povezivanje žena i međusobno pomaganje, a ustvari to ne provode?
Slažem se, jer one rade sve suprotno od onoga što proklamiraju javno. Doživjela sam to na vlastitoj koži, i to od žene koja se smatra uvaženom feministicom. Kada sam se prijavila za jedan posao prije dosta godina, upravo je ona bila ta koja je agitirala protiv mene.
Ljubomora ili...?
Bila je ljubomorna, ja sam bila mlađa, ona mnogo starija. Tako patrijarhat funkcionira. Da okrene žene protiv drugih žena. I to je veoma tužno. Gledajući s pozitivne strane, danas, kao nikad prije, postoji jako puno ženske solidarnosti u cijelom svijetu. I mislim da je to vrlo umirujuća spoznaja.
Vaš uspjeh je došao kasnije u životu, i to nakon 40 godina teškog rada. Što vam je nagrada Booker, koju ste dobili 2019., donijela?
Donijela mi je zanimanje svjetske javnosti i poštovanje. Odjednom su me svi vidjeli kao spisateljicu s težinom, jer sam osvojila tu nagradu. Booker mi je omogućio brojne prednosti i privilegije - prodala sam milijun primjeraka svoje knjige na engleskom. Prije toga moje knjige prodavale su se u samo nekoliko tisuća primjeraka. To me uzrujavalo, nikad nisam gledala podatke o prodaji. Dobivala sam dobre kritike, ali moje knjige nitko nije kupovao. A sada imam oboje. Booker je bio prekretnica u mojoj karijeri. I bila sam dovoljno zrela da se dobro nosim sa svime.
Mislite da biste postali drukčija osoba da ste nagradu dobili u tridesetima?
Vjerojatno. Ljude lako ponese kad ostvare neki uspjeh. Predajem kreativno pisanje i vidim kako se moji studenti promijene onog trenutka kad ih pohvalim. I ponekad postanu ljudi s kojima je teško raditi jer im proradi ego i odjednom pomisle da su genijalni. Trudim se ne hvaliti ih previše, za njihovo dobro. Mislim da su ljudi u tridesetima i dalje jako osjetljivi i nemaju solidne temelje, kao, recimo, ljudi u pedesetima i šezdesetima.
S 18 godina ste se odselili iz roditeljske kuće. Današnji mladi ljudi sve dulje žive s roditeljima.
To je sve češća pojava jer si mladi ne mogu priuštiti samostalni život. Ne mogu si kupiti nekretninu ili unajmiti stan, pogotovo u Londonu. To je velika šteta jer su ovisni o drugima. Ja nisam mogla dočekati da se preselim, jer nas je bilo osmero braće i sestara. Nismo imali novca, živjeli smo u velikoj kući koja se raspadala. Jedva sam čekala pobjeći odande. Počela sam živjeti sa svojim dečkom, bila sam toliko očajna i nikada se nisam vratila kući. Čak i kad su vremena bila teška.
Pišete kako živimo u gerontofobičnom društvu. Zašto se toliko bojimo starenja?
Jer je riječ o propadanju, ali ujedno i sazrijevanju. Starenje je neizbježno. Ako želite živjeti ispunjen i bogat život, morate biti svjesni da ćete ostarjeti, da će vam se tijelo promijeniti i da ćete u nekom trenutku umrijeti. Većina ljudi o tome ne želi razmišljati. Također živimo u društvu koje se zasniva na izgledu, odnosno u društvu koje je opsjednuto izgledom. Ljudi koji se smatraju najatraktivnijima su upravo mladi ljudi. Časopisi i novine su prepuni mladih, kao da ostali ne postoje. Čak i kad pišu o starijima, ne navode njihove godine. Živimo u društvu u kojem se potiče strah od starenja. Sjećam se kako sam navršivši 45 godina pomislila: "O, bože, uskoro ću imati pedeset." I to je bio početak promjene mog stava prema starenju, jer sam shvatila da ne mogu živjeti s tim grčem. Odlučila sam uživati u životu.
Što vam predstavlja nasljeđe, s obzirom na to da dosta pišete o tome?
Ono je bitno za većinu ljudi. Nasljeđe je ujedno i naša kultura, naša etničnost, mjesto odakle potječemo, naša zajednica, obitelj, naše podrijetlo.
Upoznali ste majčinu stranu obitelji, ali očevu, nigerijsku niste. Koliko je važno upoznati povijest svoje obitelji. Kako starimo, ljudi često žele popuniti neke rupe koje nedostaju.
To je iznimno važno kako biste obiteljsku povijest prenosili dalje. Mi smo lučonoše, nositelji naše povijesti na svoju djecu ili djecu svojih braće i sestara. Neki ljudi ne razmišljaju o tome.
Pogotovo oni koji imaju bolnu prošlost?
Sigurno postoje ljudi u određenim zemljama koji ne žele govoriti o svojoj prošlosti. Ali važno je o tome pričati jer na taj način učimo kako funkcionira naše društvo. Kako izbjeći pogreške iz prošlosti, iako ne učimo baš dobro.
Svidjelo mi se kad ste napisali da ste slobodni od djece, a ne bez djece. Je li okolina osuđivala vašu odluku da ne postanete majka?
Nikad nisam osjetila strast prema majčinstvu i nisam imala potrebu za djecom. Nisam se osjećala loše jer nisam ispunila svoju funkciju žene. Znam da je klišej, ali knjige su moja djeca. I one su moje nasljeđe. Svjesno sam odlučila ne imati dijete. Kad kažete da ste bez djece, ispada kao da ste manje žena i da niste ispunili nešto što ste trebali. Kad kažete da ste slobodni od djece, to označava aktivnu odluku da ne želite biti majka. Nisam doživjela osudu, osim jedne rođakinje iz Nigerije, koja me svaki put kad bismo se čule pitala kad ću postati majka. Nisam joj to uzimala za zlo, jer u njezinom svijetu stvari tako funkcioniraju.
Što vas je odbijanje tijekom karijere naučilo i kako ste se nosili s tim?
Ono je samo potaknulo moju želju da ustrajem u onome što radim. Moj uspjeh je rezultat tih odbijanja. Vjerovali ili ne, nikada me odbijanje nije slomilo. A ljude to slomi. I onda nisu u stanju ispuniti svoje snove. Kad pogledam svoj život i što mi je pišući "Manifest" postalo vrlo jasno, to je da čak i kad sam prolazila kroz teško razdoblje, to me nikad nije zaustavilo. Moja filozofija je da je odbijanje dio života. Morate to prihvatiti, očekivati i to vas ne smije spriječiti da nastavite s radom.
Čitate li naglas knjige na kojima radite?
Apsolutno jer je to veoma važno. Kad čujete ono što ste napisali, možete dobiti bolju perspektivu. Ako čitam i zaboravim ono što sam pročitala, onda sam svjesna da će to učiniti i moji čitatelji.
Što biste nam preporučili da pročitamo?
Svakako romane književnice Diane Evans (op. a. nije još prevođena na hrvatski). Objavila je tri romana, a posljednji je "Ordinary people". Jedna je od onih spisateljica koja je čim se pojavila osvojila brojne nagrade. Baš kao i ja, Britanka je nigerijskog podrijetla i piše o Britaniji iz te perspektive.
Mnogi bijelci se žale da ljudi druge boje kože preuveličavaju svoje probleme. Na koji način promijeniti to njihovo razmišljanje?
Ljudi koji nisu crnci i žive u većinski bijelim državama smatraju da rasizam ne postoji. Kako bi i znali kad ne žive njihove živote. To je oblik negiranja koji je opasan i prevladava. Oni izbjegavaju preuzeti odgovornost za sistemski rasizam u društvu i uopće se ne bave tim problemom. Ako niste iskusili život crne osobe koja živi u Britaniji, kako biste znali stvarnost rasizma koje prevladava. Britanska policija je vrlo rasistička. Često zaustavljaju crnce koji hodaju ulicom ili ako se voze u nekom skupom automobilu. I to nije to zato što je crno stanovništvo sklonije kriminalu od bijelog. Oni su naprosto mete zbog rasizma. Postoje bijelci koji to negiraju, pa čak i neki crnci u vladi koji to negiraju.
Pišete li ikada iz ljutnje ili neke druge emocije?
Kad sam bila mlađa i bila ljuta na društvo u kojem živim. Pisala sam iz tuge kad sam se osjećala kao potpuni autsajder, to je bilo u mojim ranim dvadesetima. Mogu za sebe reći da sam strastvena spisateljica.
Nedavno ste na Twitteru objavili da oni koji tvrde da su "otkazani" zahvaljujući "wokerima" nisu navikli biti ušutkani pripadnici društva. Je li kultura otkazivanja učinkovita?
Iskreno, uopće ne vjerujem u taj izraz jer onaj kojeg su "otkazali" dobiva više pozornosti nego prije, pa mi nije jasno na koji je način žrtva. Kad se nekoga kritizira na društvenim mrežama zbog njegovih mišljenja i stavova, to se zove rasprava, a ne "otkazivanje".
Koliko vas je pogodio napad na pisca Salmana Rushdieja?
Bila sam jako potresena. Napokon je počeo voditi život u kojem je bio donekle slobodan i onda se desila tragedija. Duboko vjerujem u slobodu govora. On se sad mora opet skrivati, jer su prijetnje postale stvarne. Svi pisci bi trebali suosjećati s njim.
Britanci su dobili treću premijerku u povijesti. Znači li izbor Liz Truss nešto za žene? Kao liberalka, osjećate li neku nadu, bez obzira na njezino političko opredjeljenje?
Čekam da laburisti dođu na vlast. Liz Truss je dio Borisove klike. Imamo jako ambiciozne političare koji se brinu samo o sebi, svojoj karijeri i moći. Nisu posvećeni ostatku zemlje. I čini mi se da je ona bila u stanju reći bilo što samo da dođe na vlast. Sad ćemo vidjeti što će napraviti. Torijevci su na vlasti već 12 godina i nadam se da će se to uskoro promijeniti.
Što mislite koje je oružje slabića?
Zanovijetanje. Otrovnost. Tračanje. Bježanje umjesto konfrontacije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....