Mario Kučera
GG INTERVJU

Čuvena Leïla Slimani sasvim iskreno: 'Za žene je obitelj u isto vrijeme utočište i zatvor'

Neustrašiva francuska spisateljica Leïla Slimani svojim romanima rastvara tešku zavjesu otkrivajući što istodobno uzbuđuje i užasava žene. O svojim likovima, romanima, novinarstvu, ali i obitelji govori u intervjuu za magazin Gloria Glam.

Bila je 2012. i Leïla Slimani sjedila je u naslonjaču svog pariškog doma dojeći tri tjedna starog sina pred upaljenim televizorom na kojem su se izmjenjivale vijesti vezane za skandal Dominiquea Strauss-Kahna. Nakon što je napustila posao novinarke časopisa Jeune Afrique, sve je snage usmjerila na pisanje svog prvog romana. Umorna od ženskih likova koji su često prikazivani kao ljubavnice ili dobre žene, željela je u središte priče staviti ženu koja će dobiti ulogu antiheroja, lažljivice, s prljavim mislima i željama. Alkoholizam je, prema njezinim riječima, bio preveliki klišej, ali afera sa sobaricom čelnog čovjeka MMF-a i takozvane etikete seksualnog ovisnika bila je inspiracija koju je tražila.

- Ženska seksualna ovisnost i dalje je prilično kontroverzna i pripada čvrsto u mušku domenu, pa mi je to bila odlična podloga da pišem o mračnoj ženskoj strani. Sjećam se bratovih riječi kad sam bila mlađa: Znaš, muškarci i žene će biti jednaki tek kada muškarci prihvate da žene imaju jednako puno mana kao i oni - prisjeća se Leïla Slimani.

Roman “U vrtu čudovišta” koji je uslijedio 2014., o Parižanki, pripadnici visokog srednjeg sloja, čija je potreba za seksom toliko snažna i destruktivna, bio je instant-hit kod kritičara, te je dobio književnu nagradu La Mamounia u spisateljičinu rodnom Maroku.

No Slimani će postati najpoznatija po svojoj drugoj knjizi dražesnog plavog omota koja počinje s tri jezovite riječi: Beba je mrtva. I taj roman je bio inspiriran stvarnim događajem – ubojstvima dvoje djece 2012. koja je počinila njihova dadilja u New Yorku. Nevjerojatno uspješan roman prati priču o buržujskom paru koji angažira ženu za čuvanje njihovo dvoje djece kako bi se majka, inače odvjetnica, vratila na posao. Više od uznemirujućeg psihološkog trilera koji je istraumatizirao zaposlene roditelje, riječ je o briljantno spretnom prikazu modernog pojma majčinstva, društvenog statusa i rase.

Preveden na više od 40 jezika, “Uspavanka” je pretvorila Slimani u rijetku zvjerku – književni celebrity. Prije tri godine postala je prva Marokanka koja je osvojila prestižni Goncourt. Danas je najprodavanija autorica u Francuskoj, a predsjednik Emmanuel Macron imenovao ju je ambasadoricom francuskog jezika u svijetu. Krasila je naslovnice brojnih časopisa i otvorena je feministica. Nije loše za spisateljicu koja iza sebe ima tek dva romana. Kaže nam da je, kad se preselila u Pariz kako bi studirala političke znanosti, željela istražiti grad poput malog miša. Slimani je rođena u muslimanskoj obitelji, ali odbija biti svedena na vjeru ili podrijetlo. Odrasla u Rabatu, uz majku liječnicu i pokojnog oca koji je bio ministar gospodarstva, opisuje se jednako kao Francuskinja i Marokanka. Ima dvojno državljanstvo jer joj je pradjed iz Alsacea.

- To je vrlo ćudoredno društvo – kaže Slimani o svom rodnom gradu. Odrastajući, njezin odnos prema seksu bio je povezan s brakom - 'seksualnost postoji samo ako si vjenčan. Na ulici se ljudi ne dodiruju'. Tek nakon što se preselila u Pariz vidjela je da se ljudi ljube u javnosti. - Idete u kino i gledate film u kojem su ljudi goli i seksaju se - kaže Leila. Je li bila u šoku? - Ne, bilo je fascinantno. U to vrijeme sam otkrila Pigalle i vidjela prostitutke i transseksualce. Bila sam fascinirana tom vrstom slobode - priča. A propos slobode, prošlo je dvadeset godina od njezina dolaska u Pariz. Danas je uspješna žena, majka i supruga, ali svjesna je pritiska koji se stavlja pred današnju ženu.

- Nikada ne možete imati sve, jer uvijek želite više od onoga što imate. Najteža je stvar za ženu prihvatiti da će razočarati samu sebe, razočarati druge, da neće biti savršena. Biti slobodna žena znači prihvatiti da nećete ispuniti sve što očekuju od vas.

Oba su vaša romana šokantna i na trenutke mučna za čitanje. Veoma podsjećaju na filmove Michaela Hanekea. Čitatelj osjeća jezu, ali izostaje eksplicitno nasilje. Radite li to namjerno?

- Nemam tu namjeru kad pišem, ali istovremeno volim ideju stavljanja čitatelja u neugodnu situaciju. Ne pišem kako bih mu udovoljila ili ga usrećila. Želim da osjeti nelagodu i tjeskobu i pokuša razumjeti kompleksnost likova.

Vaši likovi nisu dopadljivi, pa čitatelj ne suosjeća s njima.

- Teško je za likove poput Adele ili Louise reći da vam se sviđaju.

Ali čak ni prema Adelinu prevarenom suprugu ne osjećamo samilost jer ga smatramo suodgovornim. Da je barem bio malo topliji prema njoj ili zainteresiraniji za seks...

- Kad bismo u pravom životu znali sve o ljudima, kada bismo proniknuli što je ispod površine, ispod društvenih maski koje tako revno nosimo, shvatili bismo da nismo uopće tako dragi ni simpatični. Možda nitko nije drag - i to je odlična polazišna točka kad ste pisac jer možete zaviriti iza tih maski i otkriti da možda nitko nije dopadljiv ili da bi svatko trebao biti voljen čak i ako je loša osoba, prepuna mana. Postoji nešto religijsko u književnosti jer, kad pišete, počnete razvijati suosjećanje prema drugima. Osjećate određenu dragost, i želite spasiti ljude, čak i one loše. Želite im vratiti dostojanstvo. Da, možda nismo dobri, ali smo ljudi.

Možete li spasiti svoje likove?

- Mislim da mogu. Likovi u mojim romanima imaju šansu braniti se i pokazati svu svoju kompleksnost. Adele nije nimfomanka, ona je puno više od toga. Usamljena je žena, izgubljena je, teško joj je biti majka i supruga. Ne pronalazi mjesto u ovome svijetu, ne zna smisao svog postojanja. Mislim da sam je spasila od osuđivanja i svih ljudi koji ju žele staviti u jednu ladicu, koji kažu da je kurva, da je nimfomanka. I to pokušavam kad pišem. Objasniti ljudima da su uvijek u krivu kad osuđuju druge ljude.

ZA ŽENU JE OBITELJ ISTOVREMENO I UTOČIŠTE I ZATVOR

Danas svi žele biti prihvaćeni, žele da ih ljudi vole, ljudi se pretvaraju da su nešto što nisu. Nanovo grade svoj imidž...

- Živimo u vremenu kad želimo biti voljeni, da nam svako malo jednim klikom potvrde koliko smo važni. Želimo pokazati da smo ljetovali na super destinacijama, da imamo prekrasnu djecu i dom. Ja to izbjegavam. Nisam na društvenim mrežama, jer osim toga što je to vrlo tašto, veoma je iscrpljujuće. Ali kao spisateljici jako mi je zanimljivo promatrati tu energiju koju ljudi troše samo da bi ih netko lajkao. Ja ne želim da me ljudi vole, to mi je nevažno. Zato i pišem jer sam se odrekla ideje da budem voljena. Ionako nitko ne može biti potpuno voljen ili shvaćen.

Zagreb hotel Palace
Leila Slimani Gloria Glam
Foto Mario Kucera
Mario Kučera

Prije tri godine vaš roman “Uspavanka” dobio je najveću francusku književnu nagradu Goncourt. Jeste li se osjetili počašćeno, s obzirom na to da ste tek 12. žena koja je primila nagradu u odnosu na 104 muškarca?

- Naravno. Osjećala sam se počašćeno, ali sam osjetila i svojevrsni pritisak jer mislim da je to jako važno za žene koje pišu, za ljude iz Magreba... Drago mi je jer možda ženama iz Maroka ili Nigerije mogu pružiti nadu da i one mogu ostvariti isto. Kad sam bila mlađa i kad sam sanjala o tome da postanem spisateljica, shvatila sam da ne postoji roman o djevojci kao što sam ja.

Mislite li da muškarci imaju monopol na dobro pisanje?

- Ni najmanje. Ali imaju bolji ulaz jer se poznaju, kod njih je izražena ta muška solidarnost. U žirijima i izdavačkim kućama sjede uglavnom muškarci. I često ćete čuti kako žene nisu pisale u prošlosti. To nije istina, žene su oduvijek pisale, razlika je bila u tome što njihova djela nisu bila objavljena ili su objavljivale pod muškim pseudonimom. Neke žene su doživjele golem uspjeh, ali su onda pale u zaborav jer im novinari i kritičari nisu dopustili da imaju svoje mjesto u tom svijetu. Naposljetku, kad govorimo o pisanju, spol nema nikakve veze s tim.

Inspiracija za vaš prvi roman “U vrtu ZATVOR čudovišta” bio je seksualni skandal direktora MMF-a Strauss-Khana. No vi ste, umjesto muškarcu, odlučili ženi dodijeliti ulogu ovisnice o seksu. Zašto?

- Jer sam to smatrala zagonetnijim. Također sam željela razumjeti zašto ljudi imaju određen način gledanja na žene koje imaju povećane seksualne potrebe. Riječ je o paradoksu, jer mi mnogi ljudi za Adele kažu kako je slobodoumna žena i ja ih pitam zašto to misle. Jer ja nju uopće ne smatram slobodnom. Oni mi odgovaraju da često mijenja partnere. Nevjerojatno je da ljudi misle da je slobodna žena ona koja redovito utažuje svoju seksualnu glad. I upravo želim istražiti tu vezu između seksa i ženske slobode. Sjećam se u 90-ima, kada je žena željela biti slobodoumna, bilo je jako popularno govoriti da često mijenja seksualne partnere. Ali zašto? Možete biti potpuno slobodni i s jednim partnerom, a možete imati jako puno partnera i biti rob. I zato sam pokušala istražiti to područje. Za mene je to bio misterij.

Ženski likovi u vašim romanima imaju osobine koje se više pripisuju muškarcima, poput nasilničkog ponašanja i ovisnosti o seksu.

- Kad govorimo o nasilju i seksualnoj ovisnosti, češće smo vođeni time kako muškarci gledaju na to i kako su se oni u knjigama i filmovima opisivali stoljećima. I možda je ženska seksualnost puno kompleksnija od one kako je doživljavaju muškarci. U načelu, uvriježeno je mišljenje kako postoje dvije vrste žena - kurtizana i supruga, odnosno majka. A u svakoj ženi prepleću se sve te osobine. Žene u sebi imaju puno ljutnje i nasilja. Jedina je razlika u tome što ih društvo tjera da ga zatome i kontroliraju. Muškarci, pak, stalno mogu izražavati nasilje i zato sam to odlučila promijeniti.

Žena je uvijek u središtu pozornosti u vašim romanima, a muškarci su samo sporedni likovi. Smatrate li da su prepuštene same sebi, čak i ako imaju obitelj?

- Naravno. Obitelj me fascinira i zato volim pisati o njoj. Za žene je obitelj u isto vrijeme utočište i zatvor. Za većinu ona predstavlja zatvor i zato imamo pravo reći da volimo svoju obitelj, ali ponekad moramo pobjeći od nje. U obitelji žena ima tipičnu ulogu da mora biti uz svoje bližnje, da se mora brinuti o njima. U eseju Virginije Woolf “Profesije za žene”, u kojoj se spominje termin The Angel of the house, žena mora biti anđeo i žrtvovati se za djecu, za supruga, i biti darežljiva i biti tu za one kojima je potrebna. Muškarac mora izaći jer ima posao, ambicije i mora se boriti za svoju obitelj. E pa ja želim ubiti tog anđela kuće i pomoći drugim ženama da osvijeste da ne trebaju biti samo u službi drugih.

Zagreb hotel Palace
Leila Slimani Gloria Glam
Foto Mario Kucera
Mario Kučera

Prije nego što ste postali književnica, bili ste novinarka. Zašto ste odustali od novinarstva?

- Dala sam otkaz jer sam se oduvijek htjela baviti spisateljskim radom. Jedan dan sam otišla k svom šefu i rekla mu da dajem otkaz jer se želim posvetiti pisanju. Sin mi je imao godinu dana i bilo mi je naporno putovati zbog posla, na što mi je on rekao kako je to lijepo jer ću se sad moći brinuti o djetetu. Odgovorila sam mu da dajem otkaz jer želim pisati, na što je on opet odvratio kako ću imati više vremena za dijete. Tim istupom je pokazao da nema uopće razumijevanja za moju odluku jer za njega žena daje otkaz samo iz jednog razloga - da bi se brinula za svoje dijete. To me dosta naljutilo jer sam željela dokazati ljudima da sam napustila posao zbog pisanja, a ne mog jednogodišnjeg sina i ne osjećam sram zbog toga. Nemam grižnju savjesti ni kad je provodio vrijeme s dadiljom dok sam pisala jer je to moj život, koji će i on imati jednoga dana. Ne želim ni da moja djeca budu u životu smetena krivnjom ili glupošću drugih.

Možete li usporediti ta dva zanimanja?

- Kad ste pisac, onda radite sami. Sami ste svoj šef i morate biti strašno disciplinirani. I kad vam se po glavi motaju stvari poput šopinga, odlaska na kavu ili šetnje, morate odbaciti te misli, sjesti za stol i početi raditi. Kao novinar morate pisati istinite stvari i provjeravati informacije. Kao pisac nemate nikakva ograničenja, i to je divno. Stalno izmišljate. Mašta je nešto najljepše što čovjek posjeduje.

Najteža je stvar za ženu prihvatiti da će razočarati samu sebe, razočarati druge, da neće biti savršena...

Pišete li lako?

- Ne vjerujem u to. Trebam puno vremena da se fokusiram i, kad pišem, potreban mi je mir. Ne želim druge oko sebe, čak i kad odem na večeru s prijateljima, ne mogu se natjerati da ih slušam, nego samo razmišljam o svojoj knjizi i likovima. U tom periodu ništa nije važnije od pisanja.

Je li novinarsko iskustvo utjecalo na to da pišete romane inspirirane stvarnim događajima?

- Možda malo. Kao novinarka naučila sam važnost promatranja jer, kad ste novinar, i odlazite na teren i imate rok od dva dana da napišete priču. Morate svagdje tražiti, razgovarati sa što više ljudi - što jedu, kako se ponašaju, kako razgovaraju s vama. I za pisca je opservacija iznimno važna. Jednako kao i tišina. Kad sam bila novinarka, radila sam s jednim poznatim američkim kolegom koji mi je rekao da je u intervjuu najvažnije postaviti pitanje i zatvoriti usta. I ljudi će naprosto početi govoriti jer ne podnose šutnju i tako sam i ja naučila šutjeti i promatrati.

Živimo u veoma turbulentnim vremenima. Ljudi su sve zatvoreniji, boje se nepoznatog, populizam je u porastu... Patimo li od sindroma zaborava? Bojite li se odgajati djecu u takvom svijetu?

- Ne vjerujem ljudima, ali vjerujem u ljudsko zlo. Moj prvi šok u književnosti bio je Dostojevski i zato ga smatram osobito važnim piscem. Shvaćao je da smo loši, zli i sposobni raditi grozne stvari. I mislim da to nema veze s vremenom u kojem živimo. To je nešto što oduvijek postoji. Možda će moja djeca živjeti u groznom svijetu, ali mislim da su svijetu potrebna djeca poput moje jer ću se svim silama truditi odgojiti ih u dobre ljude i pomoći im da se bore za vrijednosti i za druge ljude. Ako imate djecu, trebate uvijek biti optimistični i vjerovati da će i u tom groznom svijetu postojati ljudi koji će preživjeti.

Imate dvoje djece, a vaš suprug jedno vrijeme nije radio kako bi bio s njima. Kako je to funkcioniralo?

- Savršeno. On je bio s prvim djetetom doma sve do njegova polaska u školu. Sada radi. Ako kao obitelj želimo jednakost u kući, moramo uzeti i očeve u obzir. Oni su ravnopravni majkama. Moja majka, feministica i liječnica, svaki put kad nekamo otputujem kaže mi da sam ostavila djecu samu. I onda joj ja odgovorim da nisu sama, nego s ocem. Ali ona i dalje misli da nitko ne može zamijeniti mamu. Ne slažem se s tim, jer ako muškarcima ne damo mjesto koje im pripada, nikada nećemo dijeliti stvari kao obitelj.

U vašim romanima djeca često predstavljaju teret. Baš kao i odrasli, i ona imaju određene potrebe. Prisjetite li se svog djetinjstva?

- Mislim da je djetinjstvo fascinantno razdoblje i veoma tužno. Ljudi često kažu kako je najljepše biti dijete, osjećaju nostalgiju prema tom dobu misleći kako nisu imali nikakvih problema. Ja, pak, mislim da je to laž. Kad ste dijete, imate puno strahova, jer ne razumijete svijet i ovisite o drugima. Mene je uvijek bilo strah što će se dogoditi sa mnom ako mi umru roditelji i nisam razumjela svijet oko sebe, nasilje, siromaštvo, bilo mi je jako teško i imala sam osjećaj da nemam kontrolu nad svojim životom. I moraš slušati ono što ti drugi kažu. Za mene je to bilo prilično nasilno i mračno razdoblje. I tužno. Postoji neka veza između žena i djece jer mnoge žene, i kad odrastu, ostaju djeca. Muškarci im govore što da rade, uređuju im živote... I to je možda razlog zašto se bojim djetinjstva.

Već dvadeset godina živite u Francuskoj. Možete li usporediti sebe kao mladu ženu koja je došla na studij u Pariz i današnju Leïlu?

- Ne sjećam se tko sam bila prije. Sjećam je se, ali je toliko drukčija od mene. Sa sigurnošću znam samo to da je bila samouvjerena, znala je da će joj se dogoditi velike stvari. Uvijek sam vjerovala u svoju sretnu zvijezdu. Mlada Leïla bila je slobodna i živa. Željela je iskusiti sve i upoznati puno ljudi, putovati, pisati... Bila sam znatiželjna i pomalo izgubljena.

Uz magazin Gloria Glam ne propustite na dar neodoljiv parfem – Moschino Toy 2.

Linker
19. travanj 2024 06:19