GLORIA PRODUKCIJA
Klub sretnih žena

Život često nalikuje beskonačnom ponedjeljku. Da smo barem ‘zapeli‘ u suboti

Kad me u rano ujutro alarm istrgne iz sna, sve češće se sjetim Billa Murraya u filmu Beskrajan dan.

Kad me u rano ujutro alarm istrgne iz sna, sve češće se sjetim Billa Murraya u filmu Beskrajan dan.

"Mama, dugo se nismo vozili tramvajem", neki je dan primijetio moj sin čeznutljivo gledajući u smjeru sedamnaestice u kojoj je nekoliko starijih dječaka natiskanih uz prozor piljilo u svoje mobitele, usput se hihoćući i došaptavajući. Jasno mi je zašto je iz njegove perspektive party tamo, u bazdećem vagonu punom entuzijastične djece i umornih ljudi, a ne u našem automobilu.

I ja sam se kao djevojčica voljela voziti tramvajem. Danas mi pak sve u vezi s njim ide na živce. Klinci koji preglasno slušaju cajke i ne pada im na pamet prepustiti sjedalo starijima, penzioneri koji se naglas zgražaju nad gay paradom i psima u kolima, paničari koji se odbijaju odlijepiti od ulaznih vrata iako izlaze na zadnjoj stanici, raznorazni laktaroši, džepari, manijaci...Tramvaje najviše ne volim ponedjeljkom ujutro. Previše je to realnosti odjednom, nagurane u premali prostor. Čovjeku se, ako ne pazi, može učiniti da su svi ljudi gadovi i da je život samo jedan beskonačni radni dan. Iz tog razloga radije plaćam 10,58 litru benzina obećavajući samoj sebi da ću napokon kupiti lokot za bicikl. Mada su, realno, i biciklisti postali opasni po živce. Šetnja ne dolazi u obzir, noge nisu dovoljno brze da stignu svugdje gdje trebaju stići tijekom jednog dana.

Od jutra do mraka pokušavamo nešto obaviti, prebacujući se od točke A preko točke B do točke C pa sutra sve ispočetka. Sve češće se, kad me rano ujutro alarm mobitela grubo istrgne iz sna, sjetim filma "Beskrajan dan" i scene u kojoj Bill Murray, sjedeći za šankom, ekipu oko sebe upita: "Što biste vi napravili da ste zapeli na jednom mjestu i da vam je svaki dan potpuno identičan i da ništa što radite zapravo nije važno". "To ukratko opisuje moj život", odgovori mu Ralph.

Maltretirajući prošle nedjelje ujutro svoje zaigrano dijete zakrivljenim i ravnim crtama, tablicom množenja i čitanjem, objašnjavala sam mu kako se mora više potruditi jer su to važne stvari. "Zašto su važne", pitao me. Mislila sam mu argumentirati time da obrazovani ljudi mogu postići velike i važne stvari te pritom dobro zaraditi, ali sam se, sjetivši se Philla, Ralpha i hrvatske stvarnosti, odlučila za nešto praktičnije: "Zato što ćeš, kad naučiš dobro čitati, moći gledati sve one crtiće na Netflixu koji nisu sinkronizirani već imaju samo titlove."

Većina običnih ljudi živi taj Phillov beskonačni dan iz filma. I baš poput njega, nismo uspjeli zapeti u nekom lijenom poslijepodnevu na plaži, već ispočetka vrtimo dramu prosječnog ponedjeljka.

Idemo na posao i s posla, vodimo djecu na izvanškolske aktivnosti, obavljamo zubare i ortopede, planiramo što ćemo kuhati (ili naručiti za ručak), unaprijed znamo gdje ćemo biti sljedeći ponedjeljak u 19 i sljedeći četvrtak u 17 sati. Ta vrsta predvidljivosti zna čovjeka ubiti u pojam. Pogotovo kad zađe u određene godine.

Kad sam bila mala, mama i ja često smo zajedno slušale ploče. Jedna mi je strahovito išla na živce - ona na kojoj je bio portret muškarca s crnim šeširom, koji je uz neku patetičnu melodiju pričao o nekoj Ines moleći je "da se ne da, da podere pozivnicu, otkaže večeru i prevari muža". Trideset i pet godina kasnije, ta mi je osoba iz Arsenovih stihova i Radinih usta itekako bliska. Prijevozna sredstva, pogotovo tramvaji, puna su ljudi ubijenih u pojam, ljudi koji su se predali godinama i navikama. Ponekad ih proučavam dok čekam zeleno na semaforu. Lica su im zgužvana, siva, umorna i bezvoljna, izgledaju kao da ne postoji više ništa što bi ih moglo razveseliti ili im vratiti optimizam. Tek tu i tamo vidim nekog (su)borca ili (su)borkinju koja, ukopana u ranojutarnjoj gužvi na Vukovarskoj ili Slavonskoj, u tramvaju čita knjigu s laganim osmijehom na licu ili u automobilu pjevuši uz radiostanicu i pomislim - to, sestro, ne da(j)mo se!

Sve kolumne Jasmine Rodić možete pročitati ovdje!

Linker
17. studeni 2024 06:28