Um je divno uzgajalište kontradiktornih impulsa, konstatirao je Thomas Paine. Doista je fascinantno kako smo zbog iste stvari u stanju biti i sretni i tužni. Primjerice, dok tamanim slatko u deset navečer istovremeno osjećam neopisivo zadovoljstvo i tešku grižnju savjesti. Koja me, naravno, nije spriječila da smažem dvije čokoladice zaredom, kao desert na kraju kasnovečernje solo gozbe ispred televizora. Škola je završila, dijete je kod oca na prvom dijelu praznika, a ja emocionalnu prazninu punim Lindovim edel-nougat pločicama, razmišljajući kako sam, eto, još jedan dan pun potencijala protraćila na niskobudžetne dokumentarce i visokokalorične obroke.
Za rastavljeni i razvedeni dio roditeljske populacije - barem onaj koji im prisutne bivše partnere - ljeto je doba velikih planova. Dijete je zbrinuto, što znači da se otvara prostor za obavljanje svega onog što ostatak godine ne stigneš. Poput, primjerice, spavanja. Ili doručkovanja na sjedećki. Ili odlaska na pravu depilaciju (umjesto brzinskog masakra britvicom ispod tuša). Ili izlaska u ludi noćni provod. To se, čini mi se, od nas samaca nekako najviše očekuje - da slobodno vrijeme iskoristimo kako bismo se ponovno pokušali upariti.
"Sad sigurno izlaziš sve u šesnaest?! Jesi upoznala nekog zanimljivog?", svako me malo upita neki dobronamjernik, nesvjesno nabacujući na moja umorna solerska pleća još malo grižnje savjesti. Obično odgovorim tajnovitim smiješkom, a tajna je da sam sinoć imala najbolju namjeru izaći, ali me oko osam svladala neka kombinacija umora i malodušnosti, a i vani je bilo katastrofalno vruće. Da, znam, umrijet ću sama i sama ću si za to biti kriva! Dodatno sam se izdeprimirala kad me nazvao sin, veselo mi mašući preko Viber kamere iz bazena koji mu je tata instalirao u vrt. Neopisivo mi nedostaje, pogotovo kad se sjetim koliko ga još dana neću moći zagrliti.
Ostavši kod kuće, odlučila sam sastaviti popis konstruktivnih stvari kojima ću se baviti naredna dva tjedna. Tek kad sam ga dovršila shvatila sam da nije nimalo zabavan. Doista nema ničeg seksi u čišćenju ormara, pranju pećnice, zamijeni guma (da, nisam još) i naručivanja kamiona za krupni otpad. Majke mi, na sekundu me uhvatio toliki očaj da sam umalo uguglala riječ "Tinder" ali sam u posljednji trend odustala. Tek za takve aktivnosti nemam energije. Oko deset uvečer odlučila sam se vratiti streaming kanalima i grickanju. Dobro sam se isplakala gledajući HBO-ov dokumentarac "U mojoj glavi" o životu Robina Williamsa, doživjevši mini prosvjetljenje gledajući zadnju scenu, onu iz "Društva mrtvih pjesnika", u kojoj Robin svojim učenicima na uho šapuće "carpe diem, carpe diem, carpe diem...".
Sutra navečer definitivno idem van!