Ima tome već neko vrijeme da je glavna tema razgovora po prijateljskim večerama i društvenim događanjima postalo tko je što gledao. Streaming servisi i podcasti su novi dnevnik u pola osam, valjda još samo zadnji luzeri i premorene majke ne znaju tko je Joe Rogan. Želim li ostati u toku, moram prestati tonuti u jastuk u pola deset navečer i početi se više informirati, jer mi se čini da sve češće potajice nekog vraga guglam. Tek što sam svladala termin binge, pojavio se nekakav cringe. Svi smo učili da je jezik živi organizam koji se konstantno mijenja, no kad shvatiš da svi oko tebe ležerno koriste izraze koje ti prvi put čuješ, čovjek se zabrine. Je li me vrijeme pregazilo? Ili sam možda dobrovoljno legla na tu cestu?
U pokušaju da razbijem taj samonametnuti animozitet prema modernim tehnologijama i terminologijama te prkosim kroničnom umoru jedne single mame, odlučila sam se baciti na slušanje podcasta.
Onaj u kojem Meghan Markle sa Serenom Williams razgovara o percepciji društva spram ambicioznih žena (a koji je s trona najgledanijih skinuo čak i svemoćnog Rogana), učinio mi se kao dobar početak. Vrlo zanimljiva tematika, pogotovo iz perspektive nekoga kome je trenutačno jedina ambicija dobro se naspavati. Okej, i skinuti onih deset kilograma viška. Oprala sam suđe, jedva se oduprijevši porivu da u jedanaest uvečer smažem ostatke ručka, napravila si hladnu nesicu, izvalila na trosjed i pustila snimku. Nečega što bih, onako ugrubo, okarakterizirala kao ubitačno dosadnu kombinaciju izljeva međusobnog divljenja dviju slavnih prijateljica i feminističkih parola za početnice, a sve to na glazbenoj podlozi koja izaziva anksiozni napad jer podsjeća na muziku koju vam puste dok čekate da vam se smiluje netko iz call centra teleoperatera i objasni zašto vam već tri dana ne radi internet koji uredno plaćate.
Oko jedanaeste minute Meghaninog podcasta u eter je nakratko uletio i princ Harry. Promumljao je nešto o tome kako se njih troje moraju uskoro podružiti, udijelio Sereni kompliment i nestao. Ne znam zašto, ali u tom trenutku mi je na pamet pao ulični zabavljač koji dopušta ljudima da se nakratko podruže i slikaju s njegovom egzotičnom papigom, za novac naravno. "Hello, folks", izgovori papiga na simpatičnom britanskom akcentu, a gazda(rica) ga potapša po glavi i udijeli mu kikiriki. Iskreno, ostatak podcasta odslušala sam samo zato što sam se nadala da će Harry možda dodati još nešto, što se nije dogodilo. Nakon nepovratno izgubljenih 55 minuta prekorila sam samu sebe što nisam odmah na početku odustala. Život je prekratak za slušanje loših podcasta, barem u mojim godinama.
Koliko brzo prolazi vrijeme, osvijestila sam nekidan pred onom prvom policom do ulaza u lokalnom supermarketu. Preko noći su s nje nestali svi ostali tragovi ljeta, a osvanulo je more školskih bilježnica na akcijskim cijenama. Nećemo se ni okrenuti, a njih će zamijeniti lampaši za groblje, pa ukrasi za bor pa opet luftmadraci i - proleti godina. Ne moramo biti ni pesimisti ni šopingholičari da bismo upravo tamo, pred tom policom, osvijestili do koje je mjere naš život samo jedan treptaj crnog svemirskog oka. Dok je mlad, čovjek si može priuštiti traćenje vremena, no s godinama ga počne veoma pažljivo i mudro trošiti. Nema tu više prostora za precijenjene podcaste, binge i cringe.
"I‘m too old for this shit", kako bi rekao Danny Glover. Tko je Danny Glover, vjerojatno bi me upitala prijateljičina kćer.
Sve kolumne Jasmine Rodić možete pročitati ovdje!