Sjetila sam je se neku večer, predajući svoj kaput u ruke jedva punoljetne garderobijerke beogradskog noćnog kluba Mladost. Osjetila sam potrebu da nekom šaljivom opaskom opravdam dolazak na mjesto dotičnog imena u svojoj 44. godini, no ništa mi duhovito nije padalo na pamet. Djevojka s druge strane pulta ionako me nije doživljavala - automatiziranim je pokretom moj dugi, sivi kaput objesila na vješalicu i ugurala ga među gomilu natiskanih jakni, a ja sam pomislila kako strši izvan konteksta, baš kao i njegova vlasnica. To je, ugrubo izračunato, bio moj šesnaesti april u Beogradu.
U klubu Mladost ostavila sam dobar dio mladosti, ali ispostavilo se da je, nakon dulje pauze od prekograničnih izlazaka, jednog djeteta i dvije pandemijske godine, povratak u njegove mračne uske hodnike za mene bio pomalo traumatično iskustvo. Nelagoda koju sam osjetila probijajući se prema šanku prilično me iznenadila. Nije imala nikakve veze s gužvom, postpandemijskim strahom od tuđe blizine ili činjenicom da sam ‘prerasla‘ ovakve aktivnosti (po prirodi sam veseljak koji je uvijek za akciju). Što me točno u vezi s ovim izlaskom muči? Zašto osjećam sram dok naručujem piće?
Odavno smo konstatirali da su četrdesete nove tridesete, Ida Prester u svojoj 43. puni zagrebačke i beogradske klubove... čak su i pripiti klinci u klubu djelovali veselo i dobronamjerno. Što točno jednu 44-godišnjakinju koči u tome da se dobro provede? Osim nje same.
Pola sata kasnije moji su se beogradski prijatelji vršnjaci bezbrižno gibali u ritmu glazbe, dok sam ja, inicijatorica ovog klupskog izlaska, zakočena Zagrepčanka (pre)opterećena vlastitim godinama, razmišljala o tome imam li još uvijek pravo na dolazak u Mladost ili je to - kao što ime kluba hodnikom spojenog s dotičnim kaže - Ludost (Beograđani su oduvijek inventivni s nazivima ugostiteljskih objekata). Dok smo naručivali drugu rundu rakija, sjetila sam se prijateljičine priče o dvije dame na pragu pedesete koje su prošlo ljeto otišle na koktele u poznati noćni klub na Pagu. Ugodno su se iznenadile kad im je za stol stiglo prvo, pa i drugo besplatno piće, da bi se do kraja tog izlaska ispostavilo kako su bile čašćene jer su ih vlasnici zamijenili za inspektorice. Starenje nije za papke, da citiram pokojnu Bette Davis.
Kad sam na jednoj nedavnoj rođendanskoj kavi više u šali konstatirala kako smo, eto, i mi ušle u kategoriju sredovječnih žena, moje su se prijateljice prilično uzrujale. "Ti se možda tako osjećaš, ali ja ne!" jedna me od njih prekorila. Uslijedila je žustra jednosatna rasprava o temi koja je očito sve dirnula u živac. "Zašto riječ sredovječna doživljavaš kao uvredu?" upitala sam je, mada potpuno razumijem njezinu odbojnost prema tom pojmu. Izađe li, primjerice, u novinama vijest da je u prometnoj nesreći pod tramvaj pala sredovječna žena, mnogi će zamisliti demodiranu gospođu s trajnom koja neoprezno pretrčava tramvajske tračnice, stišćući u ruci vrećicu s grincajgom.
Jer zna se gdje je na Balkanu sredovječnim gospođama mjesto - na placu, u crkvi, u kuhinji, u reklamama za tablete koje posuđu daju savršen sjaj. Ili onima protiv valunga. Sredovječne žene iz fundusa balkanske pop-kulture uglavnom su umorne, frustrirane, pretile, nedotjerane, zabrinute, trpne, mirišu na dinstani luk, nose viklere, deru se na djecu, preziru svoje muževe... Nije ni čudo da se današnje četrdesetogodišnjakinje bore protiv takvog imidža rukama, nogama i - dekolteom.
Instagram feed mi je prepun izazovnih fotografija žena iznad četrdesete koje nikad u povijesti nisu bolje izgledale: jedna se fotkala u kupaćem kostimu kraj bazena dok je s mužem i djecom bila na vikendu u toplicama, druga na plaži egzotične destinacije koju je posjetila s prijateljicama, treća je nakon operacije povećanja grudi počela pucati dekoltirane selfieje... Da citiram svoju beogradsku prijateljicu: "Maco, muškarci u krizi srednjih godina kupe motor, a žene sise." Što god koga veseli, konstatiramo kroz smijeh, nazdravljajući trećom medicom nakon koje sam se ipak uspjela malo opustiti. Večer je lijepa i topla, glazba je odlična, a krajičkom sam oka uhvatila jednog klinca kako me odmjerava.
Na izlazu iz kluba Miona je predložila da se slikamo za uspomenu. Nikakav seksi selfie, samo četiri sredovječne žene nasmijane od uha do uha jer su izašle iz gužve i idu kući. Evelyn Couch imala je pravo - došle smo u godine u kojima smo definitivno prestare da bismo bile mlade i definitivno premlade da bismo bile stare. U tom čudnovatom međuprostoru između kluba Mladost i kluba Starost naš je mali veseli kružok odlučio osnovati vlastiti klub - sretnih žena.