Na predstavljanju svoje nove knjige "Nakon rastanka", psihologinja i spisateljica Mirjana Krizmanić naglasila je kako nas rastanci u životu sigurno čekaju pa se samim time za njih, donekle, možemo i pripremiti. Kao jedan od onih koji je najbolniji, uz smrt bliske osobe, izdvojila je razvod, odnosno svaki trenutak u kojem nas napušta netko koga volimo.
- Najgore je kad netko želi otići, ali treba ga pustiti da ode. Strašno je od nekoga tražiti da ostane, kao da je vaš rob. Nije moguće odnos koji se temelji na ljubavi održavati silom. To treba prihvatiti, iako boli - poručila je na samom početku 83-godišnja psihologinja koja je svoju prvu knjigu napisala sa 70 godina, a u pravilu nove izlaze gotovo jednom godišnje. S jednom od naših najpoznatijih psihologinja popričali smo o rastancima, depresiji o kojoj se sve više govori i provjerili ima li istine u izreci da vrijeme liječi sve rane.
Rastanci su neizostavan dio života. Kako se najbolje pripremiti na njih?
- Točno je da su rastanci neizostavni dio života jer svi naši odnosi i većina naših aktivnosti jednog dana dođu do svog kraja. Ali kad koristimo riječ "rastanak" najčešće zaboravljamo da su mnogi rastanci samo otvaranje vrata novim odnosima i novim aktivnostima, kao na primjer rastanak djece od vrtića i teta, od osnovne škole i tako redom do mirovine. Rastajemo se od ljudi, prostora, aktivnosti, navika, ali stječemo nove poznanike i prijatelje, bavimo se novim aktivnostima koje su primjerenije dobi u kojoj se nalazimo. To je zapravo normalan tijek življenja i na neke od njih se možemo pripremiti jer znamo da dolaze. Ima predvidivih i nepredvidivih rastanaka, ali je i ta nepredvidivost barem djelomično samo naše zavaravanje. Supruga koju nenadano napusti suprug ili partner kojeg nenadano napusti partnerica slutili su što dolazi, ali to nisu željeli ili mogli vidjeti jer ih je previše strašilo, boljelo, ljutilo i nisu htjeli u to povjerovati. Zaista nepredvidivi rastanak je nagla smrt neke bliske osobe, ali i ta je "nepredvidivost" samo djelomična jer svi mi znamo da ćemo kad tad svi umrijeti, samo ne znamo kad će se to dogoditi. Drugim riječima: iznenadio nas je čas, ali ne i događaj.
Često se kaže kako vrijeme liječi sve rane. Vrijedi li ta izreka i u slučaju rastanaka?
- Vrijeme ne liječi samo po sebi ništa, već to možemo ili učiniti mi sami, na primjer razmišljajući o uzrocima rastanka, o načinu na koji je proveden, o tome što smo u tome sami skrivili ili što smo mogli učinti drugačije. Tako učimo iz nevolja koje su nas pogodile pa se ubuduće možemo s njima bolje nositi.
Čini se kako ima sve više bivših supružnika koji nakon razvoda ostanu prijatelji. Koliko je to teško?
- Ne znam je li točno da ljudi koji su se razveli sve češće ostaju prijatelji. Mislim da to ovisi o velikom broju čimbenika: imaju li djece ili ne, kakav je bio taj odnos prije nego što je došao kraju, uzrocima rastanka, načinu rastanka i nizu drugih faktora.
Prije par godina mediji su se raspisali o istraživanju objavljenom u časopisu "Personality and Individual Differences" koje pokazuje da bi osobe koje su ostale u prijateljskom odnosu s bivšima mogle imati psihopatskih tendencija. Kako to komentirate?
- Zamisao da su osobe koje mogu s bivšim partnerom ili partnericom ostati u dobrim ili čak i prijateljskim odnosima psihopati - prvi puta čujem. Smatran je totalno neznanstvenom i netočnom. Mislim da takve tvrdnje ili zamisli proizlaze iz pogrešne interpretacije činjenica da je partnerima koji se razvode jer je 'umrla' ljubav nestalo i uzajamno poštovanje i prijateljstvo koje su i u ljubavi imali. Ili da se zanemaruje mogućnost da partneri koji imaju djecu žele i dalje za njih zajedno skrbiti pa je i to razlog da ostanu u prijateljskim odnosima.
Kako najbolje pomoći osobi koja prolazi kroz težak rastanak poput neočekivanog razvoda ili otkaza?
- Kako najbolje pomoći osobi koja prolazi kroz težak rastanak najbolje znaju njeni bližnji koji dobro poznaju i nju i sve okolnosti. Profesionalna pomoć može se pružiti na temelju znanja iz traumatske psihologije, koja daje neke naputke o pružanju pomoći osobama koje su doživjele neku psihološku traumu, ali odgovor na to pitanje već sam po sebi traži barem dva-tri poglavlja u knjizi.
Kako ste se vi nosili s odlaskom u mirovinu nakon 40 godina rada?
- Odlazak u mirovinu, ako se na njega dobro pripremimo, može biti više radost nego tuga i više ispunjavanje života novim sadržajima, nego gubitak nekih važnih aktivnosti ili veza. Za mirovinu bi se svatko trebao pripremati već od mladosti i to tako da stekne što više znanja iz različitih područja ljudske aktivnosti, kako bi se u mirovini mogao nečim s interesom i radošću baviti. Ja sam po odlasku u mirovinu desetak godina puno prevodila stručnu literaturu iz psihologije, što me jako veselilo i zanimalo, jer sam tako i dalje učila svoju struku. Onda sam malo pisala za novine pa odjednom i knjige i tako još uvijek nemam dovoljno vremena da se suočim s pravom mirovinom, koja bi značila i mirovanje.
Da možete sve ispočetka, biste li opet odabrali psihologiju?
- Kad bih se mogla ponovno roditi i ponovno birati čime bih se u životu željela baviti - to bi opet bila psihologija. Studij psihologije učinio mi se nakon mature najzanimljivijim, novim područjem,koje se bavi ljudskim doživljavanjem i ponašanjem, a ima malo zanimljivijih stvari od toga. Osim toga je psihologija i znanost, koja ne samo da još uvijek tek otkriva mnoge tajne ljudskog mozga, već je i pomagačka struka koja ljudima može pomoći u svim kriznim životnim situacijama. To se naročito pokazalo u Domovinskom ratu,kad su psiholozi diljem naše zemlje pomagali u prilagodbi na nove životne okolnosti ratnim stradalnicima svih vrsta (prognanima, izbjeglima, ranjenima, ljudima koji su izgubili bližnje...).
Koji savjeti su vam najgori, a često ih možemo pročitati?
- Najgori savjeti su oni koji pojednostavljuju tuđu boli patnju, pa se ljudima u nevolji govori: "Nemoj se žalostiti, sve će to proći" ili "Vrijeme liječi sve" i slično. Vrijeme ne liječi sve i mnogi ljudi cijeli život pate zbog nekih gubitaka ili životnih udaraca.
Zašto ne volite knjige za samopomoć?
- Knjige samopomoći mi se, najjednostavnije rečeno, ne sviđaju jer daju savjete koji bi trebali vrijediti za sve ljude, a svatko je od nas drugačiji od svih ostalih. Drugim riječima, ljudima možemo pokušati pomoći da im ponudimo nekoliko različitih mogućih rješenja za problem koji ih muči, pa da sami odaberu što će za njih biti najbolje, možemo ih poučiti različitim načinima suočavanja s gubitkom ili teškom bolešću, samoćom ili nekim velikim neuspjehom... U tu je svrhu najbolje psihološko savjetovanje,koje upravo tako pokušava pomoći ljudima koji imaju problema.
Jedan od najvećih problema našeg doba je depresija s kojom se suočava sve više ljudi. Radi li se o tome da se ranije o njoj manje govorilo ili stvarno dolazi do svojevrsne „epidemije”?
- Danas je u modi, naročito kod mladih ljudi, za svaku sitnicu "biti u depri" ili "pasti u depresiju". Nekada bi ljudi za takva stanja rekli: "Pa nisam baš najbolje, imam mnogo briga" ili "Teško mi pada što sam sam" i sl. a ne odmah "U depri sam". Danas ima nešto više ljudi kod kojih je dijagnosticirana depresija, ali samo zato što se bolje i točnije dijagnosticira, pa i liječi, a ne što je njihov broj znatno porastao.
Zašto je odlazak psihologu/psihijatru još uvijek tabu?
- Kod nas ljudi još uvijek nerado ili barem teško priznaju da su bili kod psihologa ili psihijatra smatrajući da će odmah biti proglašeni ludima. To je, dakako, potpuno krivo. Psiholozi mogu ljudima pomoći u suočavanju s nizom životnih problema i zaziranje od psihičkih tegoba i bolesti proizlazi iz neinformiranosti pojedinaca. Zašto nas, laički rečeno, ne bi smjela zaboljeti duša kad imamo mnogo problema ili kad ih ne znamo riješiti? Zašto se ne bismo smjeli potužiti ako patimo od neki strahova s kojima se teško nosimo, a smijemo se požaliti ako nas muči kamen u žuči?
Već radite na novoj knjizi, možete li nam otkriti o čemu se radi?
- O novoj knjizi na kojoj radim ne volim govoriti jer želim imati slobodu da se predomislim i pišem o nekom drugom sadržaju koji mi se u nekom trenutku može učiniti zanimljivijim ili važnijim.