Život je poput tunela. Izlaziš iz jednog, ulaziš u drugi.
Zamisli samo koliko tunela si već prošao, kroz koji tek koračaš, a u koji još nisi niti ušao. (Mjerna jedinica tunela je godina).
Na kraju svakog tunela čeka te snop svjetlosti koja ti prosvijetli nesigurni prijelaz iz jednoga u drugi.
Vrlo slično, bilo je kada si izašao iz majčine utrobe. Naizgled hladno, nepredvidivo, mračno. A onda? Onda te mama dotakla svojim rukama, primila u naručje i pružila toplinu i ljubav.
Tu se pali prva lampica u tvojem tunelu. Zasja prvo svjetlo, koje ti daje sigurnost da hodaš dalje. Sitnim, nesigurnim koracima, ali krećeš se. Koračaš kroz svoj prvi tunel, prvu godinu. Svakim danom dodaješ nove lamice, žaruljice pa i pokoji plamen. Unatoč manjku svjetlosti, ne bojiš se jer mama je uvijek tu. Što god da se desi.
Svojom ljubavlju svijetli tvoj put. I kad odrasteš, i kada su frendovi važniji od nje, i kada joj se ne javljaš, i kada joj odšutiš svoje muke, mama sve zna i sve razumije... Zato je mama sinonim za ljubav… Zato se mami prvoj kupuje poklon, zato je mamin zagrljaj uvijek najsigurnija luka. I zato tuneli koliko god bili mračni…nisu nesavladivi.
A onda tu ljubav koju si dobio, naučiš i davati. Svako dobro djelo jedan je plamen, jedna lampica.
Tvoj tunel poprima izgled adventskog grada prepunog svjetla. I zaista, eto te na kraju tunela, na kraju godine. Sve je prepuno svjetla, topline i ljubavi.
Svi naši zajednički koraci, trud i sloga urodili su plodom. Plodom slavlja i veličanja ljubavi. Plodom uspjeha..većih ili manjih. Nevažno.
Na tebi je odluka, hoćeš li obasjati i sljedeći tunel toplinom i dobrim djelima ili ćeš hodati napamet kroz bespuće budućnosti.
Volite zato svoje mame. Volite sebe. I volite tunele koji su pred vama. U svakom od njih sija neko novo, čudesno svjetlo.