Svestrana umjetnica Marina Mesar aka OKO izlagala je svoje radove od Rio de Janeira, preko New Yorka sve do Tokija. Ova godina donijela joj je brojne šokove, ali ona ne odustaje od rada. Sudjelovanjem na poznatom street festivalu, od 22. kolovoza do 5. rujna, pomoći će u stvaranju novog vizualnog identiteta grada Vukovara.
Radovi umjetnice OKO (slike, murali i instalacije) izlagani su u galerijama i muzejima kao što su Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Victoria & Albert muzej u Londonu i e-flux u New Yorku, a njezin mural dio je službene zbirke slika Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, kao i njezin interaktivni video / zidni rad "Ne drži bijelog zeca", koji je u stalnoj zbirci Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Rad "Equilibrium" je dio stalnog postava Glavne zgrade Centralne banke Europe u Frankfurtu.
Marina i njezin rad koji krasi sjedište Centralne banke u Frankfurtu
Marina i njezin rad koji krasi sjedište Centralne banke u Frankfurtu
Razgovarali smo o nedaćama koje su vas (nas) snašle u 2020., biste li ovu godinu najradije zaboravili ili ste u njoj shvatili da ste nevjerojatno hrabri?
- Ove godine sam trebala biti u Tokiju i tamo imati samostalnu izložbu. Karte za avion su bile spremne, svi detalji s galerijom dogovoreni, radovi spremni... I onda, ne samo da nas je pandemija koronavirusa sve usporila i zaustavila, već nas je i potres iselio iz doma i studija. Ti isti radovi nekim čudom su preživjeli pod svom tom prašinom od cigli i urušenog krova i zida. Ne znam što bih zapravo rekla. Trauma od svega je i dalje prisutna i trzam se na sve, iako me to nervira i ne volim kad me nešto limitira. No, u ovom slučaju ću si morati dati vremena da to sve prođe. Počela sam spas tražiti ponovno crtajući male formate i šivajući.
Osjećaj bespomoćnosti me definitivno izluđuje i to da ne mogu raditi.
I prije su mi se događale čudne stvari koje su me znale izbaciti iz zone sigurnosti, ali očito je da to možemo podnijeti. Ne kaže se uzalud: 'Neće ti Bog poslati ništa što ne možeš podnijeti'. Iako, vjerujem da nam ova neizvjesna budućnost svima radi blokade. Social media i gomile 'fake' informacija definitivno ne pridonose osjećaju mira.
Jeste li počeli obnovu svog studija u Zagrebu koji je potpuno stradao?
- Nisam. Prvo je dva mjeseca stajao nepokriven i na kiši. Zid susjedne zgrade koji nas je poklopio ostao je visiti i postojala je mogućnost daljnjeg urušavanja. Zgrada nije sigurna i svako malo se odroni pokoja cigla. Vlasnici zgrade koja se urušila do nas isto čekaju sanaciju. Projekt, ponudu, čudo, što god... ali sve i nakon toliko mjeseci stoji kako je bilo prvi dan nakon potresa. A to onemogućava svima ostalima da se pokrenu i krenu u sanaciju. Ne znam koliko će dugo sve to trajati i to je dio koji unosi nemir.
Studio je potpuno uništen
Studio je potpuno uništen
Koliki je to za vas bio šok?
- O šoku ne znam što bih rekla. Mislim da se nitko ne želi probuditi uz taj prodorni zvuk i osjetiti kad se treseš i ti i sve oko tebe. Unutar par sekundi ti još proleti kat zgrade s 10 metara visine kroz krov tik do kreveta u kojem ležiš, a ti pokušava unutar čitavog tog kaosa ostati sabran i shvatiti što se zapravo događa.
Nevjerojatno je koliko tijelo zapamti nešto kao traumu, i koliko god ti je mozak svjestan stvari. Tijelo i dalje trza na svaki jači zvuk i srca lupa kao ludo.
Iako je prošlo već par mjeseci i dalje se ne usuđujem penjati na neke više katove... Nervira me to, i želim što prije prelomiti te strahove. Koliko god ti logika i mozak bili jaki, tijelo svejedno uđe u neki stadij panike. Definitivno živimo u čudnim vremenima, ali treba udahnuti i izdahnuti te smireno krenuti dalje.
Mnogi su prijatelji stali uz vas, prvenstveno Sanjin Kaštelan koji je počeo skupljati donacije, tada vam se vratila vjera u ljude?
- Iskreno rečeno, tih prvih par dana nisam mislila na ništa. Bila sam u šoku i gledala tu kišu koja pada jer znaš da ti je čitav život ugrožen vremenskim uvjetima. Nisam tip osobe koja će tražiti pomoć, pa kad vidiš da je netko drugi samoinicijativno pokrenuo nešto, prvo te zbuni i osvijesti ti se osjećaj nemoći. Onda ti se osvijesti ono pozitivno, utoliko što napokon shvatiš da ipak ne možeš sve sam i da je u redu pustiti ljude da ti pomognu.
Nevjerojatno koliko ljudi se odlučilo javiti, pomoći i jednostavno biti tu.
Na neki način mi je to dalo poticaj da nastavim raditi to što radim.
Idete na VukovArt, raduje li vas to? Je li to buđenje nade da neće sve stati?
- Imala sam deset godina kad je počeo rat. Čitav život gledam te tužne prizore svjesna što se tih godina oko mene događalo, a nikad nisam bila u tom gradu.
Veseli me pojam da ću biti tamo, da ću moći vidjeti te ljude uživo, hodati tim ulicama i na kraju krajeva nacrtati nešto i ostaviti jednog od svojih velikih čuvara i u tom gradu.
Ponekad čovjek dobije dojam da bi te ljudi mogli osuđivati (u mom slučaju previše tetovaža za hrvatski pojam), no što im je teže, ljudi su blaži jedni prema drugima i to mi je predivno. Sve je stalo i datumi se stalno prebacuju, crtanja unutar drugih država su prebačena za neka druga vremena. Čudno je, ali nema odustajanja. Crtat ćemo, pa iako bili umotani u "full body" odijelo.
Je li vas inspiracija napustila, imate li viziju svog grafita?
- Inspiracija mi nije problem, manjak vremena i prostora za rad jest. Znam što ću crtati u Vukovaru i već sam organizatorima poslala skicu. Nadam se da će ljudima koji žive u tom gradu biti OK to što će im se pojaviti u susjedstvu.
U Španjolskoj je bila inspirirana Goyom pa je svojim radom ukrasila tramvajsku stanicu
U Španjolskoj je bila inspirirana Goyom pa je svojim radom ukrasila tramvajsku stanicu
Jeste li se priviknuli na koronavirus situaciju?
- Nisam i mislim da niti neću, vječno putujem i stalno sam u pokretu, a ova situacija oko nas paralizira me u mentalnom smislu. Jedina dobra stvar je što moj unutarnji svijet ne staje kako stane ostatak svijeta, jer ipak mašta nema granica niti virusa. Pa onda putuješ, kako bi se reklo "traveling without moving". Ironija je što sam, kad sam bila u Tokiju, kupila maske iz šale jer se nekako uklapa u njihovu kulturu općenito, da bi unutar samo godinu dana to postala naša realnost.
Definitivno je velika stvar za osvijestiti koliku slobodu smo uzimali zdravo za gotovo.
Često znate naglasiti da ste pravi nomad, jeste li ove godine manje putovali zbog cijele situacije?
- Ova godina u isto vrijeme djeluje kao da se nije dogodila koliko smo statični, no selili smo iz doma i ateljea unutar tjedan dana... Zbog korone i potresa doživjeli smo dovoljno adrenalinskog šoka za čitavu godinu. Pokušavam si objasniti da je možda vrijeme da više otkrijem vlastitu domovinu, to će me samo obogatiti novim znanjima i proširiti spoznaju gdje sam rođena.
Ima li među street umjetnicima potpore ili zavisti?
- Ljudi će uvijek biti ljudi bez obzira čime se bave, tako da ima svega. Mislim da je najbitnije raditi svoje, ne petljati se niti u tuđe živote niti u tuđi posao. Ako vam se putevi i poslovi preklope bit će super. Među kolegama imam dosta potpore i dijelimo si međusobne savjete.
Ljubav je uvijek super inspiracija...
Ljubav je uvijek super inspiracija...
Kakvi su vam planovi za sljedeću godinu?
- Pokušati osposobiti studio u uporabno stanje te napokon otputovati i ostvariti tu samostalnu izložbu u Tokiju, a samim time i vidjeti ostatak mogućnosti i opcija u Aziji. Ipak je došao trenutak u karijeri kad se treba više kretati po ostatku svijeta. Ostati zdrava i fizički ii mentalno i samo kontinuirano raditi dan po dan. Mislim da s takvim stavom ne možeš ne ići prema naprijed.
Čitajte i:
VukovArt okuplja najpoznatija imena svjetske street art scene: Posjetite Galeriju na otvorenom
Poznata umjetnica OKO ostala je bez doma: 'Nemam teksta, samo su mi krenule suze'