Moraju li i vrhunski liječnici otići u mirovinu po sili zakona sa 65 godina ili mogu - ako to žele - nastaviti raditi u javnom zdravstvenom sustavu? Pitanje je posljednjih dana potaknuo “slučaj Paladino”, kad uglednom zagrebačkom neurokirurgu prof. dr. Josipu Paladinu (67) njegova bolnica Rebro - u kojoj je radio i nakon stjecanja uvjeta za mirovinu - nije produljila šestomjesečni ugovor. Mnogi njegovi kolege koji umirovljeničke dane ne žele provoditi vrtlareći ili šetajući s unucima taj problem rješavaju vrlo elegantno - nastavljaju raditi u privatnim poliklinikama, gdje su stručnost i znanje važniji od godina. - Tijekom svog radnog vijeka obišla sam mnogo bolnica u inozemstvu i vidjela da liječnici u slobodno vrijeme rade u privatnim klinikama, u kojima nerijetko nastavljaju raditi nakon odlaska u mirovinu - kaže specijalistica interne medicine Vesna Goldoni koja je većinu staža provela u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica, gdje joj prije pet godina nisu odobrili mogućnost rada u mirovini. Ranka Štern Padovan, bivša pročelnica Zavoda za radiologiju KBC-a Zagreb, smatrala je ponižavajućim svakih šest mjeseci pisati molbe i bez pogovora se povukla, a ni pregovori otorinolaringologinje Sante Večerine Volić za samo dva mjeseca produljenja ugovora na Rebru nisu urodili plodom. U drugim strukama pravila su nešto drukčija. Akademik i književnik Pavao Pavličić, inače profesor u trajnom zvanju, iskoristio je mogućnost koju je prije šest godina pružalo Zagrebačko sveučilište te je do sedamdesete predavao na Katedri za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta. TV urednik Đelo Hadžiselimović jedva je dočekao stjecanje uvjeta za mirovinu na HRT-u te se prvog dana penzije preselio na kabelski filmski program DokuTV. Milan Sijerković, dugogodišnji meteorolog Državnog hidrometeorološkog zavoda, 32 je godine bio prognostičar na HTV-u, a sad vedri i oblači na Novoj TV. Pomorac Ante Mrvica teška se srca pomirio s povlačenjem iz trajektne luke u Splitu, gdje je lani dočekao mirovinu na mjestu rukovoditelja plovnog područja, no na Pomorskom fakultetu zaključili su da im je kao predavač i dalje potreban - pa Mrvica sad radi sa studentima. Psihijatar Veljko Đorđević posljednjih godinu i pol, otkako je u mirovini, predaje nekoliko predmeta na Medicinskom fakultetu, radi čak i na Likovnoj akademiji, angažiran je u nekoliko medicinskih udruga i - piše knjige. Premda su im struke različite, svi potvrđuju da imaju dovoljno snage za ostanak u svijetu rada, jer se njihovo godinama stjecano znanje ne može tek tako prebrisati. Svima koji žele nastaviti raditi i kad dođe vrijeme umirovljenja to bi trebalo omogućiti, naravno prema njihovim mogućnostima. Kao što kaže Milan Sijerković - da nije sve dobro samo na strani mladosti, kao niti sve loše na strani starosti - jer mirovinu nisu svi doživjeli isključivo kao veliku prekretnicu i svođenje računa, nego nastavak aktivnog života u koji donose golemo blago - vlastito iskustvo.
RANKA ŠTERN PADOVAN (69), RADIOLOGINJA
NAUČILA SAM SE ODMARATI
S navršenih 67 godina i 44 godine radnog staža otišla sam u mirovinu bez zahtjeva da mi se produlji ugovor. Mislim da sam donijela pravilnu odluku jer sam oslobodila dva radna mjesta - na Medicinskom fakultetu i na Rebru - kaže liječnica Ranka Štern Padovan, bivša pročelnica Zavoda za radiologiju KBC-a Zagreb. Premda su je odmah zvali u privatne klinike, odbila je jer je htjela naučiti kako se odmarati. - Zatim sam se razboljela i godinu dana se liječila. Kako je tumor na dojci bio mali, a takva operacija je danas rutinska, dopustila sam da taj zahvat obavi mladi kirurg. Za bilo što kompliciranije dobro bih razmislila kome idem u ruke, no vjerojatno bi to bio kirurg s iskustvom u određenom području. Kod nas se, na žalost, ne cijeni ni znanje niti iskustvo. U bolnicama stalno nedostaje liječnika, ali ne pozivaju one koji su u mirovini i koji uredno rade u privatnim klinikama - jer propisi to ne dopuštaju. S druge strane, mladi mogu napredovati tek kad netko ode u penziju - objašnjava vrhunska liječnica koja je nakon oporavka osjetila da ima dovoljno snage za novi početak i prihvatila ponudu o suradnji s Radiochirurgijom Zagreb u Svetoj Nedelji. Radi jednom na tjedan i drago joj je da koriste njezino znanje i godinama stjecano iskustvo.
Ranka Štern Padovan
VELJKO ĐORĐEVIĆ (66), PSIHIJATAR
RASPISANI PENZIONER
Kome bih se dao u ruke? Vrsnom operateru koji svaki dan dobro radi svoj posao. Njegove godine su nevažne - kaže zagrebački psihijatar Veljko Đorđević koji u mirovini radi čak više nego prije: predaje na Medicinskom fakultetu i Likovnoj akademiji, a kao predstojnik Zagrebačkog instituta za kulturu zdravlja angažiran je na domaćim i međunarodnim projektima. Iako je znao s kojim će točno datumom u mirovinu, posljednji radni dan na Klinici za psihološku medicinu KBC-a Zagreb teško je podnio - što je i opisao u svojoj novoj knjizi priča “Ožiljci života”. Najteže mu je bilo oprostiti se od pacijenata. - Nastavio sam raditi kao sveučilišni profesor, međunarodni kontakti su se toliko intenzivirali da bih mogao stalno biti na putu, no i dalje osjećam potrebu da budem koristan u radu s pacijentima. Gledajući svoj raspored za ovu i iduću godinu, daleko sam ja još od umirovljeničkog života. Osjećam da još puno toga trebam napraviti i imam mnogo ideja, a u njihovoj realizaciji uživam više nego kad sam bio mlađi - kaže psihijatar koji je objavio desetak stručnih knjiga, pet proznih djela i dvije drame. Financije mu, kaže, nisu bile presudne da nastavi raditi iako je svjestan da samo s mirovinom ne bi baš mogao podmirivati sve svoje mjesečne troškove. Strašno mu je kad vidi svoje kolege i učitelje koji su život proveli radeći u medicini, a ne mogu si platiti umirovljenički dom.
Veljko Đorđević
PAVAO PAVLIČIĆ (71), AKADEMIK I KNJIŽEVNIK
MIROVINA KAO PUSTOLOVINA
- Pravo na mirovinu stekao sam sa 65 godina, ali kako je tada još svaki professor emeritus automatski mogao na - staviti s radom do sedamdesete, tu sam mogućnost i ja iskoristio. U međuvremenu su na Filozofskom fakultetu zaredali sukobi pa sam kao svojevrstan spas doživio odlazak u mirovinu, u kojoj sam prekinuo predavački posao, ali sam nastavio pisati - kaže akademik i književnik Pavao Pavličić, koji se prošle jeseni iz Zagreba preselio u Osijek sa suprugom Julijanom Matanović, kad je i ona otišla u penziju. Neumorni pisac ovih dana predstavlja novu knjigu - “Pohvala starosti”. - Ne mogu se požaliti na fizičku snagu, a što se tiče mentalne, nevolja je što obično ne opazimo kad nam je ponestane. U svome poslu netko može biti briljantan već u mladosti, a može sazreti i tek kad dosegne neke godine. Hoće li me operirati 40-godišnjak ili iskusni kirurg, moj vršnjak, za mene, kao pacijenta, sve je pitanje sreće - kaže Pavao Pavličić koji se uvjerio u istinitost tvrdnje da u mirovini ni za što više neće imati vremena jer je - u kroničnom cajtnotu.
Julijana je najprije bila moja vjerna čitateljica, pa stroga kritičarka, zatim urednica - kaže književnik Pavao Pavličić
VESNA GOLDONI (70), DIJABETOLOGINJA I ENDOKRINOLOGINJA
CIJENE ME U INOZEMSTVU
Specijalistica interne medicine Vesna Goldoni, koju su Amerikanci uvrstili na popis 130 najboljih liječnika u Hrvatskoj, i to kao jedinu dijabetologinju, već osam godina radi u Poliklinici Pronatal, dvije godine u Avivi, a odnedavno i u Centru za ekspertnu medicinu. Prati novosti iz svoje struke, prisustvuje kongresima te obnavlja licenciju. - Radim koliko hoću i ne mogu se potužiti na kvalitetu života. Dodatne financije uvijek dobro dođu, ali to nije jedini razlog zašto sam nastavila raditi. Odlazak u mirovinu ne znači da sam odjednom odustala od posla koji jako volim, a radila sam ga intenzivno četrdeset godina. Osim toga, za kvalitetu življenja prijeko je potreban kontinuirani trening mozga. Šest mjeseci prije umirovljenja napisala sam molbu za produljenje rada znajući da sam puno napravila za bolnicu, no umjesto odgovora uručili su mi rješenje o mirovini. Nije mi padalo na pamet moliti nekoga da promijeni odluku - kaže Vesna Goldoni.
Vesna Goldoni
ANTE MRVICA (65), POMORAC
ZADOVOLJAN ČOVJEK OD MORA
- Prvog dana u mirovini sa suprugom sam popio kavu i odvezao je na posao u Brodogradilište, kupio sam kruh i ostale potrebne namirnice, došao doma i pripremao se za novi posao - predavanja na fakultetu - priča Ante Mrvica, koji je 27 godina bio dobri duh Jadrolinije i splitske trajektne luke, gdje je radio kao koordinator prometa. Iako se teško mirio s odlaskom u penziju “po sili zakona” - pa je podigao i dosta prašine u lokalnim medijima - ipak se za nju počeo na vrijeme pripremati. S 56 godina upisao je doktorski studij na Pomorskom fakultetu u Rijeci, sa 62 godine je doktorirao te nakon toga nastavio predavati na pomorskim fa - kultetima u Zadru i Splitu. Kao umirovljenik zadržao je splitsku katedru. - Zadovoljstvo što mogu podučavati mlade važnije mi je od novca, jer moj sadašnji posao ne donosi mi veliku ma - terijalnu dobit. Supruga, kći i ja živimo kao i većina obitelji u Hrvatskoj. Iako sam na stranim brodovima ili u inozemnim brodogradilištima mogao imati vi - šestruku plaću, odabrao sam ostati ovdje - jer što bi mi to značilo ako sam odvojen od obitelji? Moja mirovina za 45 godina radnog staža iznosi 60 posto nekadašnje plaće, ali prilagodio sam se novoj situaciji - kaže Ante Mrvica. Njegovo je mišljenje da bi trebalo is - koristiti golemo radno iskustvo vrhunskih stručnjaka, poput profesora Josipa Paladina, da ga prenose na mlađe generacije ako već ne mogu osam sati provoditi u operacijskoj dvorani.
Ante Mrvica