Supruga zagrebačkog gradonačelnika i predsjedničkog kandidata Milana Bandića povučena je i plaha osoba. Vesna Bandić ne ide s njim na izborne skupove, ne dolazi u njegov ured ili izborni stožer, ne zove ga svaki čas telefonom, ne zamara ga ničim, a ponajmanje sobom, da bi on imao slobodne ruke u svemu što radi. I ne buni se što 40 godina, koliko su proveli zajedno, živi u njegovoj sjeni.
- Nikada se nisam miješala u posao svoga supruga. Moje je samo da budem dobre volje i da ga po štedim svega što ima veze s kućom da bi se on, sasvim rasterećen, mogao posvetiti poslu - kaže uz osmijeh Vesna Bandić, dizajnerica koja je 2009. bila šest mjeseci u mirovini zbog problema s kralježnicom. Njezin su svijet suprug, kći Ana-Marija i zlatni retriver Rudi. U sve što je izvan toga, uključi se ako baš mora. No, sudjelovanje Milana Bandića u utrci za Pantovčak nagnalo je i nju da otvori dušu i da javnost napokon dozna tko je žena koja tako tiho prati vulkansku energiju najeksponiranijeg čovjeka u državi.
Nije sve u njihovu životu bilo bajkovito. Čak su se 1993. razveli. Ali i ponovo vjenčali nekoliko godina kasnije. O tome nerado govore i sretni su što je to razdoblje iza njih. U posljednje vrijeme proširile su se glasine da je Vesna Bandić u bolnici i da neće pratiti supruga u ovoj kampanji. No, ona se ipak pojavila i time sve demantirala. Dapače, kaže da je sretna, da joj je lijepo, da danas voli svog supruga više nego ikada i da je silno uz njega vezana.
Kako ste reagirali kad vam je suprug rekao da će se kandidirati za trećeg hrvatskog predsjednika? I, je li i vas do posljednjeg trenutka držao u neizvjesnosti?
- Doznala sam za tu njegovu odluku nekoliko dana prije ostalih, ali sam i predosjećala da će to učiniti. Toliko ga ipak poznajem. Nekoliko mjeseci ranije u razgovoru sam mu natuknula takvu mogućnost, a on se samo nasmijao. To mi je bilo dovoljno da shvatim kako će ući u utrku za predsjednika. Milan je jako puno učinio za Zagreb. Svjestan je i koliko još može učiniti za Hrvatsku. A ja najbolje znam koliko ima volje, energije i ljubavi prema ljudima u cijeloj Hrvatskoj da svoju viziju pretvori u djelo. Zato na tom putu ima moju punu potporu.
Kako izgleda jedan dan Milana Bandića gradonačelnika, a kako kao predsjedničkog kandidata?
- Zasad još nisam primijetila razliku. Moj suprug redovito odlazi od kuće nakon ranojutarnjeg trčanja. Tijekom dana teško uspije naći vremena za kratak odmor, a kući se vraća kasno na večer. Najljepše zajedničke trenutke najčešće provodimo vikendom. Ne znam kako će biti kad se kampanja zahukta. Vjerujem da će morati još više putovati, ostajati na terenu i nekoliko dana. Ipak sam naučila lijegati i buditi se s njim, pa mi neće biti lako. Ali svjesna sam da sve ima svoju cijenu.
Sjećanja samozatajne supruge Vesne Bandić: ‘Za mene je on savršen muškarac‘
Vaš suprug uvijek s ponosom ističe da se oženio Zagrepčankom, od koje je naučio “kaj”, “furt” i ostale kajkavske riječi. No, osim toga, o vama se gotovo ništa ne zna. Gdje ste rođeni, koju ste školu završili, što se po profesiji?
- Moram priznati da je znao ubaciti pokoju kajkavsku riječ i kad smo se upoznali, pa ih je sigurno naučio družeći se s ljudima. On voli biti s ljudima, razgovarati, posvuda ga ima pa je normalno da je u svoj govor dodao i nekoliko tipičnih zagrebačkih izraza. A i dugo je u Zagrebu. Ja sam prava Zagrepčanka. Rodila sam se u Petrovoj bolnici, a živjela sam u Preradovićevoj ulici, tako da sam cijelu mladost provela u najužem središtu grada. Odgojila me baka koja je imala cvjećarski obrt. Moje je djetinjstvo bilo lijepo, ali sam morala i mnogo raditi. Kao, uostalom, i svi u obitelji. Posebice za dan Svih svetih, ali i ostale blagdane. Kad su drugi bili slobodni, mi smo imali najviše posla. Ali tada smo i najviše zaradili. Nakon osnovne škole upisala sam Školu primijenjene umjetnosti i po zanimanju sam dizajnerica, ali nikada nisam radila u struci. Nakon mature zaposlila sam se u projektnom birou TPK. Svidio mi se taj posao i ostala sam u toj tvrtki dvadeset godina.
Gdje sada radite?
- Već sam šest mjeseci u mirovini. Dulje sam bila na bolovanju i na kraju sam otišla u mirovinu. Tako da sada imam više vremena za obitelj i dom.
Zbog čega ste tako rano otišli u mirovinu?
- Imala sam velikih problema s kralježnicom. Nikada ranije nisam imala nikakvih problema, ali onda mi se iznenada ukočio vrat. Mislila sam da sam, možda, predugo gledala televiziju u nepravilnom položaju. Ali kad sam došla u bolnicu na pregled, nakon magnetske rezonancije rekli su mi da je moj problem mnogo ozbiljniji i da za pet dana moram “pod nož”. A na moju nesreću, tijekom operacije sam “pokupila” i bakteriju, takozvani zlatni stafilokok, od kojeg mnogi umiru. Vjerojatno ni danas nisam svjesna u kakvoj sam opasnosti bila. U bolnici sam bila četiri mjeseca, ni sama ne znam kakve sam sve antibiotike primala to vrijeme, ali sam se ipak izvukla. Nakon toga bila sam sedam tjedana u toplicama na rehabilitaciji. Trebala bih opet ići nakon Božića i Nove godine, ali vidjet ću što će mi reći liječnik. Mislim da sam se ipak dobro oporavila. Barem se tako osjećam.
Kako ste se upoznali s Milanom Bandićem?
- Ja sam završila srednju školu, a on je bio brucoš. Upoznali smo se na plesu u Studentskom centru. Prišao mi je, pitao: “Plešete li?” i tako je sve počelo. Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Otplesali smo taj ples, pa još jedan, zatim i sljedeći. Kad je plesnjak završio - u to vrijeme to je bilo oko 23 sata, kad se danas tek izlazi van - otpratio me je do kuće. I dogovorili smo sljedeći rendes za nekoliko dana.
Čime vas je privukao? Je li bio šarmantan, pričljiv, romantičan?
- Bio je jako zgodan. Tu je večer imao na sebi bež samterice i tamnocrvene cipele, koje su tada bile u modi, i baš mi se svidio. A bio je i vrlo šarmantan, zanimljiv.
Kad je vaša veza postala ozbiljna?
- Vrlo brzo. Milan se preselio k meni i živjeli smo s mojom bakom. Ja sam se već bila zaposlila, a on je studirao i radio. Uglavnom preko Student servisa. Uvijek je uzimao najteže poslove, od kojih su drugi bježali, jer su se oni najbolje plaćali. Nešto novca dobivao je i od kuće te od brata iz Njemačke, i nekako smo se snalazili. Velika stvar je bila što smo imali stan, da nismo počeli kao podstanari. Nakon četiri godine, odlučili smo se vjenčati.
Je li vas zaprosio na koljenima?
- Nije baš bilo pretjerane romantike. Bio je to na neki način logičan nastavak naše veze. Milan je trebao ići u vojsku pa smo se dogovorili da ćemo se vjenčati odmah ako mu se posreći da vojni rok služi u Zagrebu, ili ćemo to učiniti kad se vrati, ako ga pak pošalju negdje dalje. No, uspio je dobiti Zagreb. Vjenčali smo se u Hercegovini jer je njegova obitelj bila mnogo veća od moje. Baš je bilo lijepo. A zatim smo se vratili kući. Vojni rok odslužio je u vojarni “Maršal Tito” pa smo ga zafrkavali da iz spavaonice gleda što mu punica kuha za ručak jer je moja mama živjela u zgradi preko puta.
Koliko je vaš život promijenio dolazak na svijet kćeri Ana-Marije?
- Ana-Marija je dijete ljubavi. Nije nam se dogodila, nego smo je baš planirali. Rodila se kad je Milan došao iz vojske. Bio je presretan kad ju je prvi put vidio. Nismo znali što nosim, ali oboje smo željeli djevojčicu. Od prvog dana bio je divan otac, pažljiv, pun razumijevanja, ali moram reći i da je Ana-Marija zaista bila dobro dijete. Velika pomoć bila mi je baka, koja ju je rado pričuvala, pa smo nas dvoje mogli i izići.
Gdje ste voljeli odlaziti?
- Nikada nismo voljeli zadimljene kafiće. Radije smo otišli na kavu u kavanu hotela Dubrovnik, na vrh Nebodera ili u Gradsku kavanu. Skoro smo svaki dan bili negdje. Ponekad s prijateljima, a vrlo često sami.
Kako ste prihvatili političku karijeru svoga supruga?
- Nakon što je diplomirao i odslužio vojsku, Milan se zaposlio u Ledu. Prvo radno mjesto mu je bilo u hladnjači, na minus 25 stupnjeva, i to zaista nije bio ugodan posao, ali on ga je radio s veseljem i bio je sretan što se uopće uspio zaposliti. Nakon šest mjeseci premješten je u ured, a 1983. postaje stučno-politički radnik u Općinskom komitetu SKH Pešćenica. Deset godina kasnije postao je tajnik Gradske organizacije SDP-a, ubrzo i zastupnik u Gradskoj skupštini, a prvi put postao je gradonačelnik 2000. Kako sam apsolutno apolitična osoba, za mene je njegov politički angažman bio posao kao i svaki drugi i nisam imala ništa protiv toga. Niti sam se ikada žalila što moj suprug radi posao koji ga traži cijeloga, u svako doba, što vrlo često nije kod kuće. Uvijek sam govorila da je, primjerice, ženama pomoraca i diplomata još teže. Milanov bratić je veleposlanik u Mađarskoj, a supruga i djeca žive mu u Zagrebu. Oni se rjeđe viđaju nego Milan i ja.
Kako reagirate kad vas suprug probudi u cik zore jer ide trčati sa psom?
- I na to sam se naviknula. Ali ne znam bih li se tome smijala ili se zbog toga ljutila. Svako jutro, bila kiša, snijeg, vjetar... uvijek isti ritual. Kad on i Rudi izlaze iz stana, ne čujem ih jer je Milan vrlo pažljiv pa jako pazi da me ne probudi. Čujem ih tek kad se vrate, malo iza sedam sati. A u to vrijeme i ja već ustanem. Zatim slijedi tuširanje, spremanje, zajednički doručak ako Milan previše ne žuri na posao.
Popijete li zajedno jutarnju kavicu?
- Doma rijetko pijemo kavu. Ujutro obično pojedemo neko voće ili popijemo bioaktiv. Naš je doručak lagan, tek toliko da Milan ne ide na posao praznog želuca.
Osjećate li se koji put osamljeno kad vaš suprug ode na posao?
- Ne. Uvijek imam nešto za raditi po kući.
Zovete li ga telefonom često tijekom dana?
- Nikada, jer znam da je u gužvi i bojim se da ga ne nazovem u nezgodnom trenutku. Ali zato on mene nazove šest-sedam puta tijekom dana. Razgovaramo o običnim stvarima, a ponekad prokomentiramo i probleme s koja se susreće na poslu.
Vaš suprug kaže da redovito odlazi na tržnicu. Imate li vi uopće potrebu ići u nabavu?
- Da budem iskrena, i nemam. Njegov dan za tržnicu je subota. Uvijek me pita što treba kupiti i ja mu sastavim popis, a vrati se s tri puta više stvari. Kao da nas je sedmero, a ne samo dvoje. Njemu je užitak donijeti kući svježe povrće, voće, sir, vrhnje, ispričati mi u šali što su mu rekle njegove kumice kod kojih godinama kupuje. Otkako je u kampanji, više ne stigne svaku subotu na Dolac, pa sad i ja odem po sve što nam treba. Ali ja to obavim u obližnjem dućanu ili voćarni.
Tko kuha?
- Ja kuham jedino kad želim samo za sebe nešto pripremiti, inače je za to zadužen Milan. Uvijek priprema nekoliko jela, a ja mu samo dodajem lonce... Izvanredno kuha. Grah mu je odličan, priprema i razne umake, a donedavno je pekao i najbolje štrudle. Sad više ne stigne. Kuhati je naučio još kao dijete. Naime, njegovi su uzgajali duhan pa je uvijek bilo mnogo posla u polju, a netko je morao ostati kod kuće i pripremiti ručak. Rekao mi je da mu je bilo draže kuhati nego raditi u polju. Kad je došao živjeti k meni, ako ujutro nije imao predavanja, pripremao je ručak s mojom bakom. Danas je to ritual u kojem uživa.
On kaže da ima nepogrešiv smisao za slaganje boja te da ga vi uvijek hvalite. Ipak, sugerirate li mu katkad što da odjene?
- Nemam za time zaista nikakvu potrebu. Dapače, volim kad kupuje i sebi i meni, jer me uvijek iznenadi nepogrešivim odabirom. Ne volim ići u shopping, a on u tome uživa. Ali, kao i u svemu ostalom, i u shoppingu pazi na vrijeme pa začas obavi sve što treba. I u tome je vrlo praktičan. Ima neke svoje dućane i lako pronađe ono što želi. Često me iznenadi darovima s putovanja. Točno pogodi veličinu i uglavnom mi se sve sviđa. Neke moje znanice znaju mi reći da bi rado bile u mojoj koži, misleći, valjda, da imamo mnogo novca pa si svašta možemo priuštiti. Ali nemamo. Imamo više od prosjeka, ali ničega na pretek. A najviše me fascinira što ga još nikada u naših 28 godina braka i 32 godine poznanstva, nisam vidjela da zamišljeno gleda u ormar pitajući se što da odjene. Valjda već večer prije smisli što će mu sutradan odgovarati. I sve je složeno “ po crti”.
Što suprugu obično kupujete za rođendane i godišnjice braka?
- E, darovi su stvarno problem. Odjeću sam kupuje, čak i čarape i rublje, košulja i kravata ima i previše, ne pije pa mu ne mogu kupiti ni bocu finog pića, ne puši... Obično mu darujem neki fini, malo intenzivniji miris, jer znam da će se tome obradovati bez obzira na to koliko bočica već imao u kupaonici.
A što on obično daruje vama?
- Milan je vrlo pažljiv suprug. Nikad se još nije vratio s placa bez buketa crvenih ruža, za koje zna da ih obožavam. Baš kao i on. A za rođendane i godišnjice dobijem parfeme, kreme ili nešto što mu se čini da će me u tom trenutku najviše razveseliti. I nikad ne zaboravi. Uvijek nekoliko dana prije nekog važnog datuma počne o tome govoriti. Ove godine nije, pa sam mislila da će zaboraviti na moj rođendan, a nisam ga htjela podsjetiti. No, za rođendan mi je poslao kući cvijeće, a dar mi je donio kad je na večer došao kući i pitao me: ”Zar si mislila da ću zaboraviti?”.
Kad se pojavi na vratima, znate li već po pogledu kakve je volje?
- Nikada Milana nisam vidjela loše volje. Umornog da, ali nervoznog i neraspoloženog ne. Kad na večer dođe kući, najprije me poljubi, skine kaput ili sako, pita gdje je Rudi, malo se s njim poigra i zatim me pita kako sam provela dan. Nikad na večer ne razgovaramo o njegovom poslu jer me ne želi zamarati svojim problemima.
Pa vi zapravo imate idealnog supruga: kuha, ide na plac, kupuje vam stvari, nema ga nikad kod kuće?
- Ja stvarno mislim da je moj suprug idealan muškarac.
Jeste li se preplašili za njega kad je prije nekoliko godina doživio moždani udar?
- U prvom trenutku nisam, jer sam mislila da je samo jako umoran i da se mora naspavati. Ali kad mi je rekao da ne može gutati, pozvali smo hitnu pomoć. Tek kad su konstatirali da je riječ o moždanom udaru, veoma sam se prestrašila. Ali živjela sam u nadi da će se sve biti dobro. I, hvala Bogu, tako je i bilo. Pokušavala sam ga urazumiti, molila ga da malo uspori tempo, ali vrlo brzo sam shvatila da od toge neće biti ništa i da će on nastaviti po starom.
Kako je živjeti s nekim tko ima toliko energije u sebi? Možete li ga uopće pratiti?
- Meni je lijepo s mojim suprugom. Navikla sam da sve može, sve stigne i da je na stotinu mjesta, ali to je on. I ne pokušavam slijediti njegov tempo. Naprosto živim s njim i divim se toj njegovoj neiscrpnoj energiji i tome kako je dobro organiziran. Do te mjere da i mene upiše u svoj dnevni raspored. Kad nekamo idemo, ima zapisano da je sa mnom do toliko i toliko sati.
Kad ste posljednji put sami bili negdje vani?
- Na Svisvete. Najprije smo otišli na groblje, a onda u Okrugljak na kesten-pire. Za ručak nije bilo vremena.
Je li vam bilo teško kad je vaša kći počela samostalno živjeti?
- Ja nisam mama koja je htjela svoju kćer zadržati uz sebe. Uvijek sam govorila da mora imati svoj život i da djeca moraju živjeti sama. Ali kad je došao taj dan, nije mi bilo lako. Ponajprije stoga što smo Ana-Marija i ja prijateljice, i jako mi je nedostajala. Ali sad sam se već priviknula. Živi u blizini pa mi dođe svaki drugi dan, a svaki dan razgovaramo barem pola sata telefonom. Ima divnog dečka, studira matematiku, na zadnjoj je godini, i ja sam jako ponosna mama.
Vaša velika ljubav je i zlatni retriver Rudi.
- Rudi je dio obitelji, naša velika ljubav kojoj je sve podređeno. On je sin našeg Bila, koji nas je napustio kad mu je bilo osam godina. Imao je tumor. Mislila sam da će me Rudi podsjećati na Bila, ali uopće ne. Ne možete vjerovati koliko su ta dva psa različita. Iako su ista pasmina, po karakteru su kao nebo i zemlja. Često se sjetim Bila. Imam puno njegovih fotografija, neke vise na zidu. Jako se bojao petardi. Čim bi čuo da je neka eksplodirala, odlazio bi u jedan kut i tresao se od straha. Zato sam jako tužna ovih dana jer se približava vrijeme slavlja i pucanja, a našeg Bila više nema.
Cijeli život pratite supruga: a što je s vašim željama, nadama, karijerom?
- Ja sam Djevica u horoskopu i nisam toliko ambiciozna. Meni odgovara takav život.
Imate li u bilo čemu utjecaja na svog supruga?
- Što se tiče posla ne, jer o poslu, kao što sam rekla, rijetko ne razgovaramo. A moram priznati da je i u drugim stvarima vrlo svoj, uvijek uvjeren da je u pravu i da čini ono što je najbolje i najpametnije. A budući da mu u svemu vjerujem, a iskustvo mi pokazuje da ne griješim, nije mi se teško prilagoditi.
Vaš recept za sretan brak?
- Tolerancija i ljubav. Ljubav je najvažnija. Ja sam u svog muža zaljubljenija nego ikada. Jako sam se vezala uz njega kad je naša Ana-Marija otišla. I nekako sam postala osjetljivija. Prije mi nije smetalo kad bih o Milanu u novinama pročitala nešto što mi se nije sviđalo. Sad mi smeta. I zato u posljednje vrijeme izbjegavam čitati novine, ne gledam političke emisije na televiziji. Smeta mi kad ga netko napada, kad govori neistine, a ja znam da nije tako.
Koliko se često viđate s prijateljicama?
- Imam ja svoje žensko društvo i često se sastajemo. Nije to kao u serijalu “Seks i grad” jer više nismo ni u godinama kad bismo trebale raspravljati o sličnim temama, ali uvijek imamo nešto samo naše, što rado međusobno podijelimo.
Jeste li primijetili da vam se neki ljudi pokušavaju približiti zato što ste supruga gradonačelnika, da bi mogli reći kako vas poznaju ili preko vas riješiti neki svoj problem?
- Ne znam. Ne mogu to procijeniti. Naime, sebe doživljavam kao Vesnu Bandić, suprugu Milana Bandića, a ne ženu gradonačelnika ili budućeg predsjednika, pa na taj način i prilazim ljudima. Jesu li njihove namjere iskrene ili možda drukčije, neznam, možda i jesu. Ali ja to nisam dosad osjetila.
Vaš je suprug veliki šarmer, često je u ženskom društvu, voli dijeliti komplimente: jeste li ponekad malo ljubomorni?
- Nikad u životu nisam bila ljubomorna. Niti znam što je ljubomora. I ne daj Bože da jesam, jer bih živjela u paklu. Ja vjerujem svom suprugu.
Što biste oprostili, a preko čega nikako ne biste mogli prijeći?
- Teško mi je na to odgovoriti jer morate nešto doživjeti da biste znali možete li prijeći preko toga ili ne.
Idete li ikada zajedno na godišnji odmor?
- Dosad sam uvijek ljetovala s kćeri. Svako smo ljeto išle na more, uvijek u neko drugo mjesto, a ove sam godine bila s Milanovom sestričnom. Ali moram priznati da i meni sve manje godi biti desetak dana na moru samo zato jer se u to vrijeme ide na more.
Vrlo ste samozatajni. Hoćete li takvi ostati i ako postanete prva dama?
- Ako moj suprug postane predsjednik, svjesna sam da će se i moj život promijeniti. Ali ne bojim se promjene. Nisam osoba koja bi sebe stavljala u prvi plan, ali eksponirat ću se koliko to protokol nalaže i obavljati sve što se od prve dame očekuje. Znam da to zahtijeva i mnogo vremena i odricanja, ali mogu ja to.
Vaš je suprug izjavio da bi prvi predsjednički ples volio otplesati na pjesmu “Moj Zagreb tak’ imam te rad”: koja bi bila pjesma po vašem ukusu?
- Nisam o tome razmišljala, ali u svakom slučaju nešto lagano i primjereno trenutku.
Kako ćete ga utješiti ako tu večer neće biti razloga za slavlje?
- Od svega srca želim da mu se ostvari taj san, jer sam uvjerena da bi bio izvanredan predsjednik. Milan je potpuno predan tome što radi. Njemu je Zagreb jednako važan kao obitelj. I mislim da je svoje prednosti u odnosu na druge kandidate već pokazao. Znate, kad se vozim gradom i prolazim pored Bundeka, Arene, kad vidim sve što je napravio kao gradonačelnik, jako sam ponosna na njega.
Koliko je u njegovim uspjesima i vaših zasluga?
- Žena drži sve kutove u kući. Ja sam uvijek bila tu, uz njega. A on je bio slobodan da radi u svom nenadmašnom tempu.