Zaštitno lice emisije "Provjereno" - Ivana Paradžiković proteklog je vikenda zatražila pomoć HGSS-a sa samo šest posto baterije na mobitelu našavši se u nedaći pri planinarenju s prijateljima i psima na Papuku. Uz pomoć devetero članova HGGS stanica Orahovice i Požege došla je na sigurno, a ono što je nevjerojatno je da je jedna od njih netko tko je već jednom u njezinom životu odigrao ulogu prijatelja u nevolji.
Susret Ivane Paradžiković i Marike Marić nakon 30 godina otkrila je još jednu njihovu zajedničku priču kada je Marikina obitelj pružila ruku Ivaninoj obitelji ratne 1991. godine. Ova priča vraća vjeru u nadu u život i sudbonosne susrete.
"Po svim parametrima to je trebala biti jedna dosta brza i jednostavna akcija bez prevelikih iznenađenja. No kako život piše najluđe scenarije, pomoć je tražila upravo Ivana za koju mene vežu neke posebne životne prilike pa se srećemo, a gdje drugdje nego na Papuku u mrklom mraku.", kaže Marika koja nam je ispričala emotivnu priču koja je veže uz obitelj Paradžiković.
"Svi mi koji smo rat proživjeli, sigurno nemamo lijepa iskustva. Bilo je puno težih sudbina od naših, ali znate kako je na kraju, svatko se mora nositi sa svojom. I tada je, kao i danas, najcjenjenija bila ljudskost i sretan si bio ako imaš prijatelja, rođaka ili poznanika na kojeg si mogao računati. Naše roditelje vezalo je dugogodišnje prijateljstvo pa su Ivanini u našem domu pronašli sigurnost pri bijegu iz životne opasnosti. Moja obitelj ne bi to nazvala herojskim djelom, nego ispruženom prijateljskom rukom, nečime što je posve normalno i što se podrazumijeva. Rekla bih da po tom principu funkcionira i HGSS: mi pružamo pomoć onima kojima je ona potrebna, bez drame, samo radimo svoj 'posao' i na kraju idemo zadovoljni doma, jer još netko, zahvaljujući nama, na kraju dana - mirno spava", rekla nam je Marika koja je članica HGSS već šest godina i dodaje kako u ovoj akciji nikad neće zaboraviti odličnu vožnju kolege Čaje.
Inženjerka informatike Ivona Lozić (39) i ekonomistica Marika Marić (42) poželjne su stručne spasiteljice ako vam se dogodi da zalutate na slavonskim gorama. Djevojke su uz ostale kolege prošlog tjedna sudjelovale u akciji o kojoj se ne prestaje pričati. Dio su usklađene ekipe koje to rade hladne glave i bez panike. Za to ne žele priznanje, odbacuju pridjeve da su heroine i uporno naglašavaju da su samo radile svoj posao. Poručuju da su pronašle poziv iz snova, iako nemaju godišnjeg odmora i dostupne su 365 dana u godini.
"Po prirodi sam altruist s viškom energije, nekako oduvijek imam razvijenu tu potrebu u sebi da pomažem drugima. Poziv da se uključim u HGSS dobila sam po osnivanju Stanice Orahovica, na našem terenu, kao planinarka i sportašica rekreativka. U to vrijeme radila sam na dva posla, studirala, održavala vezu na daljinu; znala sam da se neću tome moći u potpunosti posvetiti, a tu nema između, ili jesi ili nisi. Do 2014. sam riješila fakultet, tadašnji dečko se riješio mene (ne znam je li sad taj trenutak da mu se od srca zahvalim) i to je bilo to. 2015. polažem svoj prvi tečaj u HGSS-u. ", smije se Marika koja je dosta često dežurni spašavatelj koji se prvi javlja na poziv u pomoć.
Njezina kolegica Ivona Lozić slaže se da je sudjelovanje u HGSS-u poziv jer - život nema cijenu.
"Nas vodi želja da svojim znanjem i iskustvom pomognemo drugima". Na to što nisu plaćeni i nemaju pravo na godišnji odmor odgovara zgodnom uzrečicom Sherry Anderson: 'Volonteri nisu plaćeni, ne zato što su bezvrijedni, već zato što su neprocjenjivi'. Dodaje i kako su planina i šuma njezin lifestyle.
"Moj pokojni djed je bio član Gorske stanice spašavanja Travnik (Bosna i Hercegovina), moji roditelji su se upoznali na planini, tamo sam odrasla - planina je dio mene, od mojih prvih koraka do danas, životni stil...", dodaje Ivona koja u životu neće nikada zaboraviti sudjelovanje u potrazi za Antonijom Bilić.
"To je bila najveća potraga ikad pokrenuta u Hrvatskoj koja je ujedinila mnoge službe, civile i volontere...", kaže.
Akcije spašavanja, dodaju cure, samo je mali segment u njihovom radu, a uvjetno rečeno rezultat su propusta u radu na preventivi. Zato su s kolegama često prisutni već u vrtićima, školama, planinarskim školama, izradili su brojne planinarsko-turističke zemljovide…
Kako ih želim imati na svojoj strani, ako mi se ikada dogodi da zalutam na području Papuka, morala sam ovim ženama obećati da ih neću previše hvaliti. "Bez junačkih pridjeva", poručile su mi cure, a ja ih, kako bi me spasile, moram slušati... Ove Slavonke kažu nam da je čista predrasuda da je panonska ravnica tako ravna. Stanica Orahovica je prošli tjedan imala stijensko spašavanje planinara koji je pao s visine od 35 metara - toliko o ravnici. Nasreću, planinar je dobro i izašao je iz bolnice.
Pravila koja spašavaju živote:
- Jedno od osnovnih pravila jest da se u planinu nikada ne ide sam i da se od grupe nikada ne smije odvajati.
- Važno je informirati se o području u koje idete, a bližnje informirati o svojoj ruti koju ne bi trebalo mijenjati, te reći okvirno vrijeme povratka.
- Držati se obilježenih planinarskih staza, a u ovo doba godine računati i na činjenicu da mrak prije pada.
- O tome koliko vam mobitel s punom baterijom može pomoći ponavljamo na dnevnoj bazi, a super je i kad znate podijeliti svoju lokaciju. Vi ćete nas kraće čekati, a nama će biti lakše naći vas. To je win-win situacija!
- Planinarska odjeća i obuća treba biti prikladna godišnjem dobu i terenu,
- Uvijek ponijeti rezervnu odjeću, kabanicu, prvu pomoć, hranu i vodu.