Da je slučajno morao birati između vjenčanja i Svjetskog prvenstva - čiji su se datumi zamalo poklopili jer je termin sportskog događanja promijenjen prije nekoliko mjeseci - za Đakovčanina Tomislava Bošnjaka (31) dvojbe ne bi bilo. Odlučio bi se za svadbu sa svojom odabranicom Kristinom Zake (26), dogovorenu još prije godinu dana. Srećom, sve se nekako posložilo i uspio je oženiti se u Đakovačkoj katedrali te zabijati golove na SP-u u rukometu za gluhe i nagluhe. Supruzi je rekao “vidimo se za dvadesetak dana” i, umjesto na bračno putovanje, s dečkima iz reprezentacije otputovao u Brazil. Sa svog prvog prekooceanskog leta, iz Caxias do Sula, vratio se s vrijednim darovima - zlatnom medaljom i titulom najboljeg igrača na svijetu. Pobijedivši u finalu Rusiju, naši su “tihi pakleni” (kako ih nazivaju) obranili naslov i drugi put zaredom po korili svjetske rukometne velesile - premda Hrvat ska ima samo četrdesetak rukometaša oštećena sluha od kojih se bira reprezentacija. Među njima je i Tomislav Bošnjak, koji je zbog rukometa žrtvovao studij građevine, ali zato je graditelj igre i šef na terenu u svakom svom klubu. Karijeru je započeo u rodnom Đakovu, gdje je s 19 godina postao kapetan ekipe, nastavio u Umagu - gdje se zaljubio u svoju Kristinu, koja je u Rijeci završila studij poduzetništva, ali radi u obiteljskom kafiću - a posljednje dvije godine igrao je za talijanske klubove u Carpiju i Bologni. Umažane, čiji je sugrađanin šest godina, brzo je osvojio, a klub je vratio u prvu ligu.
- Nije mi problem nekome reći da govori glasnije i razgovjetnije, ili da mi treba nešto ponoviti. Trener mi veli da čujem kad meni odgovara, a kad u razgovoru s prijateljima zaštekam, svi se nasmijemo. Još u djetinjstvu roditelji su se trudili da se nikad ne osjećam drukčije zato što ne čujem dobro, da se osamljujem ili izoliram od svojih vršnjaka, a i u sportu i privatno nisam osoba koja će dopustiti da je netko gazi. Na provokaciju ću odgovoriti, ili produžiti svojim putem jer nisam svadljivac - osim kad se porječkam sa suprugom - kaže rukometaš koji ne nosi slušno pomagalo, a u svakodnevnoj komunikaciji oslanja se na ono što čuje na lijevo uho. Toliko ga je, naime, izvježbao da mu se s godinama izoštrio sluh - oštećen tijekom bacanja petardi s dečkima iz ulice na novogodišnjem slavlju u Đakovu kad mu je bilo jedanaest godina. - U ponoć su eksplodirale sve petarde osim moje. Znatiželjan, uzeo sam je u desnu ruku, i tada se aktivirala: na ruci nije ostala vidljiva ozljeda, ali kako je petarda bila malo jačeg kalibra - stradao je sluh. U ušima mi je zujalo mjesec dana, mislio sam da će to s vremenom proći i nikome se nisam požalio... Kako sam od sedme godine igrao rukomet, nastavio sam trenirati kao da se ništa nije dogodilo. A kad ne bih čuo što mi dovikuje moj ujak i trener Željko Perić, on je to pripisivao mojem neposluhu. Ali moja je razrednica skužila da nešto nije u redu kad sam u šestom razredu pogrešno zapisivao diktat na njemačkom. Otišao sam na testiranje, i ustanovljeno je da na desno uho uopće ne čujem, a na lijevom je gubitak sluha iznad 55 decibela. U školi sam nosio slušni aparatić, na koji mi se bilo teško priviknuti jer mi je izazivao glavobolje, no u rukometnoj sam ga dvorani skidao: ne samo zato što nije otporan na znoj nego i zato što mi je smetalo što čujem baš svaki šum, isprepletali su se zvukovi, škripa i buka - kaže Tomislav Bošnjak, osvajač olimpijskog zlata i bronce te po dvije zlatne europske i svjetske medalje.
Naviknuo se, kaže, na život bez slušnog aparatića: ne nosi ga kad igra sa svojim klubom, u kojem su svi ostali igrači izvrsnog sluha, a dok nastupa za reprezentaciju gluhih, ionako ga ne smije imati. Kao našeg najboljeg igrača na velikim su ga natjecanjima godinama redovito slali na “detektor laži” - vrlo bolnu kontrolu sluha sondom - nakon koje bi dobio migrenu, a sluh bi mu se još više poremetio. Dozlogrdilo mu je, požalio se predsjedniku Svjetske asocijacije gluhih i nagluhih te su mu lani na Olimpijadi u turskom Samsunu na taj test udarili žig da ga više nemaju pravo testirati i sumnjati u njegovo oštećenje sluha. Taj ga hendikep nije spriječio da u Đakovu završi Srednju strukovnu školu za računalnog tehničara i upiše se na Građevinski fakultet u Osijeku, a roditelji su ga, kao i njegovu stariju sestru Nikolinu, uvijek poticali. No, ocu Nikoli, umirovljenom variocu, nije baš bilo po volji kad je napustio studij nakon ponude trenera Saše Ilića iz Umaga da zaigra za njihov klub. Za odlazak u Istru mu je majka Željka, kemijska tehničarka u tvrtki Meteor, pripremila pakete s čvarcima, kulenom i kobasicama te đakovačkim misnim vinima za tajnika, predsjednika i dopredsjednika kluba. Pošiljke sa slavonskim delicijama nastavila je slati busom kako bi u Umagu uvijek imao mirise i okuse zavičaja, kojima je razmazio i suprugu Kristinu, a njemu su postali sve draži tartufi.
Kao vrlo komunikativna osoba, Tomislav je bez kompleksa prilazio djevojkama pa je to učinio i prije četiri godine ugledavši u kafiću tamnokosu vitku Kristinu Zake koja je tada bila s prijateljicama. No, ona nije baš bila previše zainteresirana i jedno ga je vrijeme držala na tihoj vatri. Na njegove SMS poruke odgovarala bi tek nakon nekoliko dana, i kad je već pomislio odustati iako ga je privlačilo to njezino odugovlačenje - stigla mu je njezina poruka s pozivom na piće. Umjesto na piće, otišli su na večeru na kojoj su naručili riblju platu, a Tomislav je oba škampa velikodušno prepustio Kristini jer nije znao kako ih očistiti. Otada su nerazdvojni. - Na svako moje pi tanje uzvraćao je s “Mo lim?” pa sam mislila da me zafrkava dok mi nije rekao da ne čuje dobro. Bio je pomalo neobičan, srdačan i drag, iskren, što se baš ne sreće svaki dan, ali uvjerila sam se da ne glumi nego je stvarno takav - kaže Kristina, nekadašnja balerina i, kako sama priznaje, antitalent za sportove s loptom. Tomislav je bio prvi dečko kojeg je dovela do ma na upoznavanje s roditeljima Ištvanom i Marijom Zake, koji vode obiteljski obrt Špina. Prednost mu je bila to što je Slavonac - jer Kristinin tata je podrijetlom iz mađarskog sela Korođ kod Tordinaca, mama je Virovitičanka, a u Umagu žive trideset godina. Zaredali su se pozivi na nedjeljne ručkove, postao je član obitelji, a kad je prije dvije godine Tomislav zaigrao za talijanske klubove, Kristina je živjela s njime u Carpi i Bologni. Ali već u travnju vraćala bi se u Umag kako bi do rujna radila u obiteljskom kafiću, na što se naviknula od četrnaeste godine. Za svadbu u njegovu rodnom Đakovu, na kojoj je bilo 220 gostiju, još lani su sve pripremili: Tomislav je odijelo kupio u zagrebačkom butiku Galileo, a Kristina je vjenčanicu od čipke pronašla u salonu u Lupoglavu, mjestašcu kod Buzeta, čemu su se svi čudili. Vjenčanje je proteklo u visokoj temperaturi jer je Tomislav to jutro “zakurio” i tresla ga je groznica - ne zbog važnosti čina koji ga očekuje - nego kao nuspojava na obavezno cjepivo protiv žute groznice uoči odlaska na Svjetsko prvenstvo u Brazil. A tek kad se vratio kući, započeo je njihov bračni život. Nedavno su kupili stan od 120 kvadrata, u kući u kojoj u prizemlju stanuju Kristinini roditelji, i tek ga trebaju urediti po svome, a kako Tomislav nije produljio ugovor s Bolognom, među ponudama koje dobiva odlučit će se za klub koji nije daleko od Umaga. Kristina će pak odabrati destinaciju za bračno putovanje, i ove zime će otputovati u toplije krajeve - u Tajland, na Mauricijus ili Bali. - Supruzi sam obećao da ću, kad završim karijeru, nositi slušni aparatić kako bih je u dnevnoj sobi mogao čuti što mi govori iz kuhinje. Ali to neće biti tako skoro jer rukomet je moja ljubav, uživanje i posao. No, kad se jedno jutro probudim bez želje za treningom, znat ću da je to taj trenutak - kaže zlatni rukometaš Tomislav Bošnjak.