Kad mi je bilo sedamnaest, zamišljala sam svoje četrdesete. Bit ću odvjetnica, živjet ću u Americi, imat ću muža kolegu i troje djece, živjet ćemo u lijepoj prizemnici s biljarskim stolom u podrumu, imat ćemo dva psa i mačku, vikendom ćemo pokazivati nacionalne parkove mojoj rodbini iz Hrvatske i roštiljati s prijateljima.
Ovaj mjesec navršavam 45 godina. Završila sam pravo, ali rastezala sam studiranje kao žvaku, a svaka ti se žvaka zgadi kad ju predugo žvačeš. Udala se nisam. Imam jedno divno dijete koje svako malo pita kad će dobiti brata ili sestru. Ja se još nadam čudu, iako mi je menstruacija počela preskakati termine, a nemam ni frajera. Živimo u stanu u kojem sam odrasla, imamo jednu mačku. Vikendom ponekad idemo mojoj mami u Ogulin. U posljednjih sam se pet godina udaljila od tri bliske prijateljice - ako se taj trend nastavi, za koju godinu neću imati koga pozvati na roštilj. Često sam umorna. Možda je štitnjača, a možda su samo četrdesete. Nemam petlje otići izvaditi hormone. Ovo bi mogao zapravo biti sjajan tekst za novi Konstraktin hit. Red pljeska, red refrena – nemam muda, muda, muda.
Dok je Konstrakta prošlog vikenda prala ruke na pozornici Eurosonga u maniri okorjele OKP-ovke, ja sam prala djetetove kupaće gaće u umivaoniku jednog rovinjskog hotela, razmišljajući o tome hoće li se stići osušiti do jutra. U krevet sam legla oprana grižnjom savjesti što mu nisam ponijela rezervne.
Moram kupiti druge kupaće kad se vratimo u Zagreb. Moram ga naručiti na cijepljenje. Moram zamijeniti gume na autu. Moramo vježbati za ispit iz prirode i društva. Dijete mi je neki dan reklo da nije bio siguran kakvu boju kose imam pa je u školskoj vježbi napisao da mama ima sijedu kosu. Moram kupiti boju za kosu.
"Moram, moram, moram", dopirali su stihovi s TV-a, savršeno usklađeni s tijekom mojih pomahnitalih misli. Umjesto da uživam u pogledu na more i finim losionima iz hotelske kupaonice veličine moje spavaće sobe, razmišljam o tome što sve MORAM kad se vratimo u Zagreb. Kakva tuka.
Nije bilo šanse da zaspem pa sam ustala, poslala sms s glasom za Konstraktu i izašla na balkon. Što raditi kad san neće na oči? Što drugo negoli ono što stručnjaci strogo zabranjuju - skrolati po društvenim mrežama koje su se užarile od komentara na račun Eurosonga. Jedna je ženska ekipa čak organizirala tematski party na kojem su se sve maskirale u Konstraktu pa sam odlučila istražiti što ih toliko fascinira kod nje. Pola sata kasnije oduševljeno vrtim pjesmu "Nemam šamana" na repeatu. Kakvi sjajni stihovi. "Možda sam ptica", pjevušim potiho. Mada, realno, češće sam hrčak. Trčim kao sumanuta u kolu svakodnevnih obaveza.
Žene su, kažu istraživanja, sklonije multitaskingu od muškaraca. Baš kao i poremećajima mentalnog zdravlja. Je li drugo rezultat prvog? Vrlo vjerojatno. U želji da dokažemo sebi i svijetu da sve možemo i umijemo, u stanju smo se dovesti do ruba. Gledajući Konstraktu kako pere ruke, sjetila sam se jedne mamine poznanice koja se nije mogla otuširati, a da pritom "usput" ne oriba kamenac s pipe.
Ja ne multitaskam valjda još jedino pod tušem. Sva su ostala mjesta odavno postala polja paralelnih radnji: kuham i pomažem Damjanu oko zadaće, vozim ga u školu i ispitujem matematičke računice i vrste povrća (omiljena mu je vrsta, kako mi se s oduševljenjem rekao, punjena paprika), farbam zid i smišljam teme za sljedeći broj, kupujem špeceraj i dogovaram majstora za perilicu rublja, gledam britansku seriju i montiram Ikein stolić...
Gloria Steinem je konstatirala kako su "neke žene s vremenom postale muškarci za koje su se priželjkivale udati". Tješim se da ima i onih gorih, koje su postale ti muškarci u vlastitom braku. Iako sam sebi fantastičan muž, nešto razmišljam... možda je u 45. došlo vrijeme da nađem ljubavnika.