- Moj opsesivno kompulzivni-poremećaj je startao 'tipično'. Nije bilo nekih određenih rituala, već se manifestirao nametljivim mislima, koje su me užasno uzrujavale, a ja ih nisam znala 'ugasiti', ponekad ih ne znam niti dan danas. No, moj OKP počinje divljati kada se prepustim u emocionalni odnos, odnosno kada počinjem osjećati nešto više prema nekome. Kod svakog emocionalnog odnosa meni se već u početku javlja strah od povređivanja, napadaj anksioznosti i nametnute misli. U onome u čemu drugi ljudi uživaju, ja vodim borbu. OKP-u je dovoljna sitnica da ga upali i da on počne izbacivati svoje strijele - rekla je zagrebačka trendesterica, zaljubljenica u modu i zaposlenica u Hrvatskom atletskom savezu Iva Majurec (32).
U novom videoserijalu "Priče sa špice" Glorijina video ekipa na terenu odmah je primijetila njezin inovativan outfit. Svakako se istaknula iz mase s haljinom na crno-bijele kockice koju je kupila u Zari, a otkrila nam je kako gotovo svaki vikend sa zaručnikom odlazi na zagrebačku špicu. To joj je, kaže, ritual.
Iza ove mlade dame krije se borba s kojom se često ne zna nositi, no hrabro je više puta izašla u javnost sa svojom ispovijesti koja je pomogla brojnim mladim ženama. Prve jasne simptome anksioznog poremećaja osjetila je početkom srednje škole kada je bila u ljubavnoj vezi s vršnjakom. Nakon njegovog uobičajenog pitanja, počela je osjećati neobjašnjiv strah i mučninu, a ubrzo joj je dijagnosticiran opsesivno-kompulzivan poremećaj.
"Nikada neću zaboraviti tetu i mamu i rečenicu da ovo više tako ne može i da moramo potražiti stručnu pomoć. Kako je teta zdravstveni radnik preporučila mi je doktora Josipa Podobnika te naručila na prvi pregled. Znajući da idem kod njega u jednu ruku osjećala sam olakšanje, a u drugu ogroman strah od toga što će mi reći. Doktor Podobnik je bio doktor za adolescente i radio je s puno mladih. Išla sam kod njega u pratnji mame. Kada nas je pozvao unutra nije se znalo koju je više bilo strah. Posjeo nas je nasuprot njega i rekao mi da mu ispričam kako se osjećam. Ispričala sam sve detaljno, na što me on smireno pogledao i rekao da se tu radi o OKP-u, anksioznosti i blagoj depresiji. Prema njegovim riječima ništa strašno, za mene nešto najgore na svijetu", rekla je Iva. Potom joj je bilo bolje, kroz godine je naučila kontrolirati misli, no okidač je ponovno bilo zaljubljivanje i veza s muškarcem.
"Napadale su me i napadale, a ja sam opet izgubila kontrolu nad njima i nisam ih znala preusmjeriti na nešto drugo. Bila sam svjesna da sve te misli nemaju veze sa stvarnošću i da se to u stvarnosti uopće ne događa, ali to razbuktalom OKP-u teško možeš objasniti. Sve više i više sam tonula, plakala po cijele dane, nisam mogla spavati ni funkcionirati i opet izgubila apetit. Osjećala sam se kao i prvi put, imala sam osjećaj da padam u depresiju i da pod hitno trebam stručnu pomoć", rekla je.
Spojili su je s psihijatricom Ninom Mayer, a zbog previše pacijenata, morala je promijeniti liječnicu. Trenutačno na terapije odlazi kod psihijatrice Zrinke Čavar.
"Trebalo nam je neko vrijeme da pronađemo idealnu kombinaciju lijekova koja će mi pomoći. Kada smo uspjele u tome kroz kratko vrijeme mislima je oslabio intenzitet, a ubrzo su i skroz nestale. Javile bi se eventualno u PMS-u, ali brzo bi prošle, nisu me opterećivale i mogla sam ih sama maknuti od sebe. Svaki naš susret svodi se na razgovor o mislima, strahovima, problemima koji me u tom trenutku muče. Sve mi to detaljno prođemo. Kod moje Zrinke termin ne traje sat vremena, već onoliko koliko je potrebno. Ponekad sat vremena, ponekad čak i tri. Ne pušta me da idem doma s upitnicima nad glavom. Ono što najviše volim kod nje je otvorenost koju pruža", naglasila je Iva.
Uz bezrezervnu podršku liječnice i obitelji, uspjela je situaciju staviti pod kontrolu, no kaže kako je svjesna da je mnogim ljudima u svojoj blizini bila naporna. Kad se dogodi veliki napadaj, kaže, gotovo je nemoguće uzeti stvar u svoje ruke. Nužna je farmakološka terapija, a Iva je znala po nekoliko mjeseci biti u katastrofalnom stanju. Smeta je kada ljudi koji nikada, na sreću, nisu iskusili simptome OKP-a, u šali govore kako boluju od njega. Najčešća je "predrasuda" da su ljudi s tim anksioznim poremećajem ludi, no to nije istina budući da je svaki OKP-ovac svjestan što mu se događa, ali to u ponekim situacijama ne zna kontrolirati.
Iva je i u hobiju pronašla spas od potonuća u negativne misli, a taj hobi je moda.
"Moda i konstantno smišljanje outfita u glavi mi je jako pomoglo. To mi je distrakcija i bijeg od ružnih i nametnutih misli koje mi šalje moj OKP. Kako je bio u najvećem jeku u periodu kada sam morala izabrati svoj životni put što se tiče zvanja i karijere, moram priznati da me malo zakinuo u tome, išla sam linijom manjeg otpora i nisam upisala ono što sam htjela i zbog toga danas žalim. No, završila sam fakulet i smatram da danas zbog društvenih mreža ima puno prostora za napredovanje što se tiče modnog svijeta", zaključila je Iva.