Kad operni pjevač Ronald Braus (48) počne vježbati, ni zvuk koncertnog klavira ni njegov snažni bariton ne uznemiravaju susjede. Jer debeli zidovi stana od 140 četvornih metara u Rovinju u zdanju iz 19. stoljeća izgrađenom za vlasnike nekadašnje tvornice keksa ne propuštaju zvukove. Ondje se proteklih tjedana Ronald Braus, osnivač festivala “Rovinj art and more”, pripremao za premijeru predstave “Carlotta Grisi, od Vižinade do vječnosti”, zakazanu za 2. listopada u rovinjskom gradskom kazalištu Gandusio. Riječ je o praizvedbi predstave o prvoj svjetskoj Giselle, balerini rođenoj u Vižinadi, gdje ćemo nastupiti prije Rovinja. Uz brojne izvođače, na sceni smo “glavni” glumica Annamaria Serda i ja, pod režijskom palicom Ljiljane Gvozdenović. Songove piše Darija Ivezić. Vjerujem da će se publici svidjeti priča o svjetskoj zvijezdi rođenoj u našim krajevima o kojoj se, nažalost, malo zna kaže Ronald Braus, koji živi i radi na relaciji između Zagreba i Rovinja. Bariton, koji je diplomirao solo pjevanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi Dunje Vejzović, u Rovinju već 21 godinu organizira kulturnoumjetničko zabavni projekt “Ronald Braus i gosti”, a u Zagrebu je pak 2006. utemeljio “Operu b.b.”, prvu hrvatsku opernu putujuću trupu čiji je umjetnički ravnatelj.
Gostuje u domaćim i inozemnim kazališnim kućama, no najdraže mu je stvarati i nastupati u rodnom gradu te uživati u svom obiteljskom stanu u starom dijelu grada.
Ronald Braus o tri premijere u mjesec dana! Kreativna eksplozija nakon pandemijskog mirovanja
- Baka Katica i djed Juraj tu su bili od 1952. Moj osam godina mlađi brat Vanja Žufić i ja stalno smo jurcali desetak metara dugačkim hodnikom. Kad bi padala kiša, kuća je bila puna klinaca jer se nismo mogli igrati vani - priča pjevač za magazin Gloria, koji je tijekom posljednjeg preuređenja stana nastojao sačuvati izvorni izgled interijera. Tu je puno ručno rađenog namještaja, detalja koji su djed i baka te njegova majka nabavljali iz inozemstva... Stan koji je s bratom naslijedio od bake za Ronalda Brausa ima veliku emotivnu vrijednost.
- Mislim da bi moja mama Jeanette, koja je nažalost preminula prije tri godine od teške bolesti, bila presretna da vidi spoj tradicije, starinskog i novog, nastao nakon obnove. Renoviranje prostora i namještanje interijera završeno je zimus, a moja je baka, koja je preminula u lipnju ove godine, u 91. godini, bila ponosna na svaki moj prijedlog i odluku, zadovoljna što je stanu vraćen nekadašnji sjaj - govori Braus.
Stanom dominiraju tri volte, koje su ujedno noseći zidovi, široki 60 centimetara. Prva povezuje kuhinju i blagovaonicu s jednim salonom, druga je, nešto uža, u hodniku, a treća se proteže kroz dvije spavaće sobe. U jednom su periodu, kad je obitelj bila brojnija, tu bili pregradni zidovi, no sada su uklonjeni pa stan ima raskošan prostor za biblioteku, prostranu kuhinju s blagovaonicom, dva velika salona i dvije spavaće sobe.
- U kuhinji je bilo najmanje zahvata. Naime, kuhinjske elemente izradio je djedov i bakin kum, inače stolar Josipa Broza Tita koji je bivšem jugoslavenskom predsjedniku radio namještaj od punog drva. Elementi su tipičan primjer stila iz 60-ih, logično raspoređeni, kvalitetno izrađeni, tako da ih ni danas, pola stoljeća kasnije, nema potrebe obnavljati. U nju je uklopljen i stoljetni, gotovo metar i pol širok sudoper od kamena, kakav ima većina rovinjskih, ali i istarskih kuća- priča Ronald Braus.
Prostranim salonom koji se nadovezuje na kuhinju dominira klavir Grotrian-Steinweg iz 1929., koji je Ronald kupio prije dvije godine od dirigenta Darija Ivezića. Rađen je za poznatu zagrebačku muzičku obitelj Dugan. Kad je u Rovinju, za klavirom je svakodnevno, što za potrebe proba za festival ili ulogu, komorne koncerte, a još više za druženja uz jelo, piće i muziku koja su u Ronaldovu domu gotovo svakodnevna. Tada se razvlači i okrugli stol Thonet za kojim se, u stolcima istog dizajnera, bez problema smjesti dvanaestero gostiju. Luster koji je Ronaldova baka naručila iz Murana osvjetljava salon iz kojeg se kroz hodnik prolazi u drugi salon.
- Obožavam biografije velikih umjetnika, pustolovne knjige, monografije, no tu su knjige svih žanrova jer je biblioteka naslijeđena od mojih roditelja. U mjesecima izvan sezone mnoštvo susjeda dolazi i posuđuje knjige, neki ih vrate, neki ne, ali i dalje ih posuđujem - govori Ronald.
Nekadašnju bakinu sobu pretvorio je u salon u kojem je namještaj iz 1964., kupljen na Zagrebačkom velesajmu. Darovala mu ga je prijateljica, zajedno s lusterom i poslužavnikom, kad je preuređivala vlastiti dom, znajući da će Ronald Braus znati cijeniti vrijednost tih stvari.
- Svi smo u obitelji na neki način kolekcionari. Djed, šef laboratorija u tadašnjim Istarskim boksitima, bio je strastveni filatelist, baka je na prastaroj singerici koja i danas radi šivala i popravljala sve, od traperica i majica do dekora i zavjesa. Majka je pak skupljala figurice slonića, a moji su orašari, svaki u drukčijem kostimu. Bakin djed Karmelo ručno je radio makete drvenih jedrenjaka i svakome u obitelji darovao je po jedan. Kolekcija stripova Alana Forda vlasništvo je mog brata - pojašnjava Ronald.
Njegova spavaonica ujedno je njegova nekadašnja dječja soba u kojoj je kao dijete bojicama crtkarao po zidovima, vratima i prozorima s pogledom na susjedni franjevački samostan.
- Spremio bih se za školu, kad bih u pola osam čuo crkvena zvona. Svi u obitelji obožavali smo taj zvuk, posebno baka, koja je znala i zapjevati sa mnom i mojim društvom. Divan je glas imala i njezina mama pa vjerujem da sam po toj liniji i ja naslijedio ljubav prema muzici - priča Ronald Braus, u čijem su domu tijekom druženja sve prostorije otvorene. Tako si svaki gost može pronaći najugodnije mjesto unutar stana u kojem se isprepliću povijest i sadašnjost.
Stižu novi trendovi! Četiri boje koje će dominirati interijerima ove jeseni