Roditelji su željeli da bude svećenik, ali napustio je Crkvu i postao jedan od najcjenjenijih redatelja

Bez rada na filmu moj život nema smisla, kaže Salvador Mallo, glavni junak filma “Bol i slava”, koji je nesumnjivo alter ego redatelja Pedra Almodóvara. Glavni lik (tumači ga Antonio Banderas) ostarjeli je i bolesni filmski redatelj koji životari u strahu da više neće raditi jer mu je presušila kreativnost i da se nikada neće riješiti strašnih bolova u leđima, napada panike i migrena - a ozbiljne zdravstvene probleme je imao i Almodóvar prije nekoliko godina. Ovaj posljednji film, 21. u karijeri slavnog španjolskog redatelja, zapravo je treći dio njegove autobiografske trilogije, koja je spontano nastajala od 1987. do danas (prvi dio je “Zakon žudnje”, a drugi “Loš odgoj” iz 2004.).

Banderas, odnosno Salvador Mallo, vrlo mu je sličan: ima našušurenu sijedu kosu, odijeva se jednako upadljivo i okružen je replikama namještaja i slika iz Almodóvarova madridskog stana. Srećom, Pedro Almodóvar nije na dnu kao njegov filmski alter ego. Na festivalu u Veneciji, baš uoči 70. rođendana, dobio je počasnog Zlatnog lava za nemjerljivo velik doprinos filmu. Umjetnički direktor priredbe Alberto Barbera nazvao ga je najvećim i najutjecajnijim španjolskim redateljem nakon Buñuela, “filmašem koji nam je dao najsloženiju, višedimenzionalnu, kontroverznu i provokativnu sliku Španjolske nakon Franca”.

I njegovo najnovije djelo globalno je dobilo sjajne kritike, a Antonio Banderas je na ovogodišnjem Cannesu osvojio nagradu za najboljega glumca. Almodóvar je Banderasa uveo u svijet filmske umjetnosti, on je od njega napravio svjetsku zvijezdu, a sad mu je Banderas to vratio briljantnom posvetom, identifikacijom s redateljem s kojim je tako dobro surađivao u osam filmova. Djelo obrađuje motive kojima se Almodóvar uvijek bavi u svojim filmovima - od problema identiteta i homoseksualnosti do nostalgije, potrebe za obitelji, toplinom. Započinje poetičnim prizorom redateljeve mlade majke (Penélope Cruz), koja sa ženama iz sela pere rublje na rijeci i pjeva, a potom vedra razastire snježnobijelu posteljinu po grmlju uz rijeku.

Getty Images

Na Filmskom festivalu u Veneciji s Penelope Cruz i Antonijom Banderasom

No u intervjuima Almodóvar svoje djetinjstvo ne opisuje kao idilu. Odrastao je u malome mjestu u središnjoj Španjolskoj, u Cervantesovoj pustoj La Manchi, s dvije sestre i bratom Augustinom s kojim je 1986. osnovao produkcijsku kuću El. Otac mu je bio vinar (po nekima je držao i benzinsku crpku), a majka se bavila nečim toliko arhaičnim kao da je živjela u Cervantesovu vremenu - čitala je i pisala pisma za nepismene seljake iz tog kraja. A možda je i vodila trgovinu. U jednom intervjuu rekao je da se ne sjeća niti jednog ukrasa koji bi oživio njihov sumorni dom, samo slika madone, raspela i nekoliko obiteljskih fotografija. Možda baš zato njegovi likovi žive u Madridu ili Barceloni, u svijetu žarkih boja, u stanovima punim bujnog cvijeća, narančastih ili tirkiznih lampi, u kojima kolorit sugerira jednako bujan emotivni život.

Kad mu je bilo samo osam godina, roditelji su Almodóvara poslali na školovanje u stotinama kilometara udaljen grad u zapadnoj Španjolskoj, u katoličku osnovnu školu. Željeli su da jednog dana postane svećenik. U filmu “Loš odgoj” (2004.) Almodóvar, koji je sam napisao scenarije za sve svoje filmove i uvijek zapravo pisao i o sebi, skače iz sadašnjosti u prošlost, od redatelja koji priprema novi film do jezivih događanja u jednom katoličkom internatu 1964. Dječak koji u školi najbolje pjeva (a sam sebe Almodóvar je jednom opisao kao “dječaka koji nije mogao prestati pjevati u školi”) svjesno pristaje na seksualno zlostavljanje pohotnog svećenika - kako taj ne bi iz internata otjerao dječaka kojeg voli. Almodóvar je često govorio o tome kako je s 10 godina u svojoj školi bio prava zvijezda. Kad nije pjevao, noću, kad su se dječaci spremali u krevet, imao je zadatak da im čita legende o životu svetaca. Čitao je o mučenicima i svecima, užasne i detaljne prikaze njihovih patnji i smrti s istom strašću s kojom bi im za vrijeme ručka i odmora čitao pustolovne romane. U školi je obožavao slušati i pjevati gregorijanske korale i latinske mise, sve što je imalo veze s dobrom izvedbom i nastupom, ali svoje religiozno obrazovanje i svećenike nije volio - što je jasno pokazao u filmovima. Na pitanje je li “Loš odgoj” autobiografski film zbog tih poveznica s pjevanjem, zaljubljenim homoseksualnim dječakom i katoličkim internatom, odgovorio je parafrazirajući Flaubertovu izjavu o Emmi Bovary: “Sve što nije autobiografsko zapravo je plagijat”.

Getty Images

Tu odmah treba reći da Almodóvar oduvijek prezire etikete. Ne podnosi da ga se stavlja u ladicu “homoseksualne umjetnosti”, bez obzira na gay junake ili transvestite u njegovim filmovima. U intervjuu New York Timesu otkrio je duhovito da je Sofia Coppola brineta, ali to ne znači da radi “filmove za brinete” niti je Orson Welles radio “debele filmove”.

- Istina je da ja mnogo toga crpim iz gay kulture, ali to je samo jedan od utjecaja na moje filmove. Nisam gay redatelj koji radi gay filmove za gay publiku. To me uopće ne zanima. Filmove ne klasificiram seksualno - rekao je Almodóvar ljutito i objasnio da su njegovi likovi ljudi koji se bore sa životom u potrazi za smislom, likovi jakih strasti kakve su i njegove i u tom smislu univerzalni. Pobuna protiv Crkve i roditeljskih očekivanja počela je u kasnoj tinejdžerskoj dobi. Odustao je od svećeničkog poziva i vratio se kući. Želio je otići u grad, u Madrid, već tada je znao da se najviše od svega želi baviti filmom, ali otac mu je našao posao u lokalnoj banci. Kao i u nekim drugim dijelovima Europe, u njegovu kraju smatralo se da kad dobiješ stalni posao, sretan si i čuvaš ga kao oči u glavi, a ne razmišljaš dalje o svojim željama. U najnovijem filmu ostarjela majka govori redatelju da nije bio dobar sin, na što joj on odgovara “Bio sam ti loš jer sam jednostavno bio ono što jesam”. U intervjuu britanskom Guardianu rekao je da roditeljima ne zamjera što je od ranog djetinjstva osjećao da nije sin kakvog su željeli jer je njih oblikovalo jedno posve drugo vrijeme i provincija u kojoj su živjeli.

- Moji roditelji praktično su živjeli u 19. stoljeću, a dobili su sina koji je bio u velikoj mjeri dijete 21. stoljeća - kaže Almodóvar i dodaje kako je mrzio život na selu, još kao malo dijete, gdje je jedino bitno što susjed o tebi misli. Želio je samo jedno - pobjeći. Pedro se posvađao s ocem, otišao u Madrid, gdje se isprva prehranjivao prodajući na buvljaku El Rastro. Kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih Almodóvar je radio u Madridu za državnu telekompaniju, a posao je dobio jer je svoju dugu hipijevsku kosu namazao uljem, skupio u pundžicu i na taj se način “zakamuflirao”. Primili su ga, ali je imao problema s kolegama na poslu koji nisu htjeli u paru s dugokosim Pedrom obilaziti kuće i stanove u kojima je trebalo zamijeniti stare telefonske aparate novima. U intervjuima je znao reći da su ti susreti s madridskim gospođama i kućanicama kojima je mijenjao telefone bili njegova životna i filmska škola. Tu je upoznao svoje buduće likove uoči velike društvene promjene u Španjolskoj koja će se dogoditi s padom Francove diktature. Je li Franco učinio uslugu najvećem španjolskom redatelju našeg vremena, jer je u to vrijeme zatvorio filmsku akademiju koju je Almodóvar želio upisati? Tko zna bi li zadržao tu svoju sirovu originalnost, tu svoju vezu s La Movidom Madrileñom, kontrakulturnom renesansom španjolskog glavnoga grada, koju su činili i živopisni ulični likovi, da u nemogućnosti formalnog obrazovanja - nije krenuo sam sa svojim školovanjem?

Nabavio je malu 8-milimetarsku kameru i počeo snimati kratke filmove koje je prikazivao gdje god je mogao, na tulumima, po barovima. Surađivao je s avangardnom kazališnom skupinom u kojoj je i sam katkad glumio i tu upoznao glumicu s kojom se i proslavio, Carmen Mauru. Pjevao je i u bendu koji je parodirao glam rock, pisao za novine pod ženskim pseudonimom, napisao i objavio novelu. Njegovi prvi kratki amaterski filmovi, iako bez tona, nisu bili teško razumljivi. Oduvijek je inzistirao na priči koja će publiku dotaknuti, nasmijati. Mnogi su te njegove filmove prezirali kao populističke, no Almodóvar naprosto nije želio poput svojih “ozbiljnih” suvremenika govoriti o građanskom ratu i represiji. Želio je prikazati svijet oko sebe, Madrid i movidu, svijet u kojem sve staro propada i sve je najednom moguće, ljude koji se žele reinventirati, kao i dotjerane madridske gospođe na rubu živčanog sloma.

Almodóvarov prvi pravi igrani film zove se “Pepi, Luci, Bom” (1980.) i snimio ga je na 16-milimetarskoj filmskoj traci s vrlo malim budžetom prema jednom stripu. Njegova omiljena glumica Carmen Maura glumi Pepi, mladu ženu koja se želi osvetiti policajcu koji ju je silovao. No to je za nju osobni problem, koji rješava sama, gotovo komično, i Almodóvar se uopće ne dotiče policijske represije fašističke Španjolske. Pepi pomaže prijateljica Bom, pjevačica u punk bendu i lezbijka, koju glumi stvarna ikona madridske movide, pjevačica Alaska. Pepi i Bom se sprijatelje s policajčevom ženom Luci, koju on redovito tuče, a ona na to mazohistički pristaje. Ta crna, raspojasana komedija s jasnim utjecajem kultnog američkog redatelja Johna Watersa već pokazuje sve stilističke oznake kasnijih Almodóvarovih filmova, s mnogo kiča i campa u scenografiji i kostimima, s otkačenim camp humorom i eksplicitnim seksualnim scenama. Španjolski konzervativni kritičari film su sasjekli, no ubrzo je stekao kultni status, obilazio sva kina po provinciji, a u centralnom kinu u Madridu igrao je u kasnom noćnom terminu tri godine bez prestanka.

Profimedia, Everett

PEPI, LUCI, BOM

Almodóvarovi rani filmovi, sve do komercijalno uspješnog i hvaljenog hita “Žene na rubu živčanog sloma” (1988.), s kojim je dobio prvu nominaciju za Oscara za strani film, događali su se samo u toj atmosferi velike društvene promjene, kad je Madrid najednom postao “seksi”, grad mode, glazbe i dizajna. Tek se kasnije počeo vraćati u prošlost - kroz sjećanja junaka i njihovu osobnu povijest, baš kao u najnovijem autobiografskom filmu “Bol i slava”. “Sve o mojoj majci” (1999.), Almodóvarov najveći hit koji je dobio Oscara za strani film, a prije toga otvorio festival u Cannesu na kojem je samouki Španjolac dobio nagradu za najbolju režiju, a kasnije i Zlatni globus i BAFTA-u, prva je njegova melodrama, meditativni film pun retrospekcija. Baš kao većina njegovih uradaka, i to je ženski film. Almodóvar je “učio” od Georgea Cukora i Fassbindera i ovo djelo posvetio je velikim glumicama kojima se divi - Bette Davis, Romy Schneider i Geni Rowlands. Augustin, Pedrov brat, vjerni suradnik i producent njegovih filmova, bez obzira ne sve nagrade smatra da nikada u Španjolskoj nije bio do kraja prihvaćen. No nije mu palo na pamet preseliti se u Hollywood. Naime, on može pisati samo u svojem stanu s pogledom na prometnu aveniju u središtu Madrida. Bez vreve ulica ne bi bilo ni njega. Čak i u svojoj kući u prirodi, kamo odlazi s obitelji, suradnicima i prijateljima, ne može napisati ni retka. Potrebna mu je akcija, ali i hedonizam madridske ulice.

Profimedia, Everett

Iz filma Veži me

Jednom je ispričao da je riječ hedonizam otkrio u internatu, s 10 ili 12 godina, nakon što je potajice pogledao jedan Antonionijev film. Ponosio se tada što je hedonist, nasuprot skučenim idejama njegovih profesora svećenika - o životu kao patnji. Baš kao i njegovi likovi, početkom osamdesetih živio je prilično divlje - promiskuitetni seks, droga, rock‘n’ roll. Uspio se izvući, za razliku od mnogih prijatelja koje su pokosili AIDS ili droge. Na premijeri filma “Julieta” (2016.) rekao je novinarima da neće na tulum kao nekada, kad je nakon promocije filma “Sve o mojoj majci” jurio partijati s Eltonom Johnom - shvatio je da mora usporiti jer pati od strašnih migrena i gluh je na jedno uho. I rezignirano je citirao američkog pisca Phila Rotha: “Starost nije bitka, ona je masakr”. Dodao je da nikad nije bio nostalgičar, ali mu itekako nedostaje burni život iz osamdesetih, kad ga nije bilo briga hoće li svanuti novi dan.

Profimedia, Alamy

U filmu Visoke potpetice

Od 2002. Almodóvar je u vezi sa zgodnim i glamuroznim Fernandom Iglesiasom, visokim i vitkim poput modela. On je fotograf, povremeno i glumac koji bi se katkad pojavio i u Almodóvarovim filmovima. Međutim, ma koliko Almodóvar bio kao filmski autor otvoren i spreman reći i pokazati baš sve, privatni život drži za sebe i rijetke su njegove fotografije s Iglesiasom. Iako su u stalnoj vezi, svaki od njih živi u svojoj kući, u odvojenim kvartovima Madrida. Odrastajući u Španjolskoj, Almodóvar je upio burne emocije i bujni kolorit te zemlje što ga prenosi iz filma u film, baš kao i vezu s tradicijom, a istovremeno žudnju za transgresijom. On je jedini mainstream redatelj kod kojeg su rod i seksualnost doista fluidne kategorije pa su transseksualci katkad majke, katkad očevi. On svojim grešnicima i “čudacima” sve oprašta, bez obzira na težinu njihova grijeha, dovoljno je da ih vidi kao ljudski nevine, čistog srca. Almodóvarov filmski svijet oblikovali su jednako Michelangelo Antonioni i narkomani s madridskih ulica. I oni koji su se izvukli poput njega, i oni koji nisu.

U najnovijem filmu Banderas kao redatelj Mallo, u očaju zbog bolova i kreativne krize, brzo se i lako odlučuje za samoliječenje heroinom i odmah postaje ovisnik. No Almodóvara su oblikovali i španjolski stari majstori poput Velazqueza i El Greca, kao i američki pop art, posebno Warhol i njegovi filmovi, nadrealist Buñuel, film noir i frivolne američke komedije s Doris Day i Rockom Hudsonom. Upravo zato Almodóvar nije samo španjolski gay redatelj nego i veliki filmski autor koji je stvorio vlastiti svijet, ali s njime je omogućio svima nama da razumijemo marginalce.

POSAO JE ŽIVOT, SURADNICI SU POPUT OBITELJI

U Almodóvarovu životu stalno se isprepliće privatno i poslovno. Uvijek radi s istim glumcima - Antonijem Banderasom, Carmen Maurom, Penélope Cruz, Victorijom Abril, Rossy de Palmom i mnogim drugima. Od 1986. njegov brat Augustin producira sva njegova djela i u svakom ima malu cameo ulogu, a njihova majka također se pojavila u četiri filma. Jose Salecado od 1980. do smrti 2017. montirao mu je sve uratke, od 1995. glazbu na svim filmovima radi Alberto Iglesias, a surađivao je sa samo dva snimatelja. Almodóvar je kupio i veliko, raskošno imanje u prirodi nedaleko od Madrida, gdje se intenzivno druži s obitelji i prijateljima kad ne radi. Njegovi nećaci obožavaju veliki bazen, teniski teren i osjećaj slobode kakav Pedro u mladosti nije imao - sve dok nije prerezao pupčanu vrpcu s obitelji i preselio se u grad.

MUZA BROJ JEDAN

Penélope Cruz, s kojom je snimio nekoliko filmova, nije samo Almodóvarova muza nego i jedna od najbliskijih osoba u njegovu životu. Jednom je u intervjuu na američkoj televiziji govorio o tome kako žene sa zanosnim oblinama doživljava kao metaforu optimizma, jer su one istodobno tješiteljice i majke, ali i simbol pohote i strasti.

Getty Images

Sa svojom muzom Penelope Cruz 2006. na Filmskom festivalu u Cannesu

Za njega je Penélope Cruz suvremena verzija Sofije Loren ili Claudije Cardinale, žena iz naroda obdarena tim ženskim karakteristikama - koja u njegovu najnovijem filmu pere rublje na rijeci u haljini koja potiče putenost i zrači nepobjedivom životnom snagom. No istodobno je i djetinje slatka i krhka, baš kao Audrey Hepburn. Penélope pak smatra da je Pedro jedan od rijetkih filmaša koji nije razmažen ili samodopadan. Uvijek promatra ljude, uči o njima, pripušta ih u svoj svijet, “i to zato što nije Španjolsku zamijenio za Hollywood”. Španjolska, kaže, hrani njegovu skromnost.