Cijela Hrvatska prošlog je tjedna strepila nad sudbinom nesretne dvoipolgodišnje djevojčice Nikoll Dedić iz Nove Gradiške, koja je u besvjesnom stanju dovezena u zagrebačku Dječju bolnicu pod sumnjom da ju je majka tako pretukla da joj je život visio o niti. Na žalost, ta nit prekinuta je na Uskrs, a rijeka gorčine i bijesa koja se slijeva na njezine roditelje i odgovorne institucije još ne jenjava. Neki ovu priču zbog osobnih iskustava proživljavaju posebno emocionalno, a među njima je Ivana Perić (45), reporterka emisije “Dobro jutro, Hrvatska” i majka 18-godišnje Ene.
Naime, Ivanu je biološka majka ostavila kao bebu u mostarskoj bolnici, a nakon 13 mjeseci provedenih u Dječjem domu Bjelave u Sarajevu, sretno je posvojena.
- Svaki dan sam čitala tekstove o Nikoll i bilo mi je to teško, neshvatljivo, užasno... Iako se u Hrvatskoj zagovara takav stav, uvjerena sam da biološka obitelj nije uvijek najbolji izbor za dijete. Ja sam dobar primjer za to: majka me se odrekla nakon rođenja i na tome joj mogu biti samo zahvalna. Nije me željela i nije bila sposobna brinuti se o meni pa je donijela, ako se mene pita - najbolju moguću odluku. Time mi je omogućila sretnu budućnost u obitelji koja mi je pružila ljubav i školovanje. Smatram da zakon kojim se regulira posvajanje trebamo hitno mijenjati jer je postupak dugotrajan, pun prepreka i obeshrabrujuć za posvojitelje, iako su naši domovi prepuni djece. Sramotno je da se biološki roditelji mogu jednom u šest mjeseci javiti telefonom i to je dovoljno da zadrže pravo na dijete, koje zbog toga neće moći biti posvojeno. Svako dijete zaslužuje sretan život i ovo je prilika da se nešto napokon pokrene - kaže Ivana Perić.
Nju su kao bebu posvojili danas pokojni bračni par Lacković iz Siska - profesorica povijesti Aleksandra Lacković i strojarski projektant Ivan Lacković - koji su godinama uzaludno pokušavali dobiti dijete.
Za Ivanu Perić oni će zauvijek biti njezini jedini roditelji.
- Toliko su me voljeli da su me tretirali poput princeze. Recimo, kad sam zaželjela barbiku, mama je otišla autobusom u München samo da mi je kupi jer ih kod nas u to vrijeme nije bilo. Ista stvar je bila i s lutkom koja plače - zbog nje je “potegnula” do Austrije. Odjeću mi je kupovala u Trstu. Pritom treba uzeti u obzir da je mama bila stroži dio obitelji. Ona je bila šefica u kući, ali nikada se nije svađala s tatom. Imali su skladan brak pun ljubavi - sjeća se Ivana Perić.
Kad je njezin otac preminuo od karcinoma bronhija, bila je potpuno shrvana. Imala je tada 21 godinu, a majka joj je 2004. umrla od sepse. Uopće nije razmišljala o tome da nakon njihove smrti potraži biološke roditelje, a onda je sudbina uplela prste u njezinu priču.
U novinama je prije desetak godina objavljena vijest da je žena pobjegla s odjela babinjača u bolnici u Mostaru i ostavila dijete, a Ivana se kao iskusna reporterka uputila na teren istražiti priču. No, u mostarskom Centru za socijalnu skrb doznala je i mnogo više - da ima živu majku, polusestru i dva polubrata. Majku je ubrzo i upoznala, no to joj je bilo veliko razočaranje. Shvatila je da je svojoj majci, koja ju je rodila između dva braka, bila najveća sramota. Nikada se nisu uspjele zbližiti, no zato Ivana danas ima sjajan odnos s polubratom Vedadom, koji živi u Americi, i Mirom, koji je u Mostaru. Biološka majka nikad joj nije otkrila tko joj je otac.
- Uvijek se sjetim riječi svoje pokojne majke Aleksandre: “Nije važno tko te rodi, nego tko te odgoji”. I znam, osjetila sam na vlastitoj koži, da je to istina. Biti roditelj je najljepša stvar u životu, a onima kojima priroda nije omogućila tu sreću, ostaje prilika da posvoje. Moja priča je završila sretno, jer tko zna gdje bih danas bila i što bih radila da sam ostala sa svojom biološkom majkom. Užasno mi je žao što mala Nikoll nije bila te sreće - kaže Ivana Perić.