Svestrani umjetnik Milan Trenc otkriva kako je nastala grafička mapa Maljčiki, zašto je napisao prvi roman i istrčao - ultramaraton.
Dok se u Hollywoodu sprema drugi nastavak filmskog blockbustera 'Noć u muzeju' prema njegovoj istoimenoj knjizi za djecu, ilustrator, redatelj i pisac Milan Trenc (59), profesor režije na Odjelu animacije i novih medija Akademije likovnih umjetnosti, u Zagrebu se predstavlja izložbom u galeriji Lauba, te prvim romanom "Chandra u potrazi za istinom".
Kako je nastala grafička mapa koju izlažete u Laubi?
- Kustosica Ana Filep iz Povijesnog muzeja se sjetila da su upravo prošla četiri desetljeća od objavljivanja mog drugog stripa "Maljčiki" u Studentskom listu, a meni se dopalo da ga pretvorim u grafičku mapu u sitotisku. Tako da sam sad na neki način surađivao i spiritualno komunicirao sam sa sobom - otprije četrdeset godina.
Što mislite o sebi kao 19-godišnjaku?
- Zadivljen sam kako sam to tada dobro napravio - kompozicijski, linijski i sadržajno. Svaki kadar je konstruiran geometrijski i naslikan - kistom.
Kako je nastao strip?
- Prema istoimenoj pjesmi Idola koja mi se svidjela zbog svoje - subverzivnosti. Bendu se strip svidio, a za njega sam 1981. dobio NIN-ovu godišnju nagradu, što je tada bila velika stvar.
Što ste osim VIS Idola još slušali?
- Imao sam čudesnu sreću da budem dio generacije koja je odrastala uz rađanje novog vala. Tako sam, primjerice, bio na prvom koncertu grupe Film u Studentskom centru, nakon što se bend odvojio od Johnnyja i Azre, a Jura Stublić ga je otpjevao okrenut leđima publici. Bio sam i na prvom koncertu Haustora u Lapidariju: uletjeli su kao zamjena, a Rundek je prekinuo koncert u pola pjesme i rekao da se vidimo na idućem, za koji će biti plaćeni. Johnnyja i Azru da ne spominjem, oni su najviše svirali pa sam ih ponekad slušao dvaput tjedno.
Jeste li vi ikad svirali?
- Dva tjedna bio sam basist u bendu svoje ekipe iz Škole primjenjene umjetnosti. Nakon toga smo se raspali jer je gitarist počeo zapravo vježbati, a po mišljenju ostatka benda to više nije bio free punk zvuk čemu smo težili.
Kako ste nabavili instrument?
- Posudio sam ga i dva tjedna hodao s njim po gradu. Biti u bendu tada je značilo biti mlad i živjeti.
Tko je Chandra, naslovni lik vašeg romana?
- Chandra je šašavi indijski guru, duhovni čovjek bez inhibicija na turneji po Sjedinjenim Državama gdje drži inspiracijske govore za dokone bogataše.
O čemu se radi?
- O njegovim zgodama i nezgodama. Premda djeluje kao površno, zabavno štivo taj roman je zapravo filozofska knjiga s temom ekologije, nastanka svemira, našeg mjesta na Zemlji i pitanja smisla našeg postojanja.
I, kakav je zaključak?
- Da smo dio nekog većeg i višeg plana. Kako vam zvuči podatak da je 97 posto svih vrsta na Zemlji dosad - izumrlo, pa je neminovno da to i nas kao rasu čeka. Ali to nipošto nije razlog da budemo u bedu i odustanemo od života.
Zašto ste ga napisali?
- Da svojim spikama ne udavim drage ljude po birtijama i stanovima. Sad je sve u knjizi.
Što je po vama smisao života?
- Odgovorit ću vam vicem o čovjeku koji je proputovao svijet u potrazi za tim odgovorom i pronašao ga u himalajskoj pećini kod gurua koji je tamo meditirao. "Tajna života je tanjur tople pileće juhe", rekao mu je. A kad se ovaj zamislio nad tim riječima, guru ga je upitao: "Zar vi mislite da nije?"
Tko je vaš najdraži pisac?
- Jedan od najdražih mi je pokojni američki književnik Walter Tevis, čijih su romani poput The Hustler, Boja novca, Čovjek koji je pao na zemlju i Damin gambit adaptirani u holivudske filmove i serijale... A meni je najdraži 'Više nego ljudski' koji još čeka - ekranizaciju.
Jeste li vi imali tremu na svjetskoj premijeri filma "Noć u muzeju" 2006., snimljenog prema vašoj knjizi?
- Ne. Iako me redatelj pozdravio pred dvoranom punom filmskih uglednika riječima da na pozornicu stiže Milan Trenc, čovjek radi kojeg smo se svi te večeri okupili. Dobro podnosim sve vrste javnih nastupa pred publikom: nije baš da uživam, ali niti ne patim pretjerano.
Koliko vas je odredio odlazak u Ameriku 1990.?
- Jako, u smislu izliječenja od provincijskog osjećaja manje vrijednosti. U SAD-u sam radio ilustracije za najveće medije, realizirao nezavisni film, objavljivao stripove u časopisu Heavy Metal, izašla mi je knjiga za djecu po kojoj je snimljen holivudski film..., i nakon svega sam se s obitelji vratio doma.
Zašto?
- Svakodnevica u Zagrebu je manje stresna i ugodnija, pa imam više vremena za sebe i svoju umjetnost. I fakat ne znam gdje bi mi drugdje bilo bolje.
Kakav ste otac?
- Posvećen svojoj kćeri.
Čime vam se kći bavi?
- Brucošica je psihologije na Filozofskom fakultetu.
Što vas osim umjetnosti još veseli?
- Smijeh, humor, druženje s prijateljima, te male stvari poput čitanja novina uz jutarnju kavu, trčanja, te čitanja znanstvene literature, posebno o fizici, prije spavanja.
Možete li se sa suprugom Japankom smijati istim stvarima?
- Da. Japanski i hrvatski humor su kompatibilni i vrlo slični. Iza ozbiljne, uštogljene javne maske, Japanci su privatno vrlo srdačni, druževni i nestašni, baš kao i mi Hrvati.
Jeste li istrčali maratom?
- Da, nekoliko njih, a prije par godina i ultramaraton od Zagreba do Čazme u duljini od 61,35 kilometara. Na toj utrci sam fakat riknuo, ne ponovilo se!