Iako je najprije upisala Ekonomski fakultet u Zagrebu, njezin pravi poziv joj nije dao mira. Na posljednjoj, 4. godini studija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu odlučila je da je vrijeme da prestane ispunjavati želje ljudi oko sebe i počne pratiti svoje snove. I tu je započeo njezin glumački put: od Osijeka je došla do New Yorka gdje je imala priliku slušati predavanja glumaca kao što su Bradley Cooper, Jessica Chastain i Viola Davis, a njezin talent prepoznali su i na Sarajevo Film Festivalu. Naime, prošle je godine sudjelovala u programu Sarajevo Talents s poznatom hrvatskom glumicom Juditom Franković. Od tada se mnogo toga promijenilo: završila je prestižnu školu i trenutačno radi dramu "Ujak Vanja" A.P.Čehova s oskarovkom Estelle Parsons, ali i svakodnevno odlazi na audicije u potrazi za novim izazovima. Što joj znači gluma, zašto Hrvatskoj nije dala priliku i tko su joj glumački uzori otkrila nam je u intervjuu.

Privatne fotografije

Što Vam predstavlja gluma?

Gluma je moj poziv, prizma kroz koju doživljavam, shvaćam i stvaram odnose sa svijetom oko sebe i unutar sebe. Ona je zrcalo stvarnosti, kako to pametno kaže Shakespeare, i pomaže mi dati odgovor na mnoga pitanja. Za mene je gluma najbliži, najprirodniji, najuzbudljiviji i najiskreniji način prenošenja poruka ljubavi i nade te smisla postojanja. Ona je moj način povezivanja i pomaganja ljudima.

Iz Zagreba ste zbog glume otišli u Osijek, a nakon toga u New York. Kada ste počeli razmišljati o odlasku?

Već na drugoj godini studiranja glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku javila se ideja o odlasku na Master u New York. Željela sam naučiti Method acting od najboljih, a za to je najbolja “The Actors Studio Drama School” koju su osnovali predsjednici Actors Studia, oskarovci Ellen Burstyn, Harvey Keitel i Al Pacino. Činilo mi se kako u Hrvatskoj nakon završene akademije glumci više ne rade na sebi te da nema mnogo prilika za usavršavanjem, radionica, audicija… Htjela sam novi izazov, steći nova znanja i poznanstva. Poslala sam sve potrebne dokumente, položeni TOEFL ispit kojim se određuje razina engleskog jezika, motivacijsko pismo, reference i audiciju, koju sam spremala dva mjeseca. Naučila sam četiri monologa na engleskom jeziku i svaki dan ih “žvakala” kako bi mi postali što prirodniji način izričaja, izgovaranja namjera, emocija…

Bilo mi je važno da mi engleski postane što bliži kao jezik kojem ću izraziti namjere i emocije. Često bih mumljala monologe kada bismo radili lutke u prostorijama Umjetničke akademije – tada nikoga ne bih ometala jer se čuju samo bušilice i radio. Audiciju sam snimila i montirala uz pomoć kolega s klase, a s njima sam bila i kada sam dobila e-mail da sam primljena. U kinu, usred filma, mi je zavibrirao mobitel. Morala sam iste sekunde pogledati tko mi piše jer sam tih dana očekivala povratnu informaciju. Bio je to e-mail od Pace Universityja, The Actors Studio Drama School! U mailu je pisalo: “We are happy to inform you that the judges decided to offer you a place at the ASDS”. Vrisnula sam od sreće! Srce mi je lupalo sto na sat, u glavi su mi prštale slike New Yorka, pozornice, žutog taksija, ljudi, obitelji, prijatelja…

Privatne fotografije

na setu kratkog filma "Past Lives"

Kako to da niste iskušali sreću u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj se stvari sporo odvijaju. Moj um radi brzo i ako nemam dovoljno projekata postajem nepodnošljiva i nesretna kad ne vidim nikakve rezultate. U New Yorku moram preživjeti sama i već je skupljanje novca za stanarinu avantura za sebe. A tek onda dolaze audicije, projekti, vođenje radionica, društveni život, networking… Sve to je novo iskustvo za mene, nove životne lekcije. Znam da bi mi u Zagrebu bilo preudobno. Čovjek je puno pametniji, svjesniji i kreativniji na tankom ledu, u nepoznatoj situaciji, na rubu.

Na Actors Studio ste imali priliku slušati predavanja brojnih poznatih glumaca. Tko vas se od njih najviše dojmio?

Svi koji su došli podijeliti svoje priče i znanje su ostavili nekakav trag, ali najviše su me se dojmile dvije osobe: Viola Davis i Ellen Burstyn. Oskarovka Viola Davis je snažna i duhovita. Nikada neću zaboraviti njezino sjećanje iz djetinjstva koje je podijelila s nama, a koje je ostavilo na njoj neizbrisiv trag. Igranje igre “Čajanka” sa sestrom u sobi bez grijanja i namještaja te s miševima u cijevima potaknulo je njezinu kreativnost. Njih dvije su se pretvarale da su bogate bjelkinje koje su odrasle u aristokratskoj obitelji i upravo zahvaljujući toj bogatoj mašti se izvukla iz tih teških situacija te naposljetku postala glumica. Podsjetila me da čovjek može ostvariti sve ako je dovoljno snažan i motiviran.

Drugu priču koja mi je pokazala koliko su mi uvjerenja ograničena ispričala nam je Ellen Burstyn. U kutiju smo napisali pitanja koja smo joj željeli postaviti i na koje je na kraju odgovarala. Netko je postavio pitanje o ženama u filmskoj industriji i kako balansirati život. Mora li se čovjek nečega odreći? Ellen je zastala i odlučila ispričati priču s filmskog seta na kojem je snimala scenu sa Sharon Stone u kojoj joj je glumila majku. Dan prije je razgovarala sa Sharon o njenom odnosu s pravom majkom. Sharon joj se povjerila kako njih dvije nisu imale najbolji odnos. Dugo su pričale o kompliciranim odnosima, želji za dokazivanjem I odobrenjem, odnosima s muškarcima… Ellen je sutradan došla na set, gdje su trebale snimiti vrlo emotivnu scenu između majke i kćeri. Obje su stale ispred kamere, redatelj je rekao “Akcija”, Ellen je pogledala Sharon u oči, primila je za ruku i rekla rečenicu koja nije postojala u scenariju “You can have it ALL.” (Možeš imati SVE.). Sharon je počela plakati, a Ellen je nastavila scenu prema scenariju. Taj “take” scene je poslije uvršten u film. Mislim da je to najvažnija rečenica koju mi je Ellen proslijedila.

Koja je razlika između studija u New Yorku i Osijeka?

Na Umjetničkoj akademiji u Osijeku naučila sam kako slušati nekoga izvan sebe: kako biti brza, efikasna i pouzdana glumica, kako slušati i izvesti. Na “Actors Studio Drama School” su nas osvještavali kako osluškivati svoje unutarnje “Ja”, koje smo kroz svih ovih godina školovanja i odgoja potisnuli.

Velika je razlika i u odnosu profesora i studenata. U Americi ono što profesor zahtijeva od studenata mora sam prvo pokazati i biti primjer te je svakom profesoru stalo da mu/joj vjeruješ kao kolegi i prijatelju jer ćete se, možda već sutra, sresti na istim daskama koje život znače ili ispred kamere na snimanju. Nedostatak je što u Americi sve ide po proceduri pa moraš rezervirati učionicu tjedan dana ranije kako bi bila slobodna, a na UAOS uvijek nađeš neku praznu prostoriju u kojoj možeš vježbati i stvarati.

Rachel Borka

Sa snimanja s meksičkom modnom kreatoricom Paulinom Castro Ogando.

Kako je vaša obitelj reagirala kada ste im otkrili da odlazite u New York?

U mojem naumu da završim Master u New Yorku podrška su mi bili obitelj i prijatelji, ali čak i poznanici. Kada su vidjeli cifru školarine svi su pali u nesvijest, ali zbog povjerenja u mene, moje radne navike i motivaciju, digli smo kredite, prodali stan te sam čak skupila i 5000 dolara preko GoFundMe stranice. Tamo su moji prijatelji i poznanici mogli uplatiti koliko su mogli i htjeli novaca za studij. Svima sam im zahvalna na ukazanom povjerenju, a kako sam bila jedna od najboljih nakon prve godine Mastera, profesori su me predložili kao kandidatkinju za Shubert Foundation Scholarship koju sam na kraju i dobila.

Što Vam najviše nedostaje?

New York je grad koji se transformira nemogućom brzinom - svaki dan otkrijem i doživim nešto novo.

Nedostaje mi Zagreb, njegova usporenost i mir. Nedostaje mi miris mora i naše obale, dalmatinske pjesme koje se ore u mojoj sobi, a moji cimeri uopće ne razumiju koji je to stil glazbe. Nedostaju mi ljudi koji sjede u kafiću satima i smiju se na glas - ovdje toga nema. Moja najbolja prijateljica, glumica i plesačica Ana Čilaš živi i radi u Londonu. Nisam je dugo vidjela, a provesti sate s njom na kavi mi je jedno od najdražih meditacijskih iskustava. Fali mi obitelj, sestrica Vedruška i moji prijatelji koji razumiju naš, pomalo crn humor. U globalu Amerikanci vole jednostavnost i specifikaciju, dok je kod nas je sve komplicirano, slojevito, teško i nostalgično. Amerikanci žele učiniti život što lakšim i iako je to pametno, ne mogu pobjeći od toga da mi naša sjeta i pathos nedostaje!

Po čemu pamtite prošlogodišnji Sarajevo Film Festival?

Na Sarajevo Film Festival sam bila pozvana jer sam prijavila svoj kratki film “The View On Life” koji se svidio žiriju programa “Talents Sarajevo”. Radionice i seminare su nam vodili umjetnici i profesori kao što su redatelj Gyula Gazdag, snimatelj poznate serije "The House Of Cards" Igor Martinović, glumac Robert De Niro, bosanskohercegovački glumac Ermin Bravo, agentice Anila Gajević i Vanessa Henneman.

Privatne fotografije

Daria Karić prošle godine na Sarajevo Film Festivalu

Kadar iz njezinog kratkog filma "The View On Life"

Bila je to još jedna prilika za učenje i usavršavanje, slušanje predavanja i intervjua s poznatim ljudima iz filmske industrije. Upoznala sam talentirane i divne Juditu Franković, Edija Ćelića, Saru Klimosku…

Privatne fotografije

Prošle godine na Sarajevo Film Festivalu

Koji su vam glumački i redateljski uzori?

Davno sam prestala tražiti uzore u ljudima, ali želim izdvojiti glumce kojima vjerujem u svakom trenutku kada ih gledam u filmu, seriji ili na pozornici. To su Meryl Streep, Viola Davis, Bryan Cranston, moj profesor Boro Stjepanović... Ima ih još mnogo. Oni su jedni od onih koji stalno rade na sebi, kojima je najbitnije da priča bude što uvjerljivije ispričana. Oni nisu samo talentirani glumci. To su veliki radnici koji istraže cijelu povijest lika i mjesta, uzmu u obzir sve okolnosti, istraže gdje se radnja odvija…Takvi glumci služe priči. Od redatelja s naših prostora bih voljela da me kroz ulogu vodi Jasmila Žbanić. Volim njezin stil i imam osjećaj da je poznajem kad gledam njene filmove. Ona teške i bolne teme zna ispričati kroz humor i poetiku. Volim radove Dalibora Matanića i Hrvoja Hribara, oni me znaju nasmijati iako se ne smijem često na filmove. Od stranih redatelja izdvojila bih Christophera Nolana, Luca Bessona, Stevena Spielberga i Jamesa Camerona jer znaju stvoriti potpuno nove, magične svjetove. Lista se nastavlja, ali nemamo toliko prostora za sva ta imena.

Na kojim projektima trenutačno radite i kakvi su vam planovi?

Trenutačno radim dramu “Ujak Vanja” A.P.Čehova s oskarovkom Estelle Parsons. Ona po prvi puta režira Čehova, u 89. godini! Odvažna je, britka na jeziku i humoristična. Ja sam alternacija glumici u ulozi Sonje. Biti u Actors Studiju, na istim daskama na kojim su glumili Marlon Brando, Marilyn Monroe, Al Pacino, Paul Newman, Dustin Hoffman, za mene je velika čast i nadahnuće. Osim toga, svakog tjedna imam barem po jednu audiciju ili radionicu. Sada je vrijeme kada nas koji smo tek izašli iz škole Casting Directori moraju upoznati. Ovdje su budžeti veliki ne smije se riskirati s neiskusnim glumcima – svi u produkciji moraju imati povjerenja u vas kako bi vam dodijelili ulogu.

Što još volite, osim glume?

Volim šetnje po Central Parku, čitam knjige, vježbam yogu, meditiram, gledam filmove i družim se s prijateljima uz kuhanje i Netflix.

Rachel Borka

Sa snimanja s meksičkom modnom kreatoricom Paulinom Castro Ogando.

Rachel Borka

Sa snimanja s meksičkom modnom kreatoricom Paulinom Castro Ogando.

Što smatrate svojim najvećim postignućem?

Najveći je uspjeh USUDITI SE. Naš profesor Boro Stjepanović nam je znao govoriti: “Kao Nike - Just Do it!” I to je istina. Usudi se, nema straha, sve će biti u redu.

Da niste glumica, čime bi se bavili?

Da nisam glumica (ili redateljica ili spisateljica) vjerojatno bih bila profesorica. Volim prenositi stečeno znanje i iskustva drugima. Iako mi mnogi govore da bih bila dobra psihijatrica, ali kako ja volim suosjećati i identificirati se sa svima, vjerojatno bih mislila da imam sve moguće poremećaje o kojima bih kao psihijatar morala čitati, proučavati, promatrati.

Privatne fotografije

Na snimanju u Central Parku s kolegama glumcima Gregom Jensenom i Kalyne Coleman

Biste li se voljeli vratiti u Hrvatsku?

Želim stvarati, pričati priče i prenositi poruke ljubavi, nade i životnih nedaća i pustolovina. Gdje će se to odvijati mi je potpuno nebitno. Ako je projekt zanimljiv, poučan i nadahnjujuć, doći ću i u Hrvatsku, Japan, Bosnu, Indiju, Ameriku…

Što biste pokazali gostima u New Yorku?

Prva stanica u New Yorku bila bi kava i kroasan u "Cafeine" caféu u kojem volim popiti espresso jer je vlasnik, poznati francusko-izraelski kuhar Kfir, opsjednut najboljom kavom na svijetu. Zatim bi se prošetali od Harlema, gdje ja živim, Upper West Sideom do 44 ulice gdje se nalazi famozni Actors Studio u kojem se stvarala povijest američke glume. Tamo bi pogledali jedan ‘Session’ (probu) gdje bi mogli čuti i vidjeti kako članovi studija i mentori komentiraju rad glumaca na sceni koji su taj dan odlučili pokazati svoj rad na nekoj ulozi/ drami. Nakon odgledane probe bi otišli nešto pojesti u moj omiljeni "Westway Diner". On me podsjeća na one "dinere" iz 70-ih. Sjeli bi do prozora kako bi mogli promatrati i ljude unutra, a i one vani koji žurno koračaju ulicom. Zatim bi slijedilo malo zabave u lunaparku na Coney Islandu. Nakon adrenalina bi se uputili do Central Parka da pokažem svoje omiljeno drvo ispod kojeg ponekad meditiram. Za kraj turneje vrijeme je za malo glazbe u kultnom harlemskom Jazz baru "Paris Blues". Mislim da je ovo dovoljno avanture za jedan dan.

Rachel Borka

Sa snimanja s meksičkom modnom kreatoricom Paulinom Castro Ogando.