Za razliku od Aljoše Gotovca - lika propalog poslovnog čovjeka kojeg tumači u serijalu “Kumovi” na Novoj TV - glumac Vladimir Tintor u poslu je vrlo uspješan. Na popularnoj društvenoj mreži TikTok, gdje od 2020. savjetuje žrtve bullyinga u školi, u godinu i pol stekao je više od 30.000 pratitelja, a u nekoliko godina prodao je gotovo šest tisuća umjetničkih kolaža koje izrađuje u konzervama od sardina. Iza Vladimira, koji je rođen i odrastao u Novom Sadu, gdje je diplomirao glumu, brojna su glumačka ostvarenja u kazalištu, serijalima i filmovima.
No, ovaj glumac, od studenog 2011. stalni član ansambla HNK Osijek, privatno je proživio dramu zbog koje ga od 2008., kad je završeno emitiranje serijala “Zabranjena ljubav”, deset godina nije bilo u javnosti. Tada su, naime, objavljene privatne fotografije na kojima se ljubi s muškarcem. Nakon dugog desetljeća u kojem se svakodnevno pitao kome se toliko zamjerio da objavi njegovu intimu - jedno je jutro, napunivši 40, osjetio da opet ima svoj mir. U tom je procesu zacjeljivanja duše mnogo naučio o sebi, sazrio i postao sretan što može živjeti ono što jest.
Zbog snimanja serijala “Kumovi” već ste pola godine u Zagrebu, gradu u kojem ste još od ranog djetinjstva željeli živjeti i raditi, ali i doživjeli težak privatni udarac. Kako se osjećate?
Super! Volim Zagreb i to se nije promijenilo. Na setu sam sa sjajnim glumcima i odličnom ekipom, uživam u svojoj ulozi, u druženju s kolegama. Serijal je topao, ljudski, scenarij dobar. Puno se radi, ustajem u pola pet svako jutro pa nemam vremena za izlaske. Vikendom sam u Osijeku, gdje živim.
Zašto vas je to onda toliko pogodilo?
Zato što sam postao svjestan u kakvom okruženju živimo. Hoću li ja javno govoriti ili pisati o svojoj seksualnoj orijentaciji, kada i kome ću to reći, a kome ne, to je trebala biti moja odluka, moj izbor. Ne tuđi. Postao sam žrtva sustavne psihičke torture.
Što se zapravo događalo?
Svake srijede, šest mjeseci, stizali su ucjenjivački e-mailovi. Po dvije fotografije, posve bezazlene, da mi se pokaže da “neki” mogu sve što hoće, da imaju slike koje su bile samo u mojem kompjutoru. Kako je to izvedeno, ne znam.
Znate li tko je stajao iza te objave?
Sumnjam na određene osobe. Nikome nikad nisam učinio ništa nažao da bi mi se tako osvećivao. Riječ je jednostavno o zlim ljudima. Pokušao sam doznati zašto, urazumiti ih. Bez uspjeha. Tada nisam imao savjetnika za medije, nikoga nisam želio opterećivati agonijom kroz koju sam prolazio. Posao zbog toga nije trpio i mislio sam da ću sve riješiti sam. Iskreno, nadao sam se da slike ipak neće izaći u javnost. Znakovito je da su objavljene baš kad je završeno snimanje serijala “Zabranjena ljubav”.
Kako ste doživjeli objavu fotografija?
Bila je nedjelja, šest sati ujutro. Šokiran, gledao sam kako broj pregleda raste iz minute u minutu. Ljudi su se počeli baviti mojom intimom, životom...
Čitajte i: LEGENDARNI GLUMAC IZ ZAGVOZDA OTKRIVA TKO JE NJEGOVA ŠEFICA I ZAŠTO JE ‘NESTAO‘ S TELEVIZIJE
Tko je tada bio uz vas?
Tek nekolicina rijetkih pravih prijatelja, roditelji koje nisam želio opterećivati detaljima. Pokušao sam kontrolirati štetu, no to je bila nemoguća misija. I u jednom sam trenutku shvatio da je to besmisleno. U tih deset dana ludila smršavio sam nekoliko kilograma, nisam mogao jesti, spavati. I konačno sam si priznao istinu: živio sam u paralelnoj stvarnosti uvjeren da su svi oko mene dobronamjerni, svijet sam gledao kroz ružičaste naočale, bez primisli da će mi “prijatelji”, ako pomisle da im smetam u ostvarenju njihova cilja, zabiti nož u leđa.
Jeste li zbog svega imali i profesionalnih posljedica?
Gotovo dvije godine nisam radio. Tijekom 2009. u Zagrebu sam bio u nekoliko predstava, no preko noći, moje su uloge igrali drugi glumci. Još jedan udarac. Pitao sam se jesam li odjednom postao loš glumac. Neodgovoran, netalentiran? S interneta su pljuštale uvrede, a ja sam se preispitivao jesam li zaista nekog povrijedio i jesam li možda loša osoba?
Od čega ste živjeli?
Imao sam ušteđevinu od serijala i još nekoliko manjih uloga. Potom sam dobio stalni posao u osječkom HNK. Na sceni nisam imao problema, u glumi sam od trećeg razreda osnovne. No, nakon svega što pročitate, počnete sumnjati u svoj talent, znanje, izgled, iskustvo, obrazovanje... Privatno, prolazio sam pakao. Suočio sam se sa strahom od ljudi, povukao sam se u sebe, bojao se prijatelja, postao nepovjerljiv. Samo sam čekao sljedeći “nož u leđa”. Ta promjena percepcije stvarnosti odvela me u nesigurnost, preispitivanje vlastitih mogućnosti, sposobnosti.
Zašto niste potražili stručnu pomoć?
Nisam želio, uvjeren da ću sam sve svladati. Sad bih postupio drukčije i obratio se nekom stručnjaku. No, uz to stalno preispitivanje, moj se oporavak oduljio jer su isplivale i traume iz djetinjstva.
Koje?
Jedna je bila razvod mojih roditelja. Tata je inženjer elektrotehnike, mama profesorica ruskog. Trudili su se sačuvati me od svega, ali razvod je trauma za dijete jer se pred vama ruši nešto što bi trebalo biti stabilno. Pa zlostavljanje u školi. Od trećeg osnovne, uz glumu sam bio i u plesnoj grupi. Idol mi je bio Gene Kelly. Plesali smo latinoameričke plesove, brzo sam usvojio plesačko držanje. Nakon jedne školske priredbe, gdje smo kolegica i ja sjajno izveli svoju točku, prišao mi je jedan klinac. Ja onako sav ponosan i sretan, pomislio sam da će mi čestitati, a on me iz sve snage udario glavom u glavu. Što sam napravio, pitao sam se u šoku. Uskoro su počela dovikivanja, prozivanja, vrijeđanja... Jer ako se baviš plesom, nisi muško. Slične su se stvari ponavljale i prestao sam ići u plesnu grupu jer je u mojoj glavi ostalo zacrtano - ako plešeš, netko će te udariti. Moraš biti dio mase, grbav, prištav, zapušten, nemaran, mislio sam tada. Pa sam i ja počeo hodati pogrbljen, puštati kosu, samo da ne budem drukčiji. Užas.
Zašto ste za priče o zlostavljanju u školi odabrali baš TikTok?
Želio sam napraviti nešto korisno za mlade u najosjetljivijim godinama. Facebook je drukčija mreža, tu je dosta bijesa, kuknjave i kritike, Instagram traži uljepšanu stvarnost, a TikTok čuju i razumiju, dopušta ljudske priče bez uljepšavanja, pojavljivanje bez šminke. Ne mislim da ću promijeniti svijet, ali mladima treba reći da su O.K. Ako ih netko napada na internetu, to nema veze s njima, nego s osobama koje ih napadaju, da ne osjećaju krivnju jer nisu krivi ni za što. Ako si drukčiji, odmah te mrze. Dijelim s njima svoja iskustva, kako sam se borio protiv hejtera, kažem da je u redu ići svojim putem, biti zadovoljan, svoj, izboriti se za sebe. Svatko ima svoju priču, netko se s traumama iz djetinjstva izbori na vrijeme, a meni je trebalo dugo samo da ih nazovem pravim imenom. Suviše je nasilja oko nas, i ako barem jedna mlada osoba u mojim videima pronađe rješenje i utjehu, bit ću sretan jer, nažalost, znam kako je lako izgubiti samopouzdanje. A vratiti ga, dug je to put.
Bavite se i oslikavanjem ribljih konzervi. Kako je došlo do toga?
Prije nekoliko godina oblik te konzerve podsjetio me na klasičnu teatarsku scenu - obli kutevi, pa bordura poput barokne. Imao sam ih nekoliko, a u njih sam odlagao šarafiće i dijelove laptopa koji sam popravljao. Baš smo se bili vratili u Osijek s gostovanja u Sisku. Snimljeno je mnoštvo fotografija, a kolegica Tanja Bertok u smiješnoj pozi i još smješnijeg izraza lica. Bio joj je rođendan, znao sam da voli rukotvorine. Izrezao sam tu fotografiju, obojio konzervu, složio je kao kolaž. Izgledala je poput operne dive. Stavio sam i crvene zastore, pa ruže i još neke detalje i to joj darovao. Bila je oduševljena.
Kad ste se posvetili tom poslu?
Nekoliko godina kasnije, kod prijatelja galerista u Rovinju. Pomislio sam, kad sam već tamo s njima u galeriji, a nije mi se dalo samom na plažu, idem probati napraviti nešto. Imao sam sedam kutijica od sardina. Detalji su vrlo sitni, pet ili šest odvojenih slojeva unutar konzerve daju dubinu, a umjesto poklopca je pleksiglas koji štiti od prašine. Moj je alat kao u urara koji popravlja ručne satove - razne pincete, škarice, pa ljepilo, boja, sitni kistovi... Mnogo je posla, ali uživam u tome. Brend sam nazvao Tintorama, a narudžbe pristižu iz Hrvatske, ali i inozemstva. Veseli me da nešto nastalo u malom atelijeru u Osijeku visi na zidu pariškog stana. Sardine kupujem na veliko, darujem ih susjedima, prijateljima, azilu za mačke u Osijeku, a uvjet je da mi vrate prazne konzerve. Tintorame volim darovati, ali ih i prodajem.
Čitajte i: DRAŽEN ČUČEK U ŽENSKOJ FANTAZIJI! TKO SU DISKO DERVIŠ, STRIKAN, ZEC I EKSCENTRIČNI SUSJED?
Igrate u kazalištu, serijalima, filmovima. Što vam je najdraže?
Obožavam glumiti i svaki medij ima svoje čari. Majka me još kao klinca zarazila filmovima i rado bih se više okušao u toj vrsti umjetnosti. Volim trilere, poput “Talentiranog gospodina Ripleyja”, u kojem glumi i Jude Law. Odgledao sam sve njegove filmove i često kažem da mi je “ukrao karijeru” jer se vidim u svim ulogama koje je odigrao u to doba.
U “Kumovima” ste u poslovnom odijelu. Što volite nositi u privatnom životu?
I privatno sam sklon odijelima, fraku, leptir-mašnama, odijelima. Recimo, Cary Grant stil - savršeno odijelo, bijela košulja, crna kravata. U posljednje vrijeme prevladava casual stil, eksperimentiram s vintage komadima i kaputima strožih linija, a jakne su moja slabost. Da imam novca, u mojem bi ih ormaru bilo barem dvjesto! Radije imam četiri para vrhunskih, kvalitetnih kožnatih cipela nego 40 koje nakon dva mjeseca izgledaju kao da su nošene šest godina.
Kako danas gledate na sve što vam se dogodilo, biste li se drukčije postavili nego prije 14 godina?
Nisam imao problem sa sobom, samo sam shvatio da to što jesam ne treba govoriti na glas. S roditeljima sam oduvijek imao super odnos. Vremena su se promijenila, no veliki dio ljudi i dalje u javnost ne izlazi bez maske. Ja sam svoju skinuo odavno, a u protekle dvije godine nosio sam samo kiruršku, zbog korone.