Ostracizam ili društveno odbacivanje pojedinca oduvijek je bilo privlačna pojava, no tek kad se spojila s potencijalom društvenih mreža dobili smo kulturu otkazivanja. Kad netko na društvenim mrežama postane meta, gađaju ga stotinama tisuća otrovnih strelica u namjeri da ga eliminiraju ili se raspravlja o odvajanju lika i djela, pa se milosrdno dopusti da djelo živi, dok njegov autor više nije društveno poželjan.
Woke kultura ide pod ruku s kulturom otkazivanja, woke znači biti svjestan u političkom i kulturološkom smislu, osobito za manjinska pitanja i socijalne nepravde. Poželjno je, čini se, biti svjestan svega osim povijesnog i društvenog konteksta u kojem je netko djelovao, što je dovelo do uklanjanja spomenika Kolumbu, Thomasu Jeffersonu, Georgeu Washingtonu i drugima koji su podsjećali na bijelu supremaciju, rasizam, Konfederaciju, ropstvo... No, micali su se i oni spomenici koji nisu imali veze s tim pojavama ili su im ljudi čije statue su uklonjene tada bili suprotstavljeni.
Winston Churchill također je došao na red u Velikoj Britaniji - zbog svog rasizma. Nastavi li se tako, doći će se i do Karla Marxa i Martina Luthera Kinga, a bude li se i njih jednako seciralo, mogli bi isplivati nezgodni detalji.
I što onda? Preostaje nam Isus Krist, koji nije griješio, žrtvovao se za sve ljude i ne možete ga optužiti za antisemitizam, rasizam, mizoginiju, homofobiju ni transfobiju.
Lista ljudi koji su otkazani u prošloj godini je dugačka, na njoj je pjevačica Sia koja je napravila film o djevojci s autizmom, i to ju je došlo glave. Obrisala je svoj račun na Twitteru, ispričala se zbog toga što nije dovoljno istražila temu o kojoj njen film govori i što je slušala krive ljude.
Justina Timberlakea koštalo je ponašanje prema bivšoj djevojci Britney Spears i nastup u finalu Superbowla s Janet Jackson, nakon kojeg je njena karijera otišla prema dolje. Istina, ponašao se užasno prema njima dvjema, ali je li doista samo on kriv zbog tretmana koji su doživjele u javnosti? Jednako zdušno iživljavali su se nad njima u to vrijeme mediji i publika.
Zašto se, primjerice, Janet morala javno ispričavati nakon što joj je Justin strgnuo gornji dio korzeta pa se pred kamerama pokazala njena dojka, dok se istodobno osjećala poniženom? Doživjele su kalvariju, svaka na svoj način, zbog seksizma koji vlada društvom, a koji nije stvorio Justin Timberlake, nego se ponašao u skladu s njim.
Tu je i spisateljica J. K. Rowling, koja nije bila na HBO-ovoj proslavi dvadesete godišnjice serijala “Harry Potter”; korištene su samo arhivske snimke u kojima je kratko prikazana, a glavni glumci su se ogradili od njenih stavova na društvenim mrežama.
Na Twitteru je, naime, napisala neke stavove koje je kasnije pokušavala objasniti u eseju koji je proglašen manifestom transfobije. Zasmetala ju je fraza korištena u jednom članku, “people who menstruate”. Ustvrdila je implicitno da menstruiraju samo žene - što nije u skladu s aktualnim trendom rodne i spolne ravnopravnosti.
Znači li to da kroz koju godinu više neće biti žena? Šalu na stranu, ozbiljna je ovo tema, oko koje se ne mogu složiti feministkinje diljem svijeta, pa ni u Hrvatskoj. Nešto kasnije J. K. Rowling dobila je podršku kroz peticiju protiv kulture otkazivanja, koju je i sama potpisala, a zajedno s njom potpisale su je i Margaret Atwood, Noam Chomsky, Garry Kasparov, Salman Rushdie i mnogi drugi intelektualci, pisci i sveučilišni profesori.
Založili su se za očuvanje javnog prostora za eksperimentiranje, preuzimanje rizika i pogrešaka. Ovo posljednje je važno za sve osobe koje se bave javnim djelovanjem, kako bi mogle razmjenjivati mišljenja oko civilizacijski važnih tema današnjice, bez uzajamnog vrijeđanja i etiketiranja.
U školi u Essexu uklonili su ime J. K. Rowling s jedne od školskih zgrada, na zahtjev brojnih studenata i nastavnika, te nakon glasovanja odlučili postaviti ime olimpijske pobjednice, atletičarke Kelly Holmes.
Nezgodno je što je i ta atletičarka svojedobno davala izjave koje su označene transfobnima, pa škola na tu temu trenutačno ne želi davati komentare.
U Hrvatskoj se može sasvim lijepo živjeti na javnoj funkciji nakon što prebiješ vlastitu ženu nekoliko puta, a ona te tuži; možeš ostati “ugledan građanin” i dobivati izbore nakon što si optužen za korupciju i kriminal; gledano s te pozicije dugotrajne nemoći da se nešto suštinski mijenja, jasna mi je želja mladih ljudi da na društvenim mrežama, na kojima suvereno vladaju, promoviraju svoje ideje i vrijednosti.
I bore se protiv onih koji ih ne poštuju, tako da ih uklone iz tog njima važnog prostora. S jećam se trenutka kada sam prvi put nekoga blokirala na Facebooku. To je izvrsna opcija koja u stvarnosti ne postoji, da makneš nekoga tko te uznemirava svojom pojavom, retorikom ili agresivnošću, ogradiš se da ne može ulaziti u tvoj prostor i nastaviti sa svojom rabotom. Kada to ponašanje prijeđe u način funkcioniranja, kod kojeg se stalno nekoga proziva u namjeri da ga se blokira, pokuša ušutkati, maknuti i eliminirati, možda ono postaje opsesija ili demonstracija moći.
Možda je kultura otkazivanja prijelazna faza jedne generacije prema odrastanju i prihvaćanju da je uvijek bilo i bit će onih s kojima se ne slažemo, da naši idoli ne mogu biti savršeni, da ih nismo prigrlili zbog toga što ih poznajemo kao ljude, nego nam se sviđa jedan segment njihove osobnosti, neki talent koji posjeduju.
I da možemo odvagati je li dobro koje su dali svijetu, primjerice ostavština Winstona Churchilla, ima veću težinu od zla koje su prouzročili svojim promišljanjima ili pogledima na svijet. Često se dogodi da me neka osoba iznervira svojim stavom, jer se ne slažem s onim što govori. Ista osoba me idući put posve nenadano uspije oduševiti. Posebno cijenim ljude koji stavove s kojima se ne slažem izlažu na način da ne mogu prestati čitati to što pišu, zbog načina kako pišu. S njima se volim ne slagati. No, nemam volje za rasprave, njih obavljam u sebi i sa sobom, jer mi je važno da je neka osoba ili ideja uspjela utjecati na mene tako da se preispitujem.
Jer, kao što je rekao Mark Twain, nije te u problem dovelo ono što ne znaš, nego ono što misliš da znaš, a što nije točno. Te trenutke cijenim jednako kao one u kojima shvatim da sam utjecala na tuđe osjećaje i promišljanja.