Mireli Čavajdi odbijen je pobačaj nakon 22. tjedna trudnoće iako je na to imala zakonsko pravo iz medicinskih razloga. Ovaj je slučaj još jednom na površinu iznio sve slabosti i probleme našeg zdravstvenog, ali i političkog sustava. Prije svega činjenicu da preko 50% ginekologa ima prigovor savjesti zbog koje ne obavlja pobačaje, a bolnica nema osiguranu pomoć sa strane, iako zakon kaže da mora poštovati želju majke. Osim zakona, tako misli i hrvatska javnost.
Potvrdilo je to nedavno istraživanje javne televizije stavova građana o pobačaju: prema rezultatima, većina od 73% podržava ovo zakonsko pravo žena. U atmosferi burne javne rasprave u povodu najnovijeg slučaja onemogućavanja pobačaja Mireli Čavajdi, možda će neki ostati iznenađeni ovom velikom podrškom. No istina je da otprilike dvije trećine građana podržava stari zakon iz 1978. već trideset godina, sve od 1991. od kada zagrebački Fakultet političkih znanosti vodi ova ispitivanja.
Ipak, iz medija se dobiva dojam da je situacija u društvu prilično konzervativna. Po glasovima protivnika pobačaja i njihovom statusu uglednika iz svijeta politike, struke, akademije i raznih oportunista lako bi bilo zaključiti da su rezultati obrnuti. Ali tek ovdje dolazimo do zanimljivosti, jer čak i u strankama u kojima se političari zalažu za zabranu pobačaja, prevladavaju oni koji su protiv zabrane. Vrlo je moguće da se zbog toga ni jedna stranka ne usuđuje konkretnije krenuti u ofenzivu protiv žena, kao u Poljskoj - jer kako to drugačije nazvati?
U Hrvatskoj se zapravo stvorila paradoksalna situacija u kojoj se žene, koje na svojoj strani imaju i zakon i javno mnijenje, moraju boriti za ostvarenje prava jer su zdravstvena struka i političari protiv njih. U tom okviru, slučaj Čavajda nije tek epizoda, već dokaz sistematskog podrivanja zakona, opasnog za žene. Dakle radi se o namjernoj opstrukciji pod velikim utjecajem katoličke crkve.
Kao i u slučaju pretučenih žena prije par godina, javnost se probudila i reagirala. Problem je u tome što se to dešava kampanjski i rijetko ima učinka jer je bez čvrste organiziranosti teško održati pritisak na institucije koje bi mogle promijeniti stanje. Na kraju svake ovakve dramatične epizode ostaje pitanje: zašto se žene moraju boriti za svoja već legitimno izborena prava, i to ne samo u Hrvatskoj?
Zadržimo se na pobačaju jer se tu susreću dva pojma, dvije odrednice: spol i rod kao društveno kreirana i dodijeljena uloga na koju utječu povijest, politika, okolnosti, svijest o problemu, organiziranosti sl. Međutim biološka datost odnosno spol (XX) ipak i dalje u znatnoj mjeri određuje sudbinu žene. Mlada žena od, recimo, 25 godina s pravom će povjerovati da su njena ženska prava naprosto civilizacijsko dostignuće, od prava glasanja i školovanja, do prava rastave, posjedovanja vlasništva i prava na svoje tijelo. I što je još važnije, da joj ih nitko ne može oduzeti! No, na pitanju prava na izbor najbolje se vidi da to nije tako. Primjer Poljske s najrigidnijim zakonom u EU najbolje pokazuje činjenicu da neka ženska prava nikada nisu izborena do kraja. Tamo se već trideset godina vodi bitka za žensko tijelo i žene za sada gube. Pobačaj je dozvoljen samo u slučajevima silovanja, incesta i ako je majčino zdravlje u pitanju.
Tu vidimo da priroda svakoj ženi mrsi račune, bez obzira na njene želje. Naime, žena je ta koja ima sposobnost rađanja i dok je tako, njeno tijelo nije samo njeno. Za njega se bore i država i nacija i crkva - ovisno o stupnju patrijarhalnosti nekog društva, žensko je tijelo je poprište stalnog sukoba jer je suviše dragocjeno da bi žena sama kao individua odlučivala o njemu. Ma kako napredni zakoni bili, vlast ih uvijek može promijeniti ili barem, kao kod nas, jednostavno izigrati. Mirela Čavajda je to, na žalost, iskusila na vlastitoj koži.
Drugi važan povijesni poučak je da se žene moraju same izboriti za svoja prava. To je tako u razvijenim demokracijama poput Švedske ili Britanije, a ne samo kod nas. I upravo tu leži njihova organizacijska slabost - žene i šira javnost se oglase tek kada postoji izravan povod.
Mala nam je to utjeha, ali paradoks borbe za već izboreno sigurno nije samo hrvatski.