Poznata dizajnerica samo za Gloriju najavljuje novi poslovni početak, na koji se odvažila nakon razvoda s nogometnom legendom Zvonimirom Bobanom i nakon što se oporavila od moždanog udara koji ju je zadesio prošle jeseni.
Nije lako naći se u 53. godini na životnoj prekretnici i pronaći snage za novi početak, ali Leonarda Lončar ipak s puno vedrine gleda u budućnost. Iako joj se raspao brak s nogometnom legendom Zvonimirom Bobanom i živi u skromnijim uvjetima od onih na koje je navikla tijekom gotovo tri desetljeća zajedničkog života, optimistična je i puna novih ideja. Jedna od njih je pokretanje novog posla, u koji ulazi s Josipom Maslać-Petričević, vlasnicom zagrebačkog dućana Naftalina.
U proteklih 30 godina Leonarda je prošla mnogo toga - od čestih preseljenja, snalaženja u novim sredinama, posvojenja četvero djece do borbe za biološku kćer Ružu, koja je došla na svijet kad su joj se roditelji najmanje nadali. I u svemu tome nije bila samo supruga slavnog nogometaša nego se nastojala realizirati i kao poslovna žena, otvorivši butike u Milanu, Zagrebu i Splitu, kreirajući vlastiti nakit i odjeću, a neko je vrijeme vodila svoju zalogajnicu Ćušpajz u zagrebačkoj Gajevoj ulici. Sada se, nakon konačnog povratka u Zagreb, vraća modi i dizajnu, a u novim kreacijama zrcali se njen specifični stil i ukus. O tome govori s puno entuzijazma i žara, a prvi put za Gloriju govori i o zdravstvenim problemima kojima je platila cijenu srčanosti te svog zanimljivog, ali bremenitog života.
Kako je došlo do suradnje s Naftalinom?
Josipu Maslać-Petričević poznajem od svoje šesnaeste godine. Ona i suprug imali su tada butik na Trgu bana Jelačića, a ja sam od novčića što sam ih zaradila baveći se manekenstvom kod njih kupovala jeans. Ona je vrlo sposobna i uspješna žena koja ima misiju da uvijek nekoga spašava, pa tako i sada mene. S vremenom smo postale vrlo bliske, jer me uvijek hrabrila i uvjeravala da je moja pokretačka snaga - ljubav.
Što zapravo radite?
U mojoj glavi je vrtuljak pun ideja, a krećem s dizajnom nakita, ukrasnih jastuka i dekica. Dio ih je od karirane tkanine, a dio od umjetnog krzna, za ugodnije sjedenje u fotelji ispred televizora ili odmaranje. Dekice i jastuci se šivaju u Naftalininu pogonu u Botincu, dok nakit izrađujem kod kuće pa mi je doma totalni kreativni nered.
Brend se i dalje zove Leonarda L.?
Da. Ja nikad nisam ni bila Boban. Kad smo se vjenčali kod matičara u Milanu, nisam znala da je u Italiji potrebno naglasiti da uzimam suprugovo prezime pa sam ostala Lončar. A kad sam kasnije pomislila da bih ga mogla promijeniti, sjetila sam se kako je moja mama nakon razvoda od mog oca govorila da će ostaviti njegovo prezime sve dok se ne udam, da ne budemo različite, pa sam odlučila ostati Lončar zbog nje. Moja dva brata su Matijević po očuhu, naša djeca su Boban… Svatko ima svoje prezime.
Kako danas gledate na svoje modne početke?
Imala sam 16 godina kad me mama prijavila na prvi natječaj za Novo lice revije Svijet. Nije to bio izbor ljepote, već se tražila fotogeničnost, ponašanje ispred kamere i osobnost. Fotografirao me Saša Novković, a šminkala me je Ljiljana Kanižanec Kajfež, poznata kao Mitzy. Ona me šminkala i godinu kasnije, kad me je tada mladi fotograf Damil Kalogjera snimao za vrlo čitanu reviju Start. Sjećam se da mi je u svojoj kući u Alagovićevoj ulici nekoliko sati na leđa stavljala šljokice i na kraju je nastala snimka koja je bila proglašena fotografijom godine. Kako sam bila maloljetna, mama je morala dati suglasnost za snimanje, a i nisu me potpisali mojim imenom, nego umjetničkim - Iman. Iako sam na slici bila okrenuta leđima, ipak me prepoznao profesor matematike u Tekstilnoj školi koju sam pohađala, ali samo se nasmijao i tobože mi priprijetio prstom.
Koliko ste se bavili manekenstvom?
Ne dugo, ali bilo je to lijepo iskustvo. Nosila sam revije, upoznala tada velika manekenska imena Ninu Gazibaru i Vesnu Vrabec. S Ninom Gazibarom sam u Ljubljani snimila reklamu za Schweppes. A onda sam se zaposlila u butiku Milana Šečkovića, koji je bio sretan što kao manekenka radim kod njega te mi obećao da će me puštati na revije, ali nakon tri puta rekao mi je - da samo ostanem raditi. Zatim sam upoznala Zvonka, koji mi je, kad sam mu spomenula da bih trebala otići na snimanje na koje me pozvao fotograf Čedo Komljenović, rekao da mogu birati - snimanje ili on. Svatko tko me “uzeo pod svoje” i kome sam se približila, tražio je da izaberem. Tako je vrlo brzo završila moja manekenska karijera.
Ipak, dolaskom u Italiju upoznali ste svjetsku modnu scenu.
Naše prvo odredište bio je Bari, gdje smo Zvonko i ja živjeli kao dva siročića, u maloj kući bez stroja za pranje rublja, koje sam stoga prala na ruke, a on je dobio žuticu pa nam baš i nije bilo do mode. Ali kad smo se preselili u Milano, ja sam već progovorila talijanski i totalno se uklopila u novu sredinu, doista smo proživjeli i tu modnu priču. Često smo išli na revije jer su nas uvijek pozivali, zbližili se s vremenom s poznatim dizajnerima kao što je Kean Etro, s kojim smo i nedavno bili na ručku... Posebno pamtim Armanijevu reviju na kojoj sam se u VIP odjelu našla s Tinom Turner, Glenn Close, Sophijom Loren, Rickyjem Martinom… Bila sam oduzeta od uzbuđenja. Gotovo da nisam otišla na reviju jer se Zvone zapričao s pjevačicom Laurom Pausini pa su tako razgovarajući ušli u dvoranu, a ja sam gledala na drugu stanu i odjednom shvatila da sam ostala sama na vratima. Tada mi je prišao Giorgio Armani. “Stani! Ti ćeš ući sa mnom!” rekao mi je, zagrlio me, dopustio fotografima da nas fotografiraju i zajedno smo ušli na reviju. Oboje smo bili u crnome, jedino sam ja iza uha imala bijeli ljiljan.
Kako su izgledali vaši dani u Milanu?
Voljela sam sama šetati, razgledavati, kad bi mi mama došla u posjet, išle bismo u Scalu jer ju je to jako veselilo, a znala sam s prijateljicama otići na obližnja seoska imanja gdje sam jahala, uživala u lombardijskoj kuhinji, domaćoj hrani... Doznala sam i što je “svećenik u krevetu”. Kako na tim imanjima sobe nisu bile zagrijane, domaćini bi nam stavljali u krevet željeznu konstrukciju u koju bi stavili žar i od topline bi se pokrivač sav napuhnuo. Taj su izum nazvali “svećenik u krevetu” - jer grije, a s njim ti se ništa ne može dogoditi.
Jašete li i danas?
Obožavam konje, ali prestala sam jahati kad me jedan zbacio pa sam završila na operaciji s vijcima u ruci.
Zašto ste zatvorili svoj butik u Milanu?
Kad sam otvorila taj butik blizu Pinacotece i Scale, živjeli smo nedaleko od Varesea. Vođenje dućana povjerila sam gospođi Carmen, divnoj ženi za koju sam govorila da je moja talijanska mama, a znala sam je iz butika u kojem sam često kupovala odjeću. Ona je, dakle, vodila moj dućan, a ja sam pronalazila materijale u Comu, u blizini Milana izrađivali su cipele prema mojim sugestijama… Sve je savršeno funkcioniralo, naše klijentice bile su fine gospođe za koje smo šivali po mjeri. No, kad nam je istekao najam, gospođa Carmen je morala u mirovinu, mi smo se vratili u Zagreb, a u međuvremenu sam otvorila butike u Zagrebu i Splitu. Tako je završila ta milanska priča.
Je li vas Mitzy prije tri godine morala puno nagovarati da opet stanete ispred kamere?
Mitzy sam srela u Zürichu na ulici sasvim slučajno nakon 20 godina. Prepoznala me po nogama. Ona radi za Dior i predložila mi je da snimim kolekciju kupaćih kostima. Nije me trebala nagovarati jer se obožavam fotografirati, pozirati, preodijevati, šminkati... Trebali smo snimati na Azurnoj obali, ali je taj tjedan padala kiša pa smo to obavili na terasi stana kostimografkinje u Parizu. Snimio me francuski fotograf Rodolphe Barac. A snimala sam i video kako u ekstravagantnoj odjeći šetam noću po Luzernu.
Kako biste opisali svoj odjevni stil?
Imam specifičan ukus, ali bez obzira na to kakvu kombinaciju odjenem, u njoj se osjećam odlično i ne sramim se ničega u čemu iziđem na ulicu. Volim si priuštiti nešto lijepo i dizajnersko, ali nekidan sam kupila u jednom second hand shopu kožnatu jaknu i sako za 200 kuna. U mom ormaru ima stvari starih i 30 godina. Pitanje stila nije pitanje novca, nego ukusa.
Od svih mjesta gdje ste živjeli - u Milanu, Vareseu, Vigu, Zürichu, Zagrebu - gdje vam je bilo najljepše?
Svugdje nam je bilo lijepo, a posebno u Vigu u Španjolskoj. Kuća je bila na uzvisini pa bismo noću čuli šum oceana, a ujutro bismo gledali galebove kako prebiru po nakupinama algi koje bi plima ostavila iza sebe. Nešto predivno! Žao mi je jedino što tamo nisam dulje živjela. I sve sam te domove lijepo uredila jer je uređenje prostora moja druga velika ljubav.
Odakle ta ljubav prema dizajnu?
Meni sve mora biti lijepo, pa tako i interijer u kojem živim. Tu umjetničku crtu valjda sam naslijedila od svojih roditelja, jer tata je crtao uljem na staklu, a mama je plela unikatne cekere. Osim toga, na svijet sam došla vođena umjetnošću: moji roditelji nadali su se sinu kojeg su htjeli nazvati prema Leonardu Cohenu, a kad su dobili kćer, rekli su - neka bude Leonarda.
Kako su djeca prihvaćala sve te promjene adresa?
To sam sve nekako rješavala dobrom energijom, zezancijom, neobičnim stvarima… Primjerice, kad smo se doselili u kuću na zagrebačkom Pantovčaku, znala sam djecu u dva u noći dizati iz kreveta ako bi počeo padati snijeg. Pa bismo se niz Pantovčak sanjkali spuštajući se na vrećama za smeće. Znala sam ih probuditi i da u gluho doba pečemo pizzu ili palačinke… Često smo odlazili u prirodu, obilazili bismo gradove i upoznavali arhitekturu, povijest, kulturu… Tako sam ih prije dvije godine odvela na krstarenje. Krenuli smo od Genove do juga Italije pa sve do Španjolske. U svakom gradu u kojem bismo zastali sve smo dobro razgledali. Mislim da je to bogatstvo koje su stekli za cijeli život. Baš kao i život u Italiji i Švicarskoj. Svi perfektno govore talijanski, njemački i engleski, a u školi su učili i francuski, ali ga nisu imali prilike koristiti.
Kako im je u školi?
Marta i Rafael imaju 17 godina, idu u gimnaziju u Kušlanovoj i nije im lako jer u školi u Švicarskoj, primjerice, nisu imali kemiju i fiziku. Kad smo iz Züricha došli u Milano, upisala sam ih opet u švicarsku školu da ne mijenjaju program, ali ovdje su ih dočekala ta dva predmeta koja su za njih potpuna nepoznanica. A ponekad brkaju padeže… Gabrijel je 19-godišnjak, želi postati turistički vodič i završava školu u Vicenzi. I to dvogodišnji program u jednoj godini. Pauzirao je jednu godinu dok smo živjeli u Zürichu, a jednu je proveo kod našeg prijatelja koji ima hotel na Sardiniji da vidi kako je raditi u hotelu. Ruži je 12 godina i ide u osnovnu školu, a 26-godišnja Marija radi u restoranu Boban u Zagrebu.
Kad ste posvajali djecu, prolazili ste rigorozne provjere da se utvrdi jeste li adekvatni roditelji; kako je sada kad ste se vi i Zvone razišli?
Ništa se nije promijenilo u tom smislu. To su naša djeca i između sebe se sve moramo dogovoriti. Potpisali smo da dijelimo brigu o naše troje maloljetne djece.
Kako se Ruža uklopila u ekipu?
Najmlađa je, ali potpuno na njihovoj razini i jako se lijepo slažu. Moj najveći životni uspjeh je da sam ih sve petero povezala. Gledali su moj trbuh kad sam čekala Ružu, jedva čekali da se rodi, a sad je obožavaju.
Kako se nosite s pubertetskim mušicama?
Odlično! Ponekad mi se čini da sam ja više u pubertetu nego oni. Nekidan kad smo išli mojoj mami, izašla sam iz taksija kupiti cvijeće i pritom me zazvao čistač ulice koji me pamti iz doba dok sam radila u butiku Škorpion. Sjeća se i mojih pasa Woodyja i Kim. Bila sam toliko razdragana da sam ga nagonski zagrlila, a onda sam ugledala Martu kako se u taksiju drži za glavu i misli si što mi je došlo. Rafael je pak jako zaljubljen u jednu Mariju iz Rijeke, upoznali su se u kampu u Šibeniku prije dvije i pol godine… Sa svojom djecom sam bliska i stalno im ponavljam da sam uvijek uz njih za bilo što. Od prvog dana otvoreno sam im govorila o svemu, a i oni se meni povjeravaju - o školi, intimnim stvarima…
U kakvim ste odnosima sa Zvonom?
Korektnim. U početku je bilo teško, ali sada je sve u redu. Svako jutro kad se probudim, kažem: “Isuse, hvala ti i neka svi budemo sretni!”
Bojite li se korone?
I Marta i ja bile smo pozitivne, ali nismo male nikakve simptome. Poslije sam se cijepila, nakon druge doze imala sam reakciju, ali ništa strašno. Više me je prestrašio lagani moždani udar lanjskog rujna. Dok sam gledala s Martom televiziju osjetila sam laganu zimicu i zatim pala u nesvijest. Marta je odmah nazvala mog brata, koji me odvezao na hitnu. Napravili su mi CT mozga, dali kontrast i nakon dva dana me pustili kući. Kad sam poslije mjesec dana otišla na kontrolu, ponovili su CT i kontrast te konstatirali da je sve to posljedica stresa. Sad pijem gomilu tableta, svakih nekoliko mjeseci moram ići na kontrolu i izbjegavati stresne situacije. Zahvalna sam Zvonkovim roditeljima što su zbog toga privremeno preuzeli brigu o djeci, a i Zvonku, s kojim će me uvijek povezivati ljubav prema našim klincima.
Sviđa li vam se novi stan?
Jedno vrijeme živjela sam u unajmljenom stanu u Streljačkoj ulici, ali ovaj kod Britanca mi više odgovara. Nekako je zagrebačkiji, a ja sam prava purgerica, dijete Prljavog kazališta i Parnog valjka koje sluša Ninu i Vannu. Sve mi je blizu, rado šetam sa svojim njemačkim bokserom Justyjem po Rokovu perivoju i on mi je vjerno društvo od 35 kilograma. A imam i druge interese.
Što vas još zaokuplja?
Išla sam na tečaj slikanja u Centar na Rokovu perivoju, autogeni trening, tečaj pisanja bajki. Jednu sam i napisala. Posvećena je Mariji, ali se kroz nju provlači i moje djetinjstvo.
Što činite kad dođu teški trenuci?
Pokrijem se dekicom po glavi i čekam da prođe.
Koliko ostajete tako pokriveni?
Ovisi o problemu.
Zašto se nekome ne povjerite, podijelite takve trenutke?
Ne javim se tada ni mami ni braći. Jednostavno sam takva. Ne želim kukati i nekoga opterećivati svojim problemima, niti se znam isplakati, iako bih to možda trebala. Obavim ja sve što treba, ali ne perem i ne čistim mahnito po kući da bih se oslobodila loših emocija. Legnem, pokrijem se po glavi i čekam da prođe. Ali imam jako dobre prijateljice koje me stalno zovu, odemo na ručak, popijemo kavu negdje u gradu.
Kuhate li sada kad ste sami?
Obožavam hranu, volim kuhati, svaki drugi dan sam na placu i u mesnici, moj hladnjak pun je svega, ali nemam apetita i često zaboravim jesti. Povremeno mi dođe susjed koji ima dva psa, često šetamo zajedno, i tada nešto skuham pa zajedno ručamo. Jedem uglavnom povrće, ali mesa se nikad ne bih odrekla.
Kako spavate?
Noću uglavnom radim, jer je mir i tišina. Pustim glazbu, skiciram i izrađujem nakit, tako da zaspim tek pred jutro.
Je li vam teško početi ispočetka u 53. godini?
Za sada živim dan po dan, tapkam, ali ne u mraku. Vidim oko sebe boje i nastojim svaki dan napraviti barem jedan centimetar naprijed. Kad pogledam kroz svoj kuhinjski prozor i vidim šumu punu šafrana i visibaba, s tim buđenjem prirode i ja poželim početi iznova i krenuti dalje. Moj životni moto je “Ja to mogu sama”. Kad bi mi netko želio ponijeti makar vrećicu s placa, zahvalila bih se jer ja to mogu sama. I sad dalje mogu sama.
Imate li viziju budućnosti, posebnih želja?
Voljela bih se zaljubiti. Treba mi dodir, nježnost, osjećaj da nekome pripadam. Ali zasad još nikoga ne vidim u šumi...
U novom broju magazina Gloria čitajte:
- CAMILLA PARKER BOWLES Od preljubnice do kraljice
- HANA TABAKOVIĆ BAKSA Moje malo čudo
- IVANA NINČEVIĆ LESANDRIĆ Trud se isplatio
- STIL ŽIVOTA Seksi igračke za Valentinovo
- MOJA OAZA: ANITA DUJIĆ Dnevna soba s pogledom
- IVANA PAVLOVIĆ Snovi ostvareni u Monaku
- ANTE JURKOVIĆ Nova cvjećarska zvijezda
- FELJTON: WHITNEY HOUSTON