Što vas je potaknulo na snimanje dokumentarca “Brdo: epicentar”?
- Ideju sam imala već i prije potresa, a moj prijatelj, scenarist Nikola Kuprešanin, ohrabrio me da krenem u tom smjeru. Film prati moju majku i selo, koje kroz promjene godišnjih doba proživljava različite borbe s prirodom, ali i s ljudima. Govori o siromaštvu tog kraja, usamljenosti stanovnika i ženama koje, poput moje mame, same podižu svoju obitelj.
Koja vam se slika otvara kad pomislite na Bjelovac, selo u kojem ste odrasli?
- Šuma. Kako je gore sve okruženo šumom, taj mir prvo je na što pomislim. Djetinjstvo provedeno u Bjelovcu naučilo me koliko je bitno strpljenje, ali i upornost. I koliko je bitno ostati s nogama na zemlji, a s očima u zvijezdama.
Kakav odnos imate s majkom Marom, koja još živi na Baniji?
- Kad sam odrastala, sigurno se nismo razumjele. S vremenom, odrastanje mi je omogućilo da razumijem i njene razloge i njenu perspektivu. Ona je žena koja nema obrazovanja i uspjela nas je s minimalnom obiteljskom mirovinom, nakon što je moj otac umro, sve podići i poslati dalje. Ona je najjača žena koju znam.
S obzirom na to da ste bili s njom u trenutku potresa, kako ste ga doživjeli i imate li posljedice?
- To je najtraumatičnije iskustvo u mom odraslom životu. Svjesna sam da su djeca mogla stradati i da je sreća što smo svi bili na jednom kraju kuće kad je pao veliki regal na gotovo pola dnevne sobe. Tek sada imam noćne more u kojima ne mogu ništa; vičem, a bezglasna sam i ne mogu se pomaknuti i otići do djece dok se sve ruši.
Što su glavne zanimacije vaše kćeri Kim i sina Maka kad dođu baki u posjet?
- Obožavaju bakine mačke i vjerojatno im je najdraži posao trčati za njima.
Tko su vaše omiljene feministice?
- Moje divne profesorice koje su mi predavale u osnovnoj i srednjoj školi. One su me poticale da sve propitujem, od uloga do onoga što učim. Bilo da se radi o fizici, likovnom, etici ili književnosti. Trebamo feminizam u školama kako bi djevojčice znale da mogu i one, i to da mogu sve.
Što vas baca u depresiju?
- Nekad mi je teško izaći iz stana i vidjeti koliko je svijet duboko sje... Roditelji koji se iskaljuju na svojoj djeci, koji im ne daju nježnosti. To me najviše boli jer znam koliko to znači za sve što će oni postati.
A što vam uvijek popravi raspoloženje?
- Hodanje me zaista spasi i fokusira.
Kad uđete u dućan, čemu teško odolijevate?
- Čokoladi. Nerijetko i igračkama za klince. Imam nekad osjećaj da ih kupujem sebi, a ne njima.
Koju biste svoju osobinu rado promijenili?
- Misao da mogu sve sama. Nepovjerljivost. Nekako sam odrasla s tim i zbog toga sam nerijetko znala otjerati ljude od sebe.
Kako najradije provodite slobodne trenutke posvećene isključivo sebi?
- Ležim u kadi. Puno hodam. Šuma mi je najdraže mjesto za moje samoće. I čitam.
Imate li hobi?
- Sve što radim mogla bih u isto vrijeme nazvati i hobijem i poslom. Pisanje je meni i mjesto odmora i mjesto rada, kao i čitanje, uređivanje tekstova... Ali hobi mi je slikanje, no time se bavim rjeđe nego što bih htjela. Planiram se tome uskoro vratiti.
Što vam je najveća neispunjena želja?
- Vjerojatno je nema. Naučila sam živjeti sa zahvalnošću za sve što imam, a biti pažljiva prema onom što želim. I ako zaista to želim, većinom sam već u kretanju prema tome. Ali zdravi smo, siti smo, imam knjige, radim ono što volim. Bilo bi razmaženo reći da nemam sve što mi treba.
Kako bismo mogli najbolje pomoći ljudima s Banije?
- Trebalo bi ih maknuti iz kontejnera, ali zima ide, a to se neće dogoditi. Obnova je postala samo mitska riječ kojom se razbacuju političari, a obitelji tamo i dalje žive u tim kutijama i nitko na njih i ne pomisli. Mislim da je bitno donositi im sadržaj, kad već ne možemo sagraditi kuće mi sami. Kulturu.
Čitajte i: Robert Knjaz otkriva zašto često plače, koje ga životinje oduševljavaju i što smatra izumom stoljeća