Hrvatskoga glumca Gorana Bogdana (40) u posljednje vrijeme gotovo je nemoguće uloviti. Čak i u vrijeme pandemije njegov je raspored prenatrpan: paralelno snima serijale "Područje bez signala" u Zagrebu i "Vrijeme zla" u Beogradu, za nekoliko dana bit će virtualni počasni gost na katarskom Ayal Film Festivalu, a prije nekoliko je tjedana imao premijeru filma "Concrete Plans" na londonskom festivalu FrightFest, kojem zbog korone nije mogao prisustvovati. Zato i ne čudi što je intervju dao na putu prema Beogradu, vozeći se autocestom koju već poznaje kao svoj džep.
"Navikao sam biti za volanom. Počeo sam voziti s 12 godina, kada mi je pokojni djed dao da provozam fiću po njivi, pa danas u nogama imam više kilometara nego što je to normalno ili poželjno", govori Bogdan, koji u svom rasporedu ipak ima jedan čvrsto zapisani događaj - dodjelu nagrade za najboljeg europskog glumca. Naime, ulogom u filmu "Otac" srpskog redatelja Srdana Golubovića nominiran je za Europsku filmsku nagradu u kategoriji najboljeg glumca. Drama, inspirirana stvarnim slučajem, o siromašnom ocu kojem socijalna služba uzme djecu te on odluči pješice iz središnje Srbije otići u Beograd kako bi predstavio svoj slučaj, novi je biser u njegovoj karijeri, a u hrvatskim se kinima prikazuje od 19. studenoga.
Kako ste doživjeli nedavnu nominaciju za najboljeg europskog glumca?
- Bio sam iznenađen jer nisam uopće očekivao tako nešto. Međutim, puno radim, a i korona je, pa nije bilo nikakvog slavlja. Proslavit ću kada sve ovo završi.
Jeste li s "Ocem" dobili sve ono što ste priželjkivali od neke uloge?
- Prezadovoljan sam filmom. Pripreme su bile duge, a snimanje je trajalo dva mjeseca. Nismo žurili, pa je i rezultat stigao. Nikada nisam radio tako filigranski kao s redateljem Srdanom Golubovićem. Zajedno smo prošli svaki zarez u scenariju, planirali svaki detalj u sceni. Bez obzira na težinu priče i snimanja, bio sam sretan kao malo dijete.
Koliko vam je važno da za ulogu dobijete dovoljno vremena za pripremu?
- Biram projekte u kojima će mi to biti dopušteno. Serijal "Područje bez signala" koji sada snimam s Daliborom Matanićem ima šest epizoda, ali radimo ga na filmski način tako da imamo devet dana za jednu epizodu. Za petnaest epizoda serijala "Vrijeme zla", koji u Beogradu radim s Ivanom Živković, imat ćemo čak 115 dana snimanja.
Jeste li se upoznali s Đorđem Joksimovićem, ocem čija je stvarna sudbina bila inspiracija za film?
- Upoznali smo se na premijeri. Smatrao sam da je bolje izbjeći susret s njim jer nisam htio upasti u zamku kopiranja. Tema je prebolna da bismo je sveli na jednu osobu. Željeli smo da to bude priča o očevima, o borbama, o sudbini koju proživljavamo. Smatrali smo da je za Đorđevo nastojanje da vrati svoju djecu bitnije ne govoriti o njemu, već o njegovoj borbi.
Što vam je rekao?
- Samo je komentirao da mu se film svidio. Skroman je i hrabar čovjek. Njegova borba traje već pet godina i još nije gotova. Triput je išao pješice do Beograda, mi samo jedanput, tako da je njemu puno teže i gore nego što je bilo nama.
Spomenuli ste da ste u liku htjeli povezati sve očeve. Koliko u njemu ima vašeg oca Šimuna?
- Na moj ponos i sreću, mog oca ima u svemu što radim. U svim mojim ulogama. On je jedna gromada, stvarno dobar čovjek. I dandanas učim od njega. Mislim da je bitno što su on i Milka profesori, a u tome ima nečeg svetog. Na našim prostorima pedagozi su sve više obezvrijeđeni, vjerojatno zato što zaboravljamo da to nisu ljudi koji nas uče samo podacima i činjenicama već i moralu i dobroti. Ima u tom zvanju nečeg božanstvenog.
Možete li sebe zamisliti kao profesora?
- Da sam ostao u ekonomiji, koju sam diplomirao, siguran sam da bih napravio dobru akademsku karijeru. Sjećam se koliko me ispunjavalo kad sam davao instrukcije iz matematike i statistike.
Tko su bili profesori koji su vas oblikovali?
- I dandanas mi je najbolji prijatelj i mentor redatelj Bobo Jelčić. Poznajemo se još od Akademije, a i dalje se čujemo svakodnevno. Stalno je uz mene i kad god imam neku dvojbu, s njim se prvim posavjetujem. Imao sam sreću da su uz mene bili odlični profesori - Ivica Boban, Damir Munitić, Paolo Magelli, Ivica Buljan...
Vidite li se iza kamere?
- O tome razmišljam već nekoliko godina. S nekoliko prijatelja o tome intenzivno razgovaram, imam neke ideje, ali čekam bolja vremena za realizaciju.
Koliko ste se promijenili u odnosu na studentske glumačke dane?
- Goran Bogdan ujutro i navečer nisu ista osoba. Nije na meni da procjenjujem je li ta promjena na bolje ili lošije.
Uz sve projekte u kojima sudjelujete, stignete li potrošiti zarađeni novac?
- Moji projekti više donose umjetničko zadovoljstvo nego novac. Nije to neko materijalno bogatstvo. No, zato je izuzetno ispunjavajuće raditi čak i u ovim teškim vremenima, kada se brojni ljudi boje za svoju financijsku sigurnost. Vidim koliko je teško u mojoj branši. S kolikom neizvjesnosti su suočeni producenti, ali i svi ostali filmski radnici, koji ne znaju hoće li uopće moći snimati.
Štedite li za nesigurna vremena?
- Smatram se normalnim, jednostavnim čovjekom pa, kao i svi drugi, razmišljam o svojoj budućnosti. Nastojim si osigurati financijsku stabilnost kako bih se što više mogao fokusirati na kreativni dio posla. Srećom, imam neko ekonomsko znanje pa sam znao ulagati u fondove i dionice, ali posljednje dvije-tri godine nisam imao vremena za to. A i svijet je postao previše nepredvidljiv za dugoročna ulaganja.
U čemu uživate?
- Veliki sam gurman koji se voli družiti s ljudima i na putovanjima otkrivati nepoznata mjesta. U doba pandemije ove dvije posljednje stavke su uvelike otežane pa mi je ostalo uživanje u hrani. Zato me u Zagrebu najčešće možete vidjeti u restoranu Theatrium chefa Filipa Horvata. U taj sam projekt s Filipom ušao kao manjinski partner, ali prije svega kao prijatelj. Uživam u njegovom društvu i prepuštam se gastronomskim putovanjima koje on osmisli.
Koliko pritom uspijevate paziti na svoje tijelo?
- Moram paziti, ipak je to moj glumački alat. Mislim da sam u vježbanju kao i svi drugi. Kada uspijem povezati nekoliko treninga u teretani, svidi mi se taj ugodni umor nakon vježbanja i jedva čekam sljedeći termin. No, čim preskočim nekoliko treninga, lagano se ulijenim i postane mi naporno razmišljati o utezima. Doduše, dosta toga ovisi i o ulozi za koju se pripremam. Zbog "Oca" sam smršavio 18 kilograma u nešto više od mjesec dana, a za ulogu inspektora Nikole u serijalu "Močvara", koji se trenutačno prikazuje u Srbiji, morao sam se udebljati.
Je li vam bilo teško smršavjeti u tako kratkom vremenu?
- Imao sam vrhunskog trenera uz kojeg je sve bilo lakše. Kada imam neki cilj, a ovdje je bilo jasno da lik mora biti jako mršav, onda sam discipliniran. Nema šanse da bih popustio i u ponoć se bacio na pršut. Uostalom, ta fizička bol koju sam osjetio kroz naporne vježbe i odricanje od hrane pomogla mi je da shvatim psihičku bol kroz koju prolazi moj lik.
Jeste li tako odlučni u svemu u životu?
- Ne, borim se sa sobom kao i svi drugi. Nekad mi ide bolje, a nekad lošije.
Bojite li se neuspjeha?
- Stalno.
Jeste li prije pandemije razmišljali o karijeri u SAD-u?
- Bilo je takvih planova. S agentima sam dosta o tome razgovarao, pa sam i svakih mjesec-dva odlazio u Englesku na audicije. Da se nije dogodila pandemija, vjerojatno bih sada i snimao u Engleskoj ili SAD-u, ali doista se zbog toga ne smijem žaliti. Ova je situacija promijenila moje planove, baš kao i svim ostalim ljudima.
Što ste za vrijeme pandemije naučili o sebi?
- Dosta sam naučio o pranju ruku i virusima, no nekih velikih intelektualnih prosvjetljenja nisam imao. Jedino što mi je čudno biti toliko dugo na istom mjestu. Mislim da od svoje jedanaeste godine nisam toliko mirovao. Prije korone uvijek sam tražio neko društvo i sve dotad nisam znao da toliko volim biti kod kuće. Naučio sam cijeniti svoj mir. Bez buke i ometanja kod kuće čitam, gledam filmove, kuham...
Znači li to da ste se pomirili s ulaskom u zrele godine?
- Kao i svi drugi, svakim sam danom stariji. Protiv toga se ne borim, već, naprotiv, taj proces slavim. Uživam u njemu. Kada bih uvijek bio isti, moj bi posao bio jako dosadan.
Jeste li počeli sijedjeti?
- Naravno, ali to me ne smeta. Naprotiv.
Uz sazrijevanje, priželjkujete li i obiteljski život?
- Što Bog da, bit će.
Čitajte i:
Goran Bogdan piše povijest: ‘Ova vijest svakako uljepšala ovo ludo vrijeme‘
Velika vijest za Srdana Golubovića i Gorana Bogdana: Film Otac u utrci je za 'europski Oscar'
Goranu Bogdanu i Mariji Škaričić glavne nagrade Mostar film festivala