Darijo Srna ususret 40. rođendanu otvoreno o ratu i obitelji: ‘Osjećam se kao čovjek bez adrese‘

Naš legendarni nogometaš i sportski direktor kluba Šahtar pogođen zbog ratnih stradanja u Ukrajini u emotivnom razgovoru za Gloriju ispričao je sve o povezanosti s tom zemljom i ljudima te naglasio kako mu je u teškim trenucima obitelj najvažniji oslonac.

Piše:

Gloria Copyright

Objavljeno: 27. travanj 2022. 13:04

Život legendarnog kapetana Vatrenih Darija Srne mogao bi biti predložak za roman, no ostat će zabilježen u biografiji koju je napisala naša kolumnistica Milana Vlaović Kovaček. Tim je povodom autorica biografije i Glorijina kolumnistica Milana Vlaović Kovaček napravila veliki životni intervju s našim legendarnim sportašem.

"U svibnju 2020. sjedila sam na svom kauču kad me iznenada iz Ukrajine nazvao Darijo Srna. Legendarni kapetan hrvatske nogometne reprezentacije zamolio me da napišem knjigu o njegovom životu, koji je bio prepun preokreta, uspona i padova, i čiji zapleti su uzbudljivi čak i u slučaju da vas nogomet uopće ne zanima. Pristala sam prije svega zbog njegove priče, za koju sam smatrala da je vrijedna ostati zabilježena na taj način. Ujesen 2020. provodili smo duge sate u video razgovorima, viđali smo se kad je dolazio u Zagreb, i tako je nastao rukopis koji je prošle jeseni bio završen. No, Darijo još nije bio spreman da se knjiga objavi, odgodio je njen izlazak za jesen 2022. Onda se dogodio rat u Ukrajini, koji je dočekao kao sportski direktor kluba Šahtar iz Donjecka i morali smo ispisati još jedno poglavlje. Ovaj put to više nije bio onaj Darijo kojeg sam upoznala prije dvije godine. Čovjek koji mi je dao ovaj intervju ispunjen je neizrecivom tugom", piše Milana Vlaović Kovaček na početku intervjua koji možete pronaći u novom broju magazina Gloria na kioscima.

Video intervju s Darijom Srnom snimili smo u njegovom zagrebačkom domu.

Kako je došlo do ideje da se napiše tvoja biografija?

Dok sam još profesionalno igrao nogomet to su predložili iz mog kluba Šahtara te su čak angažirali jednog ukrajinskog pisca. Nekoliko puta sam se našao s njim i počeo sam mu pričati svoju životnu priču, no u jednom trenutku shvatio sam da on nikada neće razumjeti moj mentalitet, porijeklo i mene kao čovjeka. Ideja o knjizi je potom pala u zaborav, sve dok me jednog jutra nije nazvala Mirela i rekla da si ti, iz više razloga, jedina osoba koja mi može pomoći da vjerodostojno ispričam svoju priču.

Može li se iz ovoga zaključiti da nisi imao razloga upasti u krizu srednjih godina, koja neke zadesi oko 40. rođendana - jer nisu ondje gdje su željeli biti kad im je bilo 18 godina?

Nekad sam se pribojavao te krize na koju su me mnogi upozoravali. Kad se počeo približavati kraj moje karijere kao igrača, shvatio sam da će mi biti lakše ako ostanem u nogometu. Previše lutanja u druge poslovne vode ne bi mi pružilo takvu satisfakciju. Imao sam sreću da mi je Šahtar odmah nakon prestanka igranja ponudio da postanem pomoćni trener, a nakon godinu dana i funkciju sportskog direktora. Početkom 2022. upisao sam jednu od najboljih škola za sportski menadžment i veselim se novom izazovu ujesen - početku predavanja.

Kad si prepoznao da ćeš postati profesionalni nogometaš?

Moj otac je čitav život bio u nogometu, on je prvi prepoznao moj potencijal i usmjeravao me prema mom cilju. U Metkoviću je sve povezano s oblikom lopte - u blizini moje zgrade je teniski teren gdje su teniske loptice, na bućalištu se valjaju buće, mandarinke su okruglog oblika, nogometna je lopta okrugla, a možeš biti konobar u Sportskoj ulici i pladanj koji nosiš također je okrugao. Za nešto okruglo moraš se odlučiti, a ja sam prepoznao da je to nogometna lopta, kad sam kao dijete nedjeljom gledao Ligu petice i kad sam sanjao sebe u tim situacijama. Kada sam s 14 godina dobio poziv od reprezentacije Hrvatske, shvatio sam da postoje realne šanse da postanem profesionalni nogometaš. Iako je to bio tek početak, mnogo se toga moralo poklopiti da do toga i dođe. Danas sam ponosan na sve što sam u karijeri ostvario i ne bih ništa mijenjao.

Koliko su te promijenili brak i očinstvo?

Jako puno, kao što vjerojatno promijene većinu ljudi, i to u svakom pogledu. U brak nisam ušao nespreman, bio sam siguran u svoju odluku i izbor jer smo Mirela i ja već bili četiri godine u ozbiljnoj vezi. Prošli smo određene uspone i padove, što mi je pomoglo da zrelije gledam na mnoge stvari.

Onda je u vaš život ušla Kasia, a šest godina kasnije i Karlo...

Njihovim rođenjem počinje najljepši period našeg života. Obitelj mi je od prvog dana centar svijeta i sretan sam što imamo i kćer i sina tako da je omjer snaga u kući podjednak. Moram napomenuti da sam volio djecu i prije nego što sam dobio svoju. Imam za njih strpljenja. Vjerojatno je na to utjecalo i moje odrastanje s bratom Igorom, koji je rođen kao dijete s teškoćama. I s kćeri i sa sinom imam isti odnos, iako je ona curica i uskoro će joj biti 12 godina. Polako ulazi u pubertet i to se osjeti, puno razgovaram s njom i u razgovorima nastojim biti uviđavan i otvoren.

Koliko ste se Mirela i ti s vremenom prilagodili jedno drugome?

Dosta. Poznajemo se jako dobro i nakon toliko godina znamo kako komunicirati. Naravno da i kod nas, kao i u svakom odnosu, ponekad bude nerazumijevanja, ali bez toga bi nam možda bilo monotono.

Na koji način se tvoji i Mirelini svjetovi nadopunjavaju?

Mi imamo vrlo različite osobnosti i mogu reći da se u mnogo situacija baš zbog toga - nadopunjujemo. Valjda su nas upravo te razlike privukle jedno drugom.

Kako to da ste živjeli u različitim gradovima, ona u Londonu, a ti u Kijevu?

Imamo sreću da zahvaljujući fleksibilnosti funkcije koju obnašam posljednje tri godine možemo živjeti na dvije adrese. I Mirela i naša djeca obožavaju Ukrajinu gdje smo živjeli deset godina i stekli prijatelje. Ne želimo da djeca zaborave jezik koji smo naučili, a s druge strane u Londonu im se nude mogućnosti za obrazovanje koje je neophodno za njihovu, nadamo se, uspješnu i sretnu budućnost. Više smo i kvalitetnije zajedno otkako sam postao sportski direktor Šahtara u Kijevu nego dok sam aktivno igrao nogomet, a ona je živjela sa mnom. Kao sportski direktor kluba imam otvorene ruke, svaki tjedan sam dolazio u London ili su oni dolazili k meni, a Mirela je često letjela na naše utakmice, i tako smo opet bili skupa. Nisam imao osjećaj da vodimo odvojeni život. Kada je počeo rat, bio sam sretan što moja djeca to nisu proživjela, kao ni ponovno seljenje u traumatičnom okruženju.

Cijeli intervju Darija Srne i Milane Vlaović Kovaček potražite u novom broju Glorije, koja je na kioscima od četvrtka 28. travnja.