Pripovijetka "Bila sam žohar" Splićanke Jelene Alfirević Franić (29) svijetlo dana ugledala je krajem prošle godine, a zbog velikog interesa ljetos je objavljena u proširenom izdanju. Štivo je to koje bi trebali pročitati svi, pogotovo u kontekstu zastrašujućih podataka o porastu obiteljskog nasilja od početka pandemije. Naime, prema podacima MUP-a od početka 2021. evidentirano je 40 posto više prijava, a u Splitsko-dalmatinskoj županiji, gdje je zadnjeg dana u studenom na javnom mjestu 44-godišnjakinju ubio njezin bivši partner, taj je postotak čak i veći. U prilog alarmantnoj statistici ide i činjenica da knjiga "Bila sam žohar", u kojoj autorica na 80 stranica piše o mučnom silovanju žene, nije tek fikcija.
Je li riječ o iskustvu vama bliske osobe?
Nažalost da! U knjizi je opisano iskustvo "jedenja tijela", odnosno muškarčeva silovanja žene meni dobro poznate i bliske osobe.
Zašto je žena u vašoj knjizi žohar?
Osim što živimo u maskulinom društvu, poražavajuće je da je ono još uvijek mizoginijsko i pati od ginofobije, to jest straha od samostalnih, jakih, sposobnih i dominantnih žena. Silovatelj u knjizi se pretvara u toliku "emocijsku životinju" da siluje vlastitu ženu, unatoč njezinu oklopu, ljušturama, nožicama i izlučevini koju vidi. On je gladan i samo vidi tijelo, meso femine u svojoj bolesnoj muškoj fantaziji. Moram naglasiti da je problem današnjeg društva i u tome što je žena ženi nerijetko vuk. Žene drugim ženama počesto pronalaze manu, a crveni ruž, tigrasti uzorak i osmijeh na licu - teško opraštaju. Lijepa i zgodna žena je stigmatizirana u startu i ima puno teži "put" dokazati da može biti i itekako pametna.
Koliko ste dugo radili na knjizi?
Početkom prosinca 2020., dakle kad je pandemija po ovom pitanju već uzela maha, na stranicama CeKaPe-a i Centra za participaciju žena Rijeka vidjela sam Međunarodni književni natječaj naziva "Zašto skrivaš lice?". Isti tren sam navukla na sebe kaput, rukavice i šal te otišla u šetnju zadarskom šetnicom Muraj gdje sam studirala i gdje danas radim na Sveučilištu. Sjetila sam se vremena dok sam kao studentica slušala krikove žene iz susjedne zgrade u kojoj sam tada stanovala i moje nemoći da bilo što učinim. Tako se rodila mučna, mračna i crna Žena-Žohar, priča o feminizmu novoga doba koja je nagrađena na međunarodnom natječaju. S obzirom na to da sam po naravi poprilično discipliniran tip, priča je nastala u tri dana intenzivnog pisanja pa i sada imam dojam kao da sam ju uistinu napisala u jednom dahu. Samo nekoliko dana nakon što je moja knjiga krajem prosinca 2020. objavljena na internetu, beogradska glumica Milena Radulović javno je optužila svoga silovatelja i pokrenula regionalni pokret "MeToo".
Što vam je bilo najteže tijekom pisanja?
Knjiga je nastala u Zadru, u jednoj posve apokaliptičnoj kafkijanskoj atmosferi pandemije koronavirusa, izolacije i jedne opće društvene pustoši. A neovisno o kategoriji involviranosti osobnog iskustva, vi kao pisac počnete živjeti s tim stvorenim književnim likom i osjećati njegove emocije, tu bol. S predgovorima i mojim zabilješkama o silovanju kao emocionološko-moralnom problemu, te s mojim i s ilustracijama splitske slikarice Ence Kovačević, pripovijetka ima ukupno 80 stranica. Iako nije predugačka, snažna je i važna.
Tko ju je prvi pročitao?
Moja bliska prijateljica koja je u njezinim ranim dvadesetima bila silovana. Dio knjige u kojem detaljno opisujem taj užasan čin toliko ju je potresao i uznemirio da sam čak u jednom trenutku htjela odustati od objavljivanja. No, nakon što je pročitala ostatak knjige, koji govori o egzistencijalno-filozofskim promišljanjima žene nakon silovanja, zahvalila mi se i rekla da knjigu mora vidjeti svijet.
Koja vas je reakcija na vašu knjigu osobito dirnula?
Najponosnija sam na komentare žena koje su prošle ovo i slično nasilje. Gotovo sve pišu jednako, opisujući knjigu nizom epiteta: mučna, teška, bolna, strašna, brutalna, jeziva te, nažalost, istinita. Neke su je pročitale u dahu, a neke pak i tjednima ili mjesecima odugovlačeći, zastajući i ponovno proživljavajući nasilje u pročitanim dijelovima. Sve zahvaljuju zbog ovog literarnog ukalupljenja jednog strašnog zločina kakvo je silovanje. Ženu-Žohara sam ispisala naturalistički, bez uljepšavanja, a to što sam prikazala istinsku stvarnu emociju mislim da je temeljni razlog zbog kojeg knjiga ima toliki utisak na čitatelja.
S druge strane, kako muškarci reagiraju na vašu knjigu?
Osim što bih voljela da ju pročitaju sve žene koje su doživjele nasilje bilo koje vrste ili silovanje, moja je istinska želja i da knjigu pročita što više muškaraca, poglavito zbog psihološke karakterizacije muškog književnog lika koji se pojavljuje u knjizi, a ima izražene narcističke crte ličnosti. Važno mi je da ju pročita što više mladića srednjoškolaca i studenata jer se tada razvijaju narcističke crte ličnosti, ali ih se još može usmjeriti na pravi put. Edukacija od vrtića i škola, u prosvjetiteljskoj "bazi" jedini je način prevencije nasilja, bilo obiteljskog, vršnjačkog, rasnog, rodnog... K tomu, voljela bih da književnost i umjetnost budu dostupni svima, da ovo štivo uđe u čitateljske klubove, staračke domove, domove za mlade s problemima u ponašanju. I u zatvore, kao način edukacije društva, da ga samostalno ili organizirano radionički čitaju silovatelji, jer sam duboko sigurna da će izazvati gađenje u njima, ma u kolikoj mjeri zvjerski-životinjski identitet preuzeli.
Gdje se knjiga može nabaviti i koje sve planove imate s njom?
Neke knjižnice su u Hrvatskoj dobile svoje primjerke, a knjiga se trenutno može naručiti putemOva e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.zadarskog ogranka Matice hrvatske. U planu je drugo izdanje koje bi imalo i svoj podnaslov te pregovori s Ministarstvom znanosti i obrazovanja RH da se knjiga uvede u školske kurikule kao obvezni odgojno-obrazovni sadržaj. Posebno me raduje intrigantna najava zadarskog istaknutog i nagrađivanog kazališnog redatelja Vinka Radovčić koji je inspiriran čitanjem knjige najavio njezino uprizorenje na kazališnim daskama. Prema knjizi se već izvodi plesna minijatura "Bol", u koreografiji Jasne Frankić Brkljačić.
Koliko vam je vaše intimno okruženje bilo poticajno za pisanje knjige koja se bavi ovakvom temom?
Dolazim iz radničke seoske obitelji, iz malenog i pitomog mjesta Donja Ostrvica u nekadašnjoj Poljičkoj Kneževini u splitskom zaleđu poznatom po legendi o Mili Gojsalić, hrabroj ženi koja je obranila svoj narod od Turaka u 16. stoljeću podavši vlastito tijelo Ahmed-paši. Snažne žene su obilježile i moju obitelj, u kojoj sam najstarije od četvero djece. Moju su baku Milu primjerice svi u selu zvali "čelična lady" jer je držala četiri kantuna u kući. I ja sam kao mala radila "muške" poslove. Od ovoga ljeta sam u sretnom braku. Moj suprug je divna i dobra osoba koja me podržava i potiče u kreativnom stvaralačkom radu. Po zanimanju je inženjer pomorske nautike, a prije vjenčanja smo zajedno bili pet i pol godina. Knjigu sam napisala prije ulaska u brak i ona je moj svojevrsni dug djevojaštvu i mladenaštvu. Dug je bliskoj osobi koja je doživjela silovanje, društvu koje zatvara oči pred nasiljem, nasilnicima, svim Ženama-Žoharima i meni samoj.