Najveća promjena po dolasku na otok bila je ta da nema motornih vozila, već samo kočije i bicikli. Iako izgleda jako vintage i zanimljivo, žao mi je što konje iskorištavaju za prijevoz apsolutno svega - od ljudi do prtljage, robe za trgovine i svega onoga čemu inače služe kamioni i prikolice. U "centru" otoka se može pronaći sve jer se radi o jako popularnoj turističkoj lokaciji, ali cijene su 3-4 puta veće nego u gradu, što je i logično s obzirom na to da je sve teže dostupno. Ne moram objašnjavati kako je odlazak u supermarket prava pustolovina, pa to izgleda tako da angažiraš troje ljudi koji nose prtljagu kako bi mogli staviti sve vrećice u njih, moliš one koji imaju automobil da te voze i vraćaju iz supermarketa do broda, koji te onda preveze do otoka s kojeg vučeš prtljagu 15 minuta pješice do kuće jer ti je žao da se konji muče.
--> Šibenčanka nam je opisala prve dane svoje 'work and travel' avanture, baš ništa nije išlo po planu
Kad smo već kod kupovine namirnica, već sam ranije spomenula kako je prilagodba na hranu bila najteži zadatak. Toliko šećera i aditiva nisam još nigdje vidjela i okusila i sad mi je jasno zašto toliko njih ima problema s kilogramima.
Mislim da ljudi koji ovdje žive nisu toliko krivi tome jer zaista se teško oduprijeti pretjeranoj količini šećera i fast fooda. Kada smo prvi put išle u kupovinu mislile smo da su neke osnovne namirnice svugdje iste, ali čak su i čokoladne žitarice bile slatke toliko da smo ih morale miješati s običnim kukuruznim da malo ublaže sav taj šećer. Ipak, isprobavanjem svega i svačega pronašle smo neke namirnice koje su slične ili iste kao kod nas. To su uglavnom sirni namaz, kruh, povrće, jaja, jogurt, tjestenina, umak od rajčice i mlijeko koje koristimo kao bazu i imamo ih uvijek, pa onda uz to eksperimentiramo s nekim njihovim namirnicama u slučaju da nam se svide pa ih možemo uvesti u rutinu. Nije toliko strašno kad odeš nekoliko puta u supermarket i već upoznaš većinu brendova i namirnica i kada znaš gdje se što nalazi, budući da su njihovi supermarketi takvi da u njima potratiš gotovo cijeli dan - bez pretjerivanja. Brza hrana u Americi je sve i koliko god pokušavaš jesti zdravo, uz dva posla ih je nemoguće u potpunosti izbjeći. Da se razumijemo, ni ne pokušavam, ali nastojim pronaći balans između isprobavanja raznoraznih američkih slastica i zdrave hrane.
Pronalazak drugog posla, koji radimo na pola radnog vremena, bilo je još jedno novo iskustvo, nešto što u Hrvatskoj ne postoji kao takvo. Doslovce hodaš od lokala do lokala, trgovina, hotela i pitaš zaposlenike trebaju li radnike. Oni zapišu tvoje podatke i ako im treba (a uglavnom svima treba) pošalju ti mail da dođeš na kratki razgovor. Prijateljica i ja smo u jedan dan pronašle drugi posao. Radimo u jednoj slastičarni koja proizvodi fudge - njihov najpoznatiji slatkiš koji je najlakše usporediti s jako slatkom čokoladom raznih okusa koja se kupuje na kile. Amerikanci su ludi za fudgeom, pogotovo u ovom dijelu Amerike. Na ovom malom otoku postoji čak 15-ak takvih slastičarni! Iako radim dva posla, ne mogu se požaliti da mi je preteško jer mi je prvi posao dosta statičan i ne umorim se previše, dok je ovaj drugi dosta dinamičniji. Recimo da je isti obujam posla kao na sezoni u Hrvatskoj (radeći jedan posao), samo što si ovdje plaćen 4-5 puta više. Iako je situacija s poslodavcem i radnicima individualna, mi se ne možemo žaliti.
Sva prava su nam 100 posto uvažena i radnici se itekako cijene. Osim poslodavaca, moram se osvrnuti i na ljude koji dolaze na ljetovanje kao i Amerikance općenito. Većina vas je upoznata s tim kako su dosta pričljiv narod i kako im je ‘chit-chat’ dio kulture. Međutim, na dnevnoj bazi se nađe toliko predivnih ljudi koji žele znati što radiš u Americi, trude se ponuditi neke preporuke za putovanje, pomoć, neki se trude reći koju riječ na hrvatskom ili barem čuti nešto o našoj kulturi. Za mene je to puno više od nekog ‘small talka’ da se, eto, odradi. U globalu, puno više komplimentiraju, razgovaraju i trude se oko ljudi i mislim da će mi biti jako teško ponovo se vratiti u mentalitet koji je prisutan u našoj zemlji. Opet je teško doći do nekog zaključka jer imam toliko toga za reći i staviti na papir, ali znam da vas većinu zanima kakva je hrana i kakvi su ljudi. Sad znate moje viđenje istog, a mi se s novim temama čitamo za dva tjedna!