Prva predstava kazališnog diptiha Braća Karamazovi prema romanima F. M. Dostojevskog, u režiji Olivera Frljića u Zagrebačkom kazalištu mladih, održala se u subotu 27. veljače. Nisu je propustili brojni ljubitelji kazališta i umjetnosti. Uvijek originalan redatelj, ruski klasik razlomio u dvije predstave, što će dovesti i do dvije premijere - ali jedne karamazovštine.
U subotu je zagrebačka publila vidjela predstavu Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, u trajanju nešto više od dva sata. Druga predstava nosi naziv prema drugom dijelu slavne rečenice velikog Dostojevskog - Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Predstava će biti premijerno prikazana u nedjelju, a traje duplo manje od prve.
Prva predstava kazališnog diptiha Braća Karamazovi koju je po motivima istoimena romana Fjodora Dostojevskog redatelj Oliver Frljić postavio kao orgijastičku subverzivnu polemiku sa "svijetom karamazovštine".
Taj svijet nasilja i mračne slavenske strasti posljednje knjige velikoga pisca Frljić je pretvorio u višeslojnu scensku studiju zločina, krvoprolića i nesreće koja teme kojima se prije dvjesto godina bavio Dostojevski - vjere, iskušenja i naslijeđene krivnje - kontrapunktira s aktualnim političkim trenutkom s naglaskom na rusku invaziju na Ukrajinu.
Frljić ide i korak dalje, pa ovu priču o nesretnoj obiteljskoj lozi - koja je istovremeno i drama o ocoubojstvu, socio-politička drama, teološka rasprava, studija ljubavi i vjernosti - pretvara u burlesknu travestiju opće duševne i moralne prljavštine, u predstavi prepoznatljive frljićevske bestijalne estetike, duboko protkanoj povijesnim referencama i aktualnim političkim komentarima.
Radnja romana plete se oko Fjodora Karamazova (Jerko Marčić) i njegova tri sina, čije je majke iskoristio za osobno bogaćenje a djecu, čim su im majke umrle, dao da ih odgajaju drugi dok se on zabavljao raskalašenim orgijama i opijanjem. Vrativši se kao vojni časnik u rodni grad kako bi od oca tražio nasljedstvo svoje majke, Dmitrij (Ugo Korani) tu susreće i ostalu dvojicu braće, distanciranog intelektualca Ivana (Dado Ćosić) i nježnog mistika Aljošu (Adrian Pezdirc).
Zaplet počinje sporom oko imanja koji stari Karamazov, razvratnik i pijanac, odluči pokušati razriješiti uz pomoć mudrog monaha Zosima (Milivoj Beader), i upravo tom scenom i počinje Frljićeva predstava: na potpuno praznoj i mračnoj pozornici, trojica sinova pod ezoteričnim osvjetljenjem s ularima oko vrata vuku teška kola na kojima se raskošno kočoperi njihov otac, utjelovljenje animalne sirovosti i bezočne svirepe nezasitnosti.
Već u prvoj sceni naznačuju se ključni neuralgični odnosi komada iz kojih izranja čitav konfrontacijski svijet "Braće Karamazova". Na kolima se, posjednuta na visokoj stolici ukočeno nad njih nadvija Grušenjka (Linda Begonja), u dramatičnu crvenu haljinu odjevena kapriciozna i svojeglava koketa koju će htjeti oženiti i otac i Dmitrij.
Uskoro se pojavljuju i ostali ključni akteri, Katerina Ivanovna (Katarina Bistrović Darvaš), Dmitrijeva zaručnica koju će on prevariti i napustiti, te sluga i kuhar staroga Dostojevskoga, njegov četvrti, nepriznati sin Smerdjakov (Danijel Ljuboja), rođen iz čina silovanja gradske lude, koji će kasnije imati presudnu ulogu u ovoj obiteljskoj tragediji.
Središnji motiv za autorsku subverziju Frljić nalazi u liku starca Zosima, štovanog starješine u samostanu i Aljošina duhovnog mentora čije učenje postaje središnje za sve ideje u romanu. Redatelj se time poigrava pretvarajući utjelovljenje arhetipskog mudrog starca u opscenu okosnicu komada - Milivoj Beader u ovoj ulozi veći dio predstave provodi gol - skakućući po sceni, prelazeći pozornicu sporim korakom sa staračkom hodalicom, ili ležeći u mrtvačkom kovčegu.
U referenci na polifonu poetiku Dostojevskoga, koji svojim mnogobrojnim likovima daje samostalne, ravnopravne glasove ispisujući svijet kontradikcija, sukobljenih perspektiva i pluralističke - nasuprot dogmatske - vizure, Frljić je predložak organizirao polifono: napravio je dvije ravnopravne predstave s dvije odvojene narativne linije, koje se mogu gledati odvojeno, dok zajedno nude cjelovitu sliku njegova suvremeno kontekstualiziranog autorskog viđenja ovog ruskog klasika.
Prva večer Braće Karamazovih, u referenci na Tolstoja podnaslovljena 'Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu čija je premijera održana u subotu, na scenu donosi okosnicu romana - narativ o trojici braće (i četvrtom, nepriznatom), njihovu ocu i međusobnoj zapletenosti u obiteljske afere. Brutalnost, što tekstualna, što atmosferska, što vizualna, utkana je u spoj dramaturgije i režije, stvarajući tako određeni lajtmotiv cijele predstave, koja ne zaobilazi ni obiteljske stolove, ni romantične i prijateljske odnose, pa tako ni sami crkveni vrh. (Dramaturginja je Nina Gojić, koja zajedno s Frljićem potpisuje i dramatizaciju i adaptaciju teksta).
Politička vizura prve predstave svojevrsna je uvertira u drugu predstavu, pod naslovom "Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način", koja će premijerno biti prikazana dan kasnije, u nedjelju 27. veljače, i koja je politički obojenija, a obuhvaća često zanemarivanu narativnu liniju o obitelji klasno deprivilegiranih Snegirevih i odnosu najmlađeg brata Karamazova, Aljoše, s dječacima okupljenima oko najmlađeg sina Snegirevih, Iljuše.
Čitajte i: Zašto su u Hrvatskoj najslušaniji trap folk hitovi i pogađa li nas inflacija glazbenog neukusa
'Gladijatorske igre'
Dostojevski se u svim svojim romanima bavio psihologijom ljudskoga ponašanja - zanimalo ga je zašto ljudi čine to što čine, a osobito zašto često čine posve kontradiktorne stvari, oprečne svojoj prirodi. Stoga se njegovi likovi često ponašaju na način koji se čini posve u suprotnosti s njihovim osobnostima.
Većina glumaca pojavljuje se u više od jedne uloge u ova dva komada, što također služi naglašavanju kontradikcija i tenzija s obzirom na to kako se i koji likovi susreću u jednoj osobi. Glumački ansambl još čine Mateo Videk, Jasmin Telalović, Milica Manojlović, Ivan Pašalić, Hrvojka Begović, Petra Svrtan i Rok Juričić.
Priču romana, koja uključuje ljubavne trokute, sitne financijske prijevare, izjave ljubavi, izljeve ljubomore, smrt starog Karamazova - kojeg ubija jedan, a možda i sva četvorica njegovih sinova - te uhićenje Dmitrija i suđenje koje uslijedi, Frljić u prvoj predstavi diptiha koristi kao pozadinski orijentir za pretvaranje filozofske rasprave o temama kao što su bog, slobodna volja, moral i ljudska nesavršenost, prisutnima u knjizi, u polje politički angažirane borbe, uz jasne implikacije autorovih političkih i društvenih stavova u odabranom kontekstu.
U ovom slučaju, predstava po romanu ruskoga klasika i nesumnjivo jednoj od najutjecajnijih knjiga u povijesti književnosti, ponudila je savršeni kontekst za aktualizaciju ukrajinske krize i ruske vojne invazije. Simboli carske, revolucionarne, komunističke i vjerski licemjerne Rusije redom su prisutni u ovome komadu, čiju je ključnu međuljudsku dinamiku recenzentica Nataša Govedić u popratnom tekstu u knjižici predstave odlično odredila sintagmom "gladijatorske igre", navodeći kako "i Frljić i Dostojevski s ljubavlju promatraju mržnje".
Frljić to čini posežući za gotovo neumjerenom travestijom, poigravanjem kategorijama i projekcijama, radikalnim kontrapunktiranjem racionalnog i iracionalnog, klasičnog i vulgarnog, neprekidno se izrugujući licemjerju i pohlepi, rušeći svojim scenskim postupcima konvencionalno kazalište na koljena.
Njegova izrazito sekularna etička pozicija, reprezentativna šok-estetika njegova scenskog jezika, dramska artikuliranost njegovog političkog kazališta, u ovoj predstavi eksplodiraju orgijastičkim zanosom uz taktove pjesama poput "Maljčika" i "Rasputina", da bi završna implozija elegijskog duhovno-moralnog ekspozea postavila pred publiku ključnu dubiozu: ako smo ugledali vraga i spoznali njegovo postojanje - moramo li priznati i postojanje boga?