Život doista ispisuje najčudnije priče. Koji put čak i nevjerojatne, ali, Bože moj, pa i on zna biti takav. Nepredvidiv do nevjerojatnosti.
Za ovu kolumnu inspiraciju mi je dala priča jedne bake, očajne i užasnute jer je unuka razvrgnula zaruke s dečkom koji je, čini se, bio “prava partija” svima osim – djevojci. Bliža i dalja rodbina držala je da je vjenčanje pitanje dana. Sve je bilo spremno, barem s njihove strane, za onaj krajnji i još važniji čin, od rezervirane sale do tko zna kakvih sve ne toaleta. I, dakako, crkve na Gornjem gradu! A zaručnik nije bio bilo tko. Perspektivan, obrazovan, a bome i s kućom pod Sljemenom. I domicilni njegov stanovnik, a ne neki “dotepenac” tko zna otkuda. Roditelji su mu, uostalom, bili čuveni poduzetnici. I koja budala to može propustiti? I, počela jadikovati baka: – Zamislite, sve je to ostavila zbog nekog zgubidana iz tamo nekog sela, kojemu nisam zapamtila ni ime. Samo znam da je to neka Dalmatinska zagora, a on je neki direktorčić u firmi koju je sam osnovao – za tisuću eura. Taj da živi sto godina, neće moći kupiti ni garsonijeru u Novom Zagrebu. I to nas je sve zbunilo, oneraspoložilo, da ne kažem kakvu je užasnu sramotu nanijela toj finoj i čuvenoj obitelji s kojom smo se sprijateljili – svakako.
Znam da zaruke ne trebaju trajati dugo, ali isto tako sam čula da se zaručnički prsten može nositi i godinama. No ona je sve to razvrgnula, sramotno, nakon mjesec dana. Možda bi nam svima bilo lakše da se strpjela barem još neko vrijeme. Ovako, što da vam kažem, izazvala je javnu sablazan. Meni je sve to bilo sumnjivo kad se u samom početku opirala zarukama. Uopće ih nije ozbiljno shvaćala, čak ih je ismijavala, ali mi smo držali da će je i to vezati uza nj. Vrhunac se zbio kad je odbila ići na zaručnički tečaj u crkvu. No, eto, ni zaruke nisu što su nekad bile. A ja sam joj govorila o svojim i majčinim joj zarukama, fešti koja se prepričavala dugo, dugo, a potom i vjenčanju nakon nešto manje od godine dana. Jer zaruke su bile, a i ostale su, čvrst nagovještaj da je udaja vrlo blizu.
Recite, kako je mogla propustiti takvu šansu? Je li s njom sve u redu? Bojim se i toga. Poznavala sam tu djevojku, sviđala mi se jer je bila vesela, razgovorljiva, moderna, puna života i vrckava. Oko nje su se motali svi dečki iz kvarta, ali ona ih je znala na fin način odbiti i pretvoriti u prave prijatelje. Sve mi je bilo jasno čim je baka počela priču. Iznenadila bih se da je završilo drugačije. Zaručila se jer su na nju vršili pritisak, popustila je na trenutak, ali nijednog časa to nije shvaćala ozbiljno. Nisam znala kako da smirim baku a da joj ipak kažem da je unuka učinila najbolje što je mogla – raskinula je zaruke koje i tako ne znače ništa, i vjerojatno krenula putem za koji misli da je pravi. Našla je muškarca koji želi sam određivati smjerove u svom životu, koji zna što hoće, ali i kako to postići. Možda doista neće imati kuću pod Sljemenom, ali imat će dom pun ljubavi.
I kako uvijek držim da je vlastiti primjer najbolja potvrda istini, počela sam joj priču o sebi i svom gledanju na zaruke. Uplela sam u sve to čak i povijest, istaknuvši da korijeni tih običaja sežu daleko u prošlost, neki kažu da su se Židovi počeli prvi zaručivati, da su poslije sve to prihvatili Grci i Rimljani, a da baš od Rimljana potječe darivanje prstena. Nisam propustila govoriti i o zapadnjačkoj tradiciji razmjene zaručničkih prstenova, koja počinje pokraj 15. stoljeća kad je Maksimilijan I., rimski osvajač, dao Mariji od Burgundije dijamantni prsten kao zaručnički. Spomenula sam kako su zaruke i prvo jače približavanje mladih koji su se odlučili na zajednički život, ali i govorila o prilici da shvate jesu li ili nisu jedno za drugo. Čak sam spominjala to i kao neki “probni rok”, ali ona je ostala pri svome – odličnoj, ali propuštenoj prilici!
I sad sam izišla sa zadnjim adutom – mojim mnogim vezama pa i udajama, ali nijednim zarukama. Tvrdila sam joj da je taj običaj tradicijski na ovim prostorima, ali da ga je vrijeme pregazilo. No govoreći njoj, shvatila sam zapravo istinu o sebi. Zbilja se nisam nikad zaručila jer mi to nije padalo ni na kraj pameti, a nisam ni imala vremena. Za mene je oltar bio pokazatelj moga uspjeha, a i potvrda moje moći nad muškarcem. Pa u konačnici i potvrda ljubavi u tom trenutku. Nešto mi je zaiskrilo da je jedan moj ljubavnik, odugovlačeći ženidbu na koju bih ja bila pristala, ali on je još bio oženjen i činilo mi se da se nikad neće rastati jer je bio inertan, a ne zbog toga što je volio svoju ženu, jedno popodne donio mi prsten. To je valjda trebao biti neki zalog ljubavi i čekanja. Vratila sam mu ga na način kako to čine sve razljućene žene – bacivši ga na pod.
Sjećam se, međutim, da sam davno na jednoj svojoj vršnjakinji, poznanici, primijetila predivan prsten na desnoj ruci. Iznenadila sam se kako je njezino vjenčanje moglo proći nezapaženo, a svi smo bili sigurni da će ga Zagreb pamtiti. I kad sam joj čestitala, a pomalo i prigovorila što nas nij obavijestila pa bih došla u crkvu da budem nazočna obredu, ona je brzo uskočila tumačenjem: – Zaručila sam se tek. Vidiš da mi je prsten na desnoj ruci. Kad ga premjestim na lijevu, na prstenjak, primat ću čestitke. Zar ti to nisi znala? Ali ako nisi, onda ne znaš i još nešto. Zašto lijeva ruka? Zato što se vjeruje da je taj prst početak vene ljubavi, vene koja vodi do srca. Začudila sam se kako nismo znali ni za zaruke, no ona me i tu preduhitrila objašnjenjem: – Običaj je da se zaruke održe doma uz najužu rodbinu jer to je čak intimniji čin od svadbe. Tad sam zapravo isprošena i tad smo oboje pred svima rekli da se volimo i da ćemo život provesti zajedno. Bio je to najsretniji dan u mom životu. Uostalom, vidjet ćeš kad ti se tako nešto desi. Kažu da je zaručnica sretnija od mladenke. I slažem se s tim. Mislim da ne mogu biti sretnija nego sam sada. Samo da tako ostane.
Tada mi se to činilo bezveznim, ali svatko zna svoje. Nisam tada imala iskustva ni sa zarukama ni sa udajom. Ali kad sam ga stekla, bila sam najsretnija kad sam se udavala za onoga kog sam toga časa voljela. Bakina unuka iz ove moje priče nije se zaručivala doma. Restorani su preuzeli tu funkciju. Podsljemenska zona je idealna za takve fešte. I sve se to pretvara u tulume uz nazočnost ne više samo uže rodbine nego i prijatelja. Uvjerena sam da će taj običaj sasvim iščeznuti. Jer seksualna revolucija učinila je svoje. Više se, nasreću, ne čeka vjenčanje da bi se zajedno grijalo krevet. Sad može i obrnuto. Može i bez oltara. Samo, moj stav se zna – ipak je “zakletva” kruna svega.