Uvijek sam se veselila ljetu. Dio tog godišnjeg doba rezervirala sam za sebe na način koji mi se činio najboljim. Znala sam govoriti, figurativno, kako ću si tad cijeli svijet staviti pod noge. I najčešće bih tako i učinila. Samo, nikad nisam išla glavom bez obzira. Kao i za sve u životu, i za godišnji bih se pripremala. Bez obzira na to odlazila li u daleku Australiju, pobjegla na Madagaskar ili lješkarila na suncu na Hvaru.
Ponekad kad bih analizirala gdje sam sve bila i kako sam provodila godišnji, činilo mi se da mi je bilo najljepše na Kupi, u ne baš bogzna kakvoj vikendici, jer je društvo s kojim sam bila bilo onakvo kakvo si čovjek može samo poželjeti – opuštalo me, uveseljavalo, ali i puštalo na miru kad mi je mir bio potreban. Znalo se, međutim, dogoditi, iako ne baš često, da sam na odmor odlazila i sama. Znam da će se to mnogima činiti čudnim, ali ja komunikativna kakva sam bila, nikad se nisam bojala da ću se igdje osjećati osamljenom. Onima manje sigurnima to baš i ne bih preporučila. Jer nema većega razočaranja od onoga kad shvatimo da se teško uklapamo u novu sredinu ili da nas ona ne prihvaća. Tvrdim da je odabir društva prvi i najvažniji korak kad se ide na godišnji. Čak i važniji od samog mjesta odmora.
S tim počnite, ako još niste, i ovogodišnje planiranje. Ma gdje odlazili, s koliko novca raspolagali, ako nam je društvo užasno, odmor je izgubljen. A nema onoga kome odmor ne treba. Jer godišnji i jest to – odmor od svega, ponajprije od vlastitih crnih misli. U današnje vrijeme kad mnoge muče egzistencijalne brige, druge kao da su manje važne. A nisu. To je samo varka. Prividna. I bogatima i siromašnima treba odmora. I jedne i druge opterećuje novac. Bogati ga žele još uvećati, a oni drugi se bore da prežive. Nije čak ni čudno što i jedni i drugi misle da se novcem može sve. A ipak ne može. Pišem o ovome jer godišnji su pred vratima. Oni koji se nisu još odlučili neka to učine što prije, samo preporučila bih svima da paze da odmor ne pretvore u umor.
Naslušala sam se svakakvih dogodovština s odmora. Bilo je tu i lovačkih priča, ali, Bože moj, i to je opuštanje. Ako ikad igdje mašta igra ulogu, onda je to prilikom odlaska, ali i završetka godišnjeg. Razočarani izmišljaju priče da bi uvjerili druge kako su se odlično proveli, a oni kojima je bilo doista lijepo uvijek nešto dodaju jer im se čini da je sve bilo baš tako bajkovito i neponovljivo. O ljetnim ljubavima i njihovom trajanju već sam mnogo puta govorila. Lijepo je dok traje, ali kratko je. No ne treba izbjegavati ni to, ali i ne zavaravati se. Ako se slučajno desi da ta ljubav potraje, onda je to doista – slučaj. Neki će reći da slučaja nema. Neki dan sam razgovarala o godišnjem odmoru s jednom relativno mladom ženom. Četrdesetogodišnjakinjom. Ona me i potaknula da pišem o ovome. Sama je, razočarana, ostavljena, a visi joj, kako kaže, i posao, a sad je još očajnija jer ne zna kamo će na godišnji. Ovakva kakva je i nije za nikamo. Kome ona uopće može biti društvo, isfrustrirana i nikakva. Zove je prijateljica da ide s njom na more u njezinu vikendicu, a ona i to odbila. I, dakako, pogriješila. Kad nam je najteže, najveću pogrešku činimo ako se izoliramo. U društvu, čak i onom od kojeg ne očekujemo čuda, lakše je. Stoga svima koji se nalaze u situaciji kao ova moja znanica preporučujem – ne osamljujte se, idite, pogotovo ako vas zovu. Hvatajte se i za slamku jer i ona zna koji put biti spasonosna.
Parovima bih preporučila da budu zajedno, da uživaju. Da se dogovaraju kamo će, ali i s kim će. Onog časa kad osjete da žele i nešto više, ili čak manje, neka to i učine. Ako požele koji dan samo za sebe, neka se ne ustručavaju to i učiniti. Nije svako razdvajanje i kraj veze. Dapače, ono može biti i učvršćivanje. Najbolji su primjer Iva i Marko. To dvoje mladih bili su dugo zajedno. Kako se ono kaže, i noćivali su i danjivali skupa. Voljeli su se, ali nakon pet godina najprije Marko, a onda i Iva poželjeli su se malo odmoriti jedno od drugoga. Jedino nisu znali kako to izreći da se onaj drugi ne bi osjećao uvrijeđenim. Pametna Iva složila je uvjerljivu priču za Marka. Čak je nije previše ni uveličala: Ksenija, njezina najbolja prijateljica, je očajna. Ostavio ju je dečko pred odlazak na godišnji. Morala bi biti uz nju barem tjedan dana da lakše sve to prebrodi. Ona joj je predložila da odu u njezinu vikendicu na Krk. Marko, pun razumijevanja za brigu o prijateljici, prihvatio je to bez pogovora. Da bi je uvjerio da ne brine za nj, rekao joj je da će on onda s Filipom i Deanom, najboljim prijateljima, na more u Filipovu vikendicu. Oboje su si zapravo nepotrebno lagali. Ali u strahu su velike oči. Tih tjedan dana bilo je dovoljno i jednom i drugom da se nadišu nekog drugog zraka pa je preostalih dva tjedna godišnjeg bio – užitak. Ne znam je li ijedno od njih u taj tjedan dana “zgriješilo”, ali čak i da jest, potvrdila bi se ona moja tvrdnja da promjena nije nevjera.
Bračni parovi nemaju baš mnogo izbora kako provesti godišnji. Osuđeni su na zajednički odmor, naročito ako imaju djecu. Ne kažem da i to nema svojih čari. Dapače, ali svatko ima potrebu i za neki vlastiti trenutak. I zato razborite žene moraju biti te koje će im to i omogućiti. Neki put je dovoljan i tek neki produljeni vikend da im partner osjeti prividni miris slobode. Nije da očevi ne vole djecu, da ne žele s njima provesti i godišnji, ali njihova potreba za slobodom, ma što ona značila, čak ako i samo iluziju, nasušna je. U trenucima kad oni shvate da im žena vjeruje, da ih je “pustila da se izjurcaju”, mnogo je manja opasnost da je prevare, ili ostave, od one svakodnevne u, recimo, uredu s kakvom nametljivom tajnicom.
Psiholozi se često bave onima samcima koji od godišnjeg očekuju čuda. Svejedno je radi li se o muškarcima ili ženama. Ti najčešće sanjaju o susretima koji su mogući tek u bajkama. Ali neka sanjaju. I snovi nekad mogu pomoći. Lakše je kad ti imaju novca barem za nekoliko dana u hotelu. Postoji velika vjerojatnost da će u takvoj sredini sresti nekoga s kim se može izmijeniti pokoja riječ. A od riječi do djela nije uvijek dug put. Onima, pak, koji nemaju ni za put, a kamoli za hotel, preporučujem najbližu rijeku ili toplice. Kako je to obično najbliže kući, vjerojatno će se osjećati kao doma. A sigurnost doma također nešto znači. I kad bih sad morala rezimirati što preporučiti i kako planirati odmor, počela bih od izbora društva, pa destinacije i na kraju odluke što od odmora očekujete. Samo odmor – kako je rekao dr. John Wolf, poznati psiholog s jednog američkog sveučilišta.