Uvijek se rastužim kad vidim oko sebe nesretne i depresivne žene, a po mom sudu, objektivno, i ne bi baš imale razloga za neku veliku depresiju. Svemu, osim bolesti i smrti, može se stati na kraj, ne jednom sam rekla, jasno, ako se to želi, ili ako se smogne snage za borbu. Jer najteža je borba – pobijediti sam sebe.
Da i o ovom problemu pišem, u jeku leta, kad su mnoge žene u potrazi za srećom, kad su na najboljem putu da depresiju “otjeraju od sebe, iz sebe, i oko sebe”, potaknula me jedna “depresivka”. Tužila mi se na svašta i iznenadila me. Očekivala je napredovanje, a nije ga dobila, iako je već bila visoko na hijerarhijskoj ljestvici. Svaka druga vjerojatno bi bila i time prezadovoljna i mirno čekala još i tu stepenicu do vrha, ali ne i ona. Tražila je slobodnu studijsku godinu, koja joj je, zasad, odbijena. Očekivala je da će joj šef odobriti novi uredski namještaj, jer, Bože moj, ovaj je naslijedila, a on nije po njezinu ukusu, ali i na to će morati čekati jer momentalno ne stoje najbolje s budžetom. I kao zadnje, a meni se činilo da joj to i nije najvažnije, želi prekinuti dulju vezu koja se, kako ona kaže “istrošila”. Kad je počela raditi, on je bio već netko, a sad joj više ni po čemu ne odgovara. Nije mogla podnijeti da ijedna od njezinih znanica bude iznad nje ni u čemu, a najmanje u vezi, koja ih ipak na neki način određuje. Sve ju je to dovelo, kako je sama rekla, u depresiju iz koje neće izaći bez pomoći stručnjaka. Jedino što joj je pametno, jest baš to – potražiti stručnu pomoć. Jer ona doista nema razloga za depresiju, iako ima za nastavak borbe. Samo i tu treba postaviti realne granice.
Druga “depresivka” koju sam susrela bila je suprotnost ovoj prvoj. Neću reći da ni ona nije imala razloga za depresiju, ali sve što je poduzimala da je se riješi, po mom sudu, bilo je pogrešno. Ostala je, istina, bez posla, a imala je visoku stručnu spremu. No ljuta na poslodavaca koji ju je proglasio tehnološkim viškom, odlučila se na tužbu. Morala je znati da će tu izgubiti jer tehnološki višak i sud priznaje, ali ona je tjerala po svome. Meni se činilo da bi joj bilo pametnije da je počela tražiti posao. Muža je tako gnjavila tim svojim ponašanjem, premda su bili materijalno zbrinuti jer je on dobro zarađivao, da mi se činilo da bi i tu moglo početi pucati, a onda bi bilo razloga i za tugu, a ne samo depresiju. No njezina taština bila je toliko uzdrmana da nije mogla više pravilno rasuđivati. Eto što muči današnju ženu iako ima relativno više novca, veće mogućnosti za napredovanje u karijeri, odličnu naobrazbu i, dakako, više slobode negoli je ikad imala. Stječe se dojam da je baš sve to i uzrokom njezine depresije, samo je pitanje – je li to razložno.
Što učiniti da svaka od tih sklonih iz bilo kojih razloga depresiji na vrijeme shvate kamo ih može dovesti, zapravo, nepromišljenost. A samo je o tome riječ. Jer kad netko ima toliku slobodu da poslije školovanja može izabrati svoj put, kad može urediti život kako želi, kad može čak i majčinstvo planirati pa i odgoditi do izvjesne granice da joj ne bi ometalo karijeru, toj bi depresija trebala biti zadnje što bi joj se moglo desiti. Ja bih to nazvala obiješću koja se može pretvoriti u ono u što se pretvorilo kod mojih “depresivki”. Jer žene se sve manje mogu tužiti na nejednakost spolova jer i tu je postignuto, barem u zadnje vrijeme dosta, ali čak i da su nezadovoljne, ima toliko načina da i to isposluju onako kako misle da se treba i mora. No očito je da se taj problem ne javlja samo kod nas, i da to što sam ja primijetila nije ni samo “naše”. Američka su istraživanja pokazala da su danas žene deset puta sklonije depresiji od muškaraca, i da su, unatoč velikom napretku koji su postigle u društvu, nesretnije negoli su ikad prije bile. A istraživanja koja su provedena sedamdesetih godina prošlog stoljeća kazuju da su žene bile mnogo sretnije i zadovoljnije od muškaraca, dok je danas situacija i u Americi, ali i u mnogim europskim zemljama sasvim suprotna.
Psiholozi, pa i sociolozi, pronašli su nekoliko razloga tome. Prvi je, i najvažniji, preopterećenost. Žene najčešće rade u dvije “šihte”. Doma i na poslu. Činjenica jest da se moraju više zalagati da bi išle ukorak s muškarcima kad je riječ o napredovanju. Napreduju one odvažne, ali i to iscrpljuje. A, kako je rekla jedna Amerikanka – i boli. Možda baš to izaziva frustracije koje polako prelaze u depresiju. U toj borbi za položaj, pa i jednakost, netko trpi. Žena sve čini da najmanje strada obitelj, ali teško da i obitelj ne osjeća tu žensku borbu za opstanak. Tu se javlja i strah od raspada obitelji, ili, pak, ako nje još nema, kako je uopće stvoriti. Imamo vjerojatno i zato predivnih i uspješnih žena koje su na kraju ostale same. Ne zato što su to željele, premda će mnoge reći da je tome baš tako, nego zato što se ne može boriti na svim frontama i biti uspješan. Kažu psiholozi da sreća nikad nije bila toliko idealizirana kao danas. Ona je postala opterećenje koje čak onemogućava normalan život i ostavlja gorak okus u ustima onih koji je nisu uspjeli ostvariti. Navodno je najveća pogreška žene, a i najveći uzrok depresiji, baš to “što si žena postavlja cilj koji je gotovo nemoguće ostvariti”. Odjednom se od nje traži, ali i ona tome pridonosi, da bude neka nadžena. Samouvjerena, seksi, okružena uspješnim ljudima, elegantna, s prekrasnom obitelji i prijateljima. Iako je jasno da je to sve nemoguće ostvariti, a nije ni potrebno, to je toliko snažan pritisak da može dovesti do depresije i može štetiti mentalnom zdravlju.
Nisam ni ja bila neambiciozna. Borila sam se na svim frontama i dobivala mnoge bitke. I gubila sam neke, ali ništa me nije moglo baciti u depresiju. Znala sam kad borba treba početi, ali i kad treba stati. Nikad neću zaboraviti kako su me optužili za plagijat, ali ja sam se znala i protiv toga boriti i izborila sam se. A sve su se novine okomile na mene. Vjerojatno je to i zato što sam znala da sam pravedna, ali i što nikad nisam bila tašta. Priznala sam kad bih pogriješila, ali čuvala sam se toga. No, kako mi je rekao jedan moj prijatelj liječnik, to je i zato što sam uvijek bila sigurna u sebe. A bila sam zato što sam znala gdje sam najjača i kad se mogu uhvatiti u koštac sa svim što od mene život traži. To bih preporučila svim ženama. Treba od života tražiti ono što nam može dati, i živjeti onako kako mislimo da možemo i trebamo. Treba i maštati, naravno, ali neka barem jedna noga uvijek bude na zemlji.