Tuga zbog odlaska djece iz kuće sastavni je dio života i ne bi trebala ostavljati traume čak ni na one roditelje koji su uz djecu bili strahovito vezani. Čula sam da neki tada traže i stručnu pomoć kako bi uopće mogli preživjeti. A ovdje bi se, barem po mom mišljenju, trebalo raditi tek o prilagodbi, jačanju braka, pa i ponosa zbog uspješnog odgoja, a ne sve to pretvarati u kuknjavu i jad.
No sindrom praznog gnijezda ipak neki roditelji, pogotovo majke, teško doživljavaju i proživljavaju. Čak je svejedno zbog čega se to dešava – odlaska na studij, posla ili braka. Psiholozi imaju opravdanje i za majčino ponašanje kad dijete “izleti iz gnijezda”. Kažu da je to urođeni osjećaj za brigu o obitelji i dužnost stvaranja toplog doma. Čim dijete ode iz kuće, one gube važan dio svog zadatka. One uvjetno rečeno pametnije shvaćaju da bi tada trebala nastupiti ponovna potraga za vlastitim identitetom. Bilo bi nepravedno tvrditi da su i očevi potpuno imuni na sindrom praznog gnijezda, ali njihovi su osjećaji blaži, oni se samodisciplinom usmjeravaju prema poslu, intenziviraju ga, ali i zapuštene hobije aktiviraju. Ima još jedan fenomen koji je povezan sa sindromom praznog gnijezda, a to su odnosi u braku kad dijete ili djeca odu iz kuće. Većina brakova koja je funkcionirala samo zbog “punog gnijezda” počne pucati. Nije se tome ni čuditi. Ne jednom se ljubavnik opravdava pred ljubavnicom da ne može ostaviti ženu zbog djece. Nekima se čak može i vjerovati da je tako. Ali kad gnijezdo ostane prazno, više nema ni razloga ni potrebe za glumom.
Statistike kazuju da se brakovi čiji su protagonisti prešli pedesetu sve češće raspadaju. U narodu za to postoji i druga uzrečica – muškarci su došli u dob kad polude. Ili i oni doživljavaju svoj specifični veksl. A istina je drugačija – oni se osjećaju slobodnima, oni kao da tek sad počinju živjeti bez obveze. Međutim, ako je ostao još trunak ljubavi u braku, ne mora se baš sve kidati. Ako je brak i bio klimav i ako su razlike počivale na drugačijim stavovima u odgoju ili financijama, odlazak djece može biti prilika za zbližavanje partnera, produbljivanje odnosa, kako ističe psihologinja Krizmanić.
Primjer je slučaj mog daljeg rođaka. Svi smo znali da mu je brak nikakav. Silvio je bio ženskar nad ženskarima. Ali troje djece ga je priječilo da učini onaj zadnji korak koji nikoga ne bi iznenadio – da se jednostavno jednoga dana izgubi. Ako ne prije, a onda će to sigurno učiniti kad i zadnje dijete ode iz kuće. I kad se to desilo, njegova mudra žena učinila je ono što nitko od nje ne bi očekivao. Učinila je sve da ga zadrži. Kako, to nam je bila svima zagonetka. No ona se naprosto pretvorila u drugu osobu. Ništa na njoj više nije bilo isto. Zlobnici su svašta govorili, od toga da je išla na stalne psihoterapije još prije udaje zadnje kćeri, da se posvetila sebi i svom novom izgledu jer sad više nije brinula o djeci. No ma što da je učinila, kako je to postigla, svaka joj čast. Njezin brak poprimio je neku novu formu, čak i ne znam kako to nazvati, ali održao se. Neki su govorili i da je sad bio pun neke drugačije pažnje, ali da mu nije nedostajalo ni – ljubavi. Ja nisam ni za kakvo krpanje, ali ako netko u tome uspije – sigurno za to ima i razloga.
Posebno je teško samohranim majkama kad dijete ode iz kuće. One kao da ne mogu prihvatiti njegovo osamostaljenje jer u njima postoji vječni strah, a da ni same ne znaju od čega zapravo. A na upit što je to čega se plaše, odgovor je naj-češće – svega. Meni se uvijek činilo da se, istina, boje za dijete, ali ništa manje ni za sebe. Uvijek se u tom roditeljskom odnosu prema djeci nazire i ponešto – egoizma. Tim ženama naročito preporučujem da se počnu baviti nečim što će ih ispuniti. Možda je najbolje volontiranje ili pomaganje djeci s nekim teškoćama, bilo da se radi o invalidnosti ili smetnjama u ponašanju. One koje su zapustile obrazovanje, a još su znatiželjne, neka se uključe u kakve tečajeve koji će im vratiti samopouzdanje. Pa i samopoštovanje. Ničega se ne grozim toliko kao žena koja toga više nemaju.
I sad se sjetim jedne priče čiji sam sudionik bila desetljeće. Sofija mi je bila mušterija godinama. Bila je draga, ali nikad je nisam do kraja razumjela. Nije imala mnogo haljina, ali ono što je imala moralo je biti prvoklasno. Morala je šivati kod mene jer je i to doživljavala statusno. Uvijek je željela više nego je mogla. A sve je to bilo zbog nekih čudnih ambicija. Bila je u mladosti u vezi s čovjekom za koga je znala da se nikad neće njome oženiti. On perspektivni inženjer, a ona trgovkinja. Istina lijepa i dotjerana, ali ne i njegovog ranga, kako sam znala slušati od njegove majke, također moje mušterije. I učinila je ono što nitko nije odobravao – odlučila ga je zadržati djetetom. Rodila je djevojčicu koju on nije ni pogledao. Čak se i iselio iz zemlje da se sve zaboravi. On je vjerojatno i zaboravio, ali ne i ona. Njegova majka poslije toga više nije dolazila u moj salon. Mislim da je očekivala da ću prestati šivati za Sofiju. Meni to nije padalo na pamet! Marija, njezina djevojčica, izrasla je u predivnu curu. Ali morala je živjeti po majčinim pravilima. Ova je preko nje željela ostvariti svoje neostvarene ambicije. Udati je bogato, odabirati joj prijatelje koji će je uvesti u društvo koje je njoj bilo nedostupno i, jasno, odijevati se kod mene. Za obje je to bilo mučenje. Na neki način i za sve nas koji smo ih poznavali. Znala sam da tu ima beskrajne ljubavi, ali i tlačenja. No poznavajući Sofiju, nisam se usudila čak ni ja išta joj prigovarati. Marija bi mi se tu i tamo potužila, ali i to bih tek komentirala pokojom neutralnom rečenicom. I kad je jednoga dana djevojka pobjegla od kuće s dečkom, sasvim pristojnim, majka je završila na psihijatriji. Nikoga tko je njih dvije poznavao to nije iznenadilo. Kasnije se sve to izgladilo, ali meni se činilo da tu nije bilo više sreće. Ovo sam navela kao primjer, možda i ne baš čest, ali ima i toga, možda i više nego se to čini.
U svijetu rani odlazak djece od kuće i nije neka novost. Djeca se što prije trebaju osamostaljivati i savijati vlastita gnijezda. Roditelji ih na to trebaju poticati jer to znači da razumiju mladost. Nažalost, kod nas se toliko toga, najčešće materijalnoga, ispriječilo pa čak i dvije-tri generacije žive zajedno. I to nije dobro. Možda bi, kako je rekao jedan naš šaljivdžija u čijem se domu tako živjelo, sindrom praznog gnijezda bila prva svetkovina.