Ne volim nijednu vrstu agresije, rata se užasavam. Ni na slici ne volim vidjeti oružje, a stresem se svaki put čak i kad čujem pucanj topa s Griča koji navješćuje Zagrepčanima da je podne. Jer ja sam jedna od onih koji tvrde da dok god postoji oružje, nitko nije siguran. I kako je rekao glavni tajnik UN-a, mora se sve učiniti da se zemlje i narodi razoružaju.
Ne znam što u životu više mrzim od rata jer to je i najveća i najužasnija agresija. I sama sam bila sudionica onog strašnog, Drugog svjetskog. Odmah ću reći da u njega nisam otišla zbog političkih ideala, zbog tko zna kakvih uvjerenja, već sam spašavala goli život jer sam bila Židovka. Srećom, i u tom mom ratovanju sam voljela. Ljubav me i održala. Moj prvi muž kao Židov morao je također bježati. Katkad je znalo biti, ne čudite se, i romantično. Bože moj, pa bila sam tako mlada. Ne moram posebno isticati što je u NDH značilo biti druge vjere i nacije – židovska zvijezda na vidnom mjestu i prestanak bilo kakvih prava, pa i onih na život. Mlade generacije jedva da to mogu i shvatiti. Još su mi pred očima slike svih onih goleti i planina, staja i konjušnica u kojima sam znala spavati. Koji put me iz sna probudi osjećaj hladnoće koji sam trpjela svih tih godina. Ali bilo pa prošlo! I kad je sve to napokon završilo, kad smo počeli živjeti pa i uživljavati se u neki normalan život, kad sam mislila da se na ovim prostorima tako nešto više ne može desiti, došao je obrambeni – Domovinski rat. Užasna agresija!
Opet strahote, opet istjerivanje iz domova, ali i pitanje kome je uopće palo na pamet da je moguće pokoriti jedan narod koji ima državu koju će braniti do zadnjega. Ali pitala sam se i kako je moguće da je jedan dio ljudi bio zaslijepljen vjerujući – političarima. Ni tada ni sada ne mogu vjerovati da Ujedinjeni narodi nisu mogli učiniti više, da velike i moćne zemlje nisu mogle na vrijeme reagirati. Još se ne mirim s činjenicom da je sve to u nekoj službi koja ne vodi brigu o narodu, puku, ili kako ga neki s današnjih prostora zovu – raji. Ne ponovili se više nikada Vukovar, Škabrnja i Srebrenica! Nekako imam vjeru da i neće. Oni, barem na ovim prostorima, koji su izazvali tu agresiju, stjerani su u kut. Pokazalo se da je pravda često spora, ali i dostižna. Žao mi je što je na istoku našeg planeta još vrlo, vrlo žestoko. Opet neki teže za nekom čudnom državom gdje će moći živjeti samo jedni – oni koji drugima ne priznaju ono što uzimaju sebi za pravo. Nekako se tješim da će i tomu doći kraj, da će se i tu stanje smirivati, što je, pak, slaba utjeha onima koji su ostali bez najbližih, ali i bez kuća. Izbjeglištvo nije nikome dobro, ni onima koji bježe, a ni onima koji ih moraju ljudski primiti. Sretna sam što smo mi bez rezerve rekli da ćemo uvijek imati razumijevanja za izbjeglice i svakom pružiti ruku dobrodošlice.
Moram reći i zašto sad pišem o ovim problemima koje obično izbjegavam. Zato što je prošao 21. rujna, dan koji je Generalna skupština Ujedinjenih naroda 1981. proglasila Međunarodnim danom mira. Taj dan, barem jedan u godini, trebao bi biti svjetski dan prekida vatre, dan bez nasilja. U znak njegova obilježavanja oglašava se “mirovno zvono” u sjedištu UN-a u New Yorku. Izliveno je od novčića koje su donirala djeca sa svih kontinenata, a UN-u ga je darovala asocijacija iz Japana. Na njemu piše: “Dug život apsolutnom miru”. Viđala sam mnoge u svijetu kako nose i značke s bijelim golubicama u znak poštovanja prema tom danu. Ujedinjeni narodi pozivaju sve na prekid neprijateljstva, ali i da na drugi način obilježe taj dan, uz edukaciju i osvješćivanje javnosti o važ- nosti mira. Uvijek, međutim, treba imati na umu da mir nije samo izostanak sukoba i nasilja – on predstavlja i trajne napore koji se ulažu u razvoj društva, daje priliku učenju i aktivnom djelovanju. Mir ponajprije znači društvo svjesnih pojedinaca koji teže nenasilnom rješavanju problema i izgradnji društveno pravednih odnosa. Od svih definicija mira najdraža mi je ona koja kaže da je mir nesebičan čin ljubavi, a fantastičan mir je i onaj unutarnji, u svakom čovjeku.
Pročitala sam negdje da se nakon 1945. samo 26 dana nigdje u svijetu nije ratovalo. Užas! Nisam vojni stručnjak, još manje bih se usuđivala davati bilo kakve savjete kad su u pitanju tako ozbiljne stvari, ali u jedno sam sigurna: gdje je ljubavi, tu je manje ubijanja. Čula sam priču o vođi pobunjenih Srba koji je bio lud za jednom Hrvaticom. Samo ih je rat razdvojio. On je sve činio, pa i riskirao, da je vidi. Shvativši važnost ljubavi, čak su ga i unproforci prevozili k njoj da bi ga smirili, da bi im ljubav pomogla ondje gdje su oni bili nemoćni. Pokazalo se poslije da ondje gdje je on “vladao” i nije bilo onolikih strahota kao drugdje. Neću ga imenovati, ne zato što to nije istina, nego je čovjek oženjen, a kad bi to saznala žena, bilo bi mu gore nego da mu se sudi u Haagu. Fascinirala me i priča našeg ministra branitelja Freda Matića. Čovjek je volio curu druge vjere i nacije. I rat ih je razdvojio. On je prošao pakao, ne samo rata nego i ljubavi. Rušio je neprijateljske tenkove, borio se braneći grad, ali pao je u ruke agresoru. U srbijanskim logorima su ga prebili. Gotovo godinu dana su ga mučili. Ubili su, kako se to kolokvijalno kaže, boga u njemu, ali ne i ljubav prema voljenoj djevojci. I kad je zemlja oslobođena, kad je prestao taj vid borbe, počela je ona druga – borba za ljubav. Ja bih rekla da se za nju jedino treba boriti. Znam da mu nije bilo lako, nije mu ni danas, ali svi tenkovi koje je uništio na Trpinjskoj cesti mogu se ravnati s onim što je poslije učinio – otišao je po ono bez čega nema života, po svoju ljubav. Možda mi je on zato i najmiliji od svih ministara. Sve je podredio domovini kad je to trebalo, ali znao je da je samo ljubav može održati.
Možda bi baš na Međunarodni dan mira o tome valjalo razmišljati. Trebalo bi uvijek i svugdje naglašavati da je ljubav pokretač svega, dakako onoga pozitivnoga, onoga što nas i čini ljudima. I raditi na tome da se razbiju stereotipi kako treba težiti da se svatko svome jatu priklanja. Ljubav je ljubav, ona se dešava, a kad se desi, treba je prihvatiti i biti sretan što se to dogodilo. Konačno, zar ova dva primjera nisu najbolji dokaz tome? I zato, bila bih najsretnija kad bi svijetom vladala ljubav, kad bi se osvajalo, ali ne tuđe teritorije nego – srca. Ne znam hoće li se to ikad desiti, ali zašto ne bismo barem – maštali. Oni hrabriji to i realiziraju.