Jedan fenomen, čini se, zahvatio je Hrvatsku – gledanje sapunica. Očito je da bi sad posla trebali imati i psiholozi i sociolozi. Malo tko u tom mnoštvu kojekakvih sapunica nije našao i “neku za sebe”.
Oni hrabriji to i priznaju, a oni koji se boje da drugi u tome vide nešto “loše i neintelektualno”, skrivaju kao zmija noge. Pogotovo to skrivaju muškarci jer to im se ne čini dovoljno – muškim. Još jedna glupost! Ali nije i jedina.
No ima i časnih iznimaka. Jedan naš sad već ugasli tjednik donio je vijest da jedan uvaženi direktor ne baš beznačajnog poduzeća ne može odoljeti meksičkim sapunicama. Navodno to ide tako daleko da se ni službeni sastanci ne sazivaju u vrijeme njihova emitiranja, a to su tada bile podnevne emisije. Voljela bih čak upoznati takvog muškaraca, pa i bio bi mi silno zanimljiv – samo kad to baš ne bi gledao za radnog vremena. Ali, bože moj – ovisnost je ovisnost! No bez obzira na toga direktora, koji je po mnogo čemu iznimka, muškarci i žene ipak se razlikuju u interesima. Teško da će se naći žena i muškarac koji dijele zanimanje za slične stvari ili da misle isto. Zlobnici kažu – što žene vole, to muškarci mrze. Tu spada, barem tako čujem i čitam – gledanje sapunica i čitanje ljubavnih romana.
Znanstvenici, barem oni ozbiljniji, to tumače činjenicom da muškarci mrze gledati melodramatičnost sapunica jer su zapravo ispunjene fantastikom. A oni su realisti, žele ono – što mogu istog čas dohvatiti. Ženu sad, tu i odmah! To što fantaziraju, ne bi priznali čak ni – anonimno. Njima smeta ženska romantičnost koja nije usredotočena – na njih. Ali, nemaju opravdanja za ono što oni vole – glupe filmove i trilere tko zna kojih ne autora. Uglavnom sličnih po umjetničkoj vrijednosti – ljubićima.
Što je magično u tim sapunicama da su toliko gledane, pitaju se mnogi? Odgovor je jednostavan – gledatelji se emocionalno opuštaju, daju mašti na volju, poistovjećuju se i s likovima i radnjama koje se dešavaju na ekranu. Jedni ne vide u tome ništa loše, a drugi to tumače – bijegom od stvarnosti. Pod tim se podrazumijeva da će gledatelji tražiti odmor od vlastitih problema prateći naizgled teže i nerješive dramatične sudbine glavnih junaka nekog od dramskih žanrova koje im pruža TV ekran.
Znam da sve to ima i negativnu stranu jer se, pogotovo mladima, prezentira sadržaj koji nije u skladu s realnim životom jer je nerijetko sadržaj sapunica prepun bračnih prevara, djece koja ne znaju tko im je roditelj, ubojstva, dramatične mržnje, ali i najviše idealne ljubavi u kojoj baš sve funkcionira. A ni to nije tako. Često ti mladi vide i u vlastitoj kući kako izgleda – ljubav izbliza.
Lako se može primijetiti da su glavne junakinje u TV serijalima besprijekorno uređene, ljepotice zavidnih tjelesnih proporcija, a istraživanja su, navodno, pokazala da to negativno utječe na formiranje samopoštovanja kod adolescentica. One doživljavaju glumice kao standard za usporedbu, što je nerealno, i počnu sebe doživljavati kao manje lijepe. Iz ovisnosti o sapunicama može se izroditi i ona druga još opasnija ovisnost. Teško mi je to vjerovati, ali, dovoljno je da se to desi samo jednoj osobi, i treba to uzimati ozbiljno. S druge, pak, strane zagovornici gledanja sapunica kažu da sapunice podižu raspoloženje. Oni koji ih ne vole, koji u njima ne vide ništa dobro, brzo odgovaraju – podiže, ali kratkoročno! Ono dugoročno nije lijek protiv osamljenosti, upravo suprotno. Ma tko imao u tim tvrdnjama pravo, sigurno je jedno – sapunice ne treba zabraniti gledati. To ne znači da ih treba i propagirati. Treba mladima reći da ih gledaju selektivno. Treba ih upućivati u stvarne vrijednosti koje se mogu naći u njima, pa i razgolititi sadržaje koji su besmisleni. Govorim o mladima, a znam mnoge žene srednje dobi, pa i one starije, koje ne možeš odlijepiti od ekrana kad je na programu neka od sapunica. Neki ih kritičari čak nazivaju i “zabavom za kućanice”. Ma tko što rekao, koliko se rugao, ali sapunice ili telenovele pokazale su se kao pravi odabir među različitim profilima gledatelja diljem svijeta.
Zanimljivo je, također, da se sadržaji sapunica razlikuju od zemlje do zemlje. Baš onoliko koliko se razlikuju njihova sadašnjost i prošlost. Brazilske su, recimo, orijentirane na povijesnu tematiku, meksičke obuhvaćaju život na imanjima gdje je raslojavanje očito, a kod Turaka ima “svega pomalo”. Ne bježe od tradicije, dapače, ali draga im je i povijest. Romansirana, dabome. Žene su u središtu pozornosti, ali sve se motaju oko onoga najglavnijega.
Hrvatsku publiku oduševio je “Sulejman Veličanstveni”, ali dio puka, i ženskoga i muškoga, lud je bio i za Mustafom. Likom koji je zapravo opsjednut ženom koja ga – neće. Nimalo simpatičan, a ipak zanimljiv. Kažu neke ankete da se “Sulejman” više gleda u gradskim nego u ruralnim sredinama i da ga, gle, začudo, gleda podosta muškaraca, i da čak to i ne skrivaju. Je li to zbog harema, Sulejmanove muške čvrstine, nepredviđenosti ili i sami tako nešto priželjkuju, teško da ćemo ikad saznati. Samo, dečki moji, Sulejman je jedan, Kuran dopušta onoliko žena – koliko ih se može uzdržavati. Koliko poznam naše prilike i naše muškarce, neki ne mogu ni – jednu!
U našima, pak, sapunicama ima svega. Od preljuba do korupcije. Ja bih rekla prava – realnost. To što “pravda mora pobijediti”, pa neka je tako – barem u hrvatskoj sapunici. Doduše, nema sapunice bez – sretnog završetaka. Zanimljivo je da Latinska Amerika vodi u snimanju i gledanju sapunica, a i još nešto – ondje ih prati 50-70 posto žena, ali i 35-45 posto muškaraca. A koliko ja znam, Latinoamerikanci nije da baš nisu – muškarci. Govorim to iz vlastitog iskustva. Jednoga i sama pamtim cijeli život. Kad sad uspoređujem naše poznanstvo, susret na brodu, predivne plesove i večeri koje je organizirao kapetan broda za odabrane, a poslije druženje i na kopnu, mogla bih reći da je sve nalik na pravu pravcatu sapunicu. Jednom mi je jedna žena rekla da zna zašto ja nisam luda za sapunicama – zato što sam ih u vlastitom životu – proživljavala.
No, vratila bih se na početak teme i pitala sve te kritičare samo jedno – koja je svrha snimanja filmova, pa i sapunica, ako nije – zabaviti čovjeka. Znam da će mnogi skočiti i reći – to je zaglupljivanje. Čak ako je i tako, to još ne znači da treba podcjenjivati običnog gledatelja koji se poželi poistovjetiti s onima koji su mu nedostižni po onome u čemu ih on najvjerojatnije nikad neće dostići – debelom kontu u nekoj banci, a imao je prilike i u svom okruženju vidjeti takve – “sapuničare koji su to postali zahvaljujući svojoj lukavosti i nečijoj poniznosti”.
Neka su, kako kažu oni koji se ne mogu odlijepiti od ekrana kad se emitiraju sapunice, i obična preuveličavanja, neostvarene i neostvarive ljubavi, skandali pa i sjaj jet-seta jer to će nas odmaknuti, barem načas, od svakodnevnih briga.